Leb i sol
Puno nas u hladu šljive, za okruglim
stolom. Frcaju riječi. Varnice i plavičast dim
ozgo, iznad usahlih borova, navješćuju
još jedan vreo dan. Iako tek iz kreveta,
ispod tuša, već mi se lagano drijema.
Zraknem uvis: glatko k’o staklo. Dao bih
sve da žubor krnjih, rogobatnih rečenica
mine! Da svi ovi dohvate peškire, laki
i površni odu do bazena, ili do mrke vode
obližnjeg Jezera, ili u kafanu – gdje god! Samo
da je tiho! U sobi me čeka knjiga, u njoj drugi
svijet, stočić, vino i studena voda za jak,
dobar gemišt A stisnem li, blago, gumb
na aparatu, tu je i svjež vjetar sa juga,
tečan i tačan, blagorodan kao kakao.
‘Leb moj nasušni, i nasušna, moja, sol.
Partizanska
Drijemam u vrtu. Najednom, prene me
miris mora! Trgnem se: predamnom veliki hrast,
lepeza velike krošnje, a pod njoj suha zemlja,
prâš i svenulo cvijeće. Drži se još samo
sićušna crvén i naizgled nježno, a vraški
žilavo cvjetje tanane stapke, sitnoga lista.
Ni imena mu ne znam! Otkud sad ovdje
more, koga moje oči dugo ne vidješe? Otkuda
sol mi draška sluzave nosnice? A vâla bijesnih,
škoja nijednog nigdje! Biće - od ove žege, ognja
bez oblačka što danima traje i kraja mu nema,
pa ùme slike zove: masline, taverna, dingač,
malvazija, te daleki otok Vis na kome, nekoć,
ispenjah svu silu strmih stepenica ne bih li
Njegovu pećinu pohodio! Špilju u kojoj se krio,
spio, s Davorjankom, slatkohran, ljubavisao!
Sve mi to donese vruć avgusta vjetar,
u domu novom, sjevernom, daleko od mora.
Kao da sam u njemu ronio i još mokar, u vruć
pijesak smoren zaronio. San je laža, a more...
General (sodoma i gomora)
Svaki put kad uzmeš daljinski, i pritisneš
dugme, kao da si zvijer u sopstveni dom
pripustio! Oni te žele ušuškat, ubijediti da
tu je najbolje: na tvom, u Njihovoj radnji
kupljenom kauču, na onome tamo stolcu
iz susjedne dežele. U ovoj sobi ispunjenoj
Njihovim značkama: zastava, grb, predsjednikova
slika s ordenima. (Dobro su retuširali mu
iskrivljena usta, facijalni grč skriven
pod sjenom generalske šapke.) Tu, tu
ti je najbolje, grmi spiker sa ekrana, u miru
doma kojeg smo ti Mi nekoć podarili. (Doduše,
plaćen je iz tvog buđelara, debelo zaliven
puknutim tvojim žuljevima.) A vani, čini se tiho,
no nam vjeruj: krici i jauci, sodoma i gomora,
razvrat i tame otvorena čeljust. Ključaj si vrata,
provjeri lokote, u sklonište dok ti ne javimo. Ali
se ne sekiraj. Mi smo tu da te obavještavamo.
