(prepjevane ispovijesti)
Pjesme iz ovog ciklusa inspirisane su potresnim svjedočanstvima tragičnih (anti)junakinja iz knjige nobelovke Svetlane Aleksijevič “Rat nema žensko lice”. Moglo bi se čak reći da su one u meni ostale kao ožiljak. Eho tuđeg bola.
Stella mortis
Kad su – kao na svadbu! –
polazili u vojnu,
žene su mahom plakale.
Mi, djeca, nismo.
Svidjela nam se dugmad na epoletama.
Poslije sam ih,
sanitetlijka,
skupljala po bojištu.
Svjetlucaju još,
u blatu i mom sjećanju,
ta pucad,
stella mortis.
Kuća pored puta
Starica mi,
u prolazu,
dade dva jajeta.
Sitna, k’o ptičija.
“Jedi, mila, vidi kako si mršava!”
A ja ti,
kad malo zamakla,
maramicu iz džepa,
srknem jedno,
razbijem drugo,
pa žumanjcem izglanjcam čizmice.
Probudilo se žensko u meni!
Hoću,
eto baš hoću,
i nebu,
i njemu,
da budem lijepa.
Udovica
Poginuo mi od gelera.
Dovezli ih sutra,
na taljigama.
Ne dam da mi ga sahrane,
milujem promrzle prste
pa potom dugo zurim u čađavi krst,
pod kojim zemlja još drhti,
i pomjera se.
Lice rata, lice nevinosti
Došli su i pogubili cijelo selo.
Bez razlike u nemilosti.
Samo,
na utabanom putu,
osta roze cuclica.
Karpuze
Pršti i grmi
sa svih strana.
Momci leže tu,
na par metara,
a ne možemo da ih izvučemo.
U sumrak padne kiša.
Ovako naduveni,
liče mi na ogromne,
sive karpuze,
usred purpurno obojenog polja.
(Iz rukopisa “Luzer iz Nazareta”)
