Stećak
Kiša. Na kamenim licima, u trenu, zijev prošlosti,
Otkrovenje. Posrnula postolja, noge pokleknule,
Patarenski tragovi na kamenu što prah lagano biva.
Kiša. Prenj, maglen, sivo čudo gleda,
Krstom Naopako isprano više neg’ kapima nebosklona,
Umoran, i on, od ove nedođije. A onaj što je stao,
Osjetljiva biljka, odgonetat’ sloge ove kamen-rime,
Snen se divi čulnoj pozadini! Ne kamen, to lice klesara
Šarom progovara, o zabludi davnoj, a jednoj od mnogih,
Tako sličnoj onom što zovemo: Danas. Jer,
Preziruć’ srebro, i zlato papinsko,
A protivu gojnih trbušina, donkihotska vjera usamljena bješe,
K’o i onaj što joj, danas, spomen vaspostavlja.
“Osmišljeni suteren”, Mostar 1985.
Tito : Majci
Ne brini, majko, što se svijeća
u mojoj sobi
rijetko pali
i što me često nema.
Znam, draga, boli srce tvoje
Za neznanicom mojih koraka.
Naslućuješ čime se bavim.
Neću ti lagati : težak je i opasan
Ovaj put. Igra na žici.
Ali, drukčije se ne može. Ta neće
Narod ovaj uvijek zavezanih očiju
Kroz metak vremena,
Bič godina. Neko mora.
“Od kolijevke pa do bajke”, Sarajevo 1986.
Veterani
April. Šuma oko grada trepti jagorčevinom. U dvorištima,
ispod raspuklih šljiva, ljudi ustrajno šute,
uz žestok i opojan miris škije, hercegovačke.
U Gradu kome kucaju zadnji minuti
ostadoše samo građani, tihozboraši, pitomci Nojeve lađe.
Sjaj oružja ljeska iz borovine, hrastovine,
bukovine, s Bjelašnice, Borašnice, Prenja,
Čvrsnice. I, kao i prije petnaestak godina,
PRIJE NJIHOVE ERE, cijeli bogovetni dan
nijedan morulj ne hraknu u svijetlo lice trotoara,
na njegov pločnik. Niko ne pljunu Grad.
Gotovo da zaboravim tugu, i strah. Samo,
na povratku kući, neko dijete viknu: Tata!
Trznuh se, zbunjen: moji su dječaci, s majkom,
juče napustili ulicu, naš Makondo.
“Naprijed u kameno doba”, Tuzla 1998.
Napokon
Više neću ići u daleke šume. Tamo ne pušu vjetrovi
u vrhovima mrkih čempresa i buđenje ne liči na težak,
i smolast miris borovine: tamo me nema.
Više neću izlaziti iz stana: u nepravilnom rasporedu ruža,
na stolu, naprsloj čaši nadomak lakta, mirisnom slijedu ugriza,
i mekote, laveža i bliskosti – ni dolje, ni gore,
nikuda. Više neću izlaziti iz knjiga: u maštanjima imperatora,
čežnjama zatrudnjelih robinjica, smrznutom dahu sibirskih ždrebaca,
blagom potezu odlaganja, i klonuća – vani me, zaista, nema.
Više neću tumarati, i tražiti te: gošća koju čekam,
sad vidim, nikad neće doći, u stvari – ne može doći.
Srebrnu zvučnu kutijicu sa pepeljugavom balerinom,
san, krijem među nevješto sklopljenim kostima,
zaljubljen u mačku koja prelazi put, znajući:
granice naših tijela su i granice brodova, i kiša naših.
“Ipak, ljubavne pjesme”, Lukavac, 1999.
Majka
Pogled prestrašenog ptića
A duša
I ruke
Široke kao stepa.
Smori je ova horda Sarića,
Kad se
Ljeti
Okupi u našoj staroj, opustjeloj kući.
Svima da ugodi,
Ona bi da skače,
Da viče,
Da nutka,
I tu se,
Baš tu se,
Katkad
Žestoko sklapimo.
Jer,
Oboje znamo,
Srce je srce,
A noge su noge,
I one starce ne slušaju.
A za to,
Da nas predobro ugosti,
Zbog toga ona
i živi, sama,
Cijele joj preduge godine.
Vrat me još dugo peče od njenih suza
Na odlasku.
I danima, u novom domu,
Čuvam tu zadnju majicu,
Mokru od njenih
Žalosnica.
“Tango Aquarino”, Konjic 2008.
Uspavanka za Y i S
Plaši me samoća, blijés lunina srpa u prljavoj lokvi,
kraj blatnjavog puta. Plaši me mogućnost da zalupiš vrata,
i da odeš nekud, a ja sâm na podu osvanem, uz prljavi stolnjak,
ostatke od jela, more opušaka. I te silne ceste, pústi mamac Sutra:
koje će ti mile materine?! Pa i krpe mraka, obnoć, što,
nezvane u krevet ti plàze – sad kako ćeš sâm, kukavče si sinji?
Ali, s druge strane, i to je hrabrost, odlučit’ se otić’,
nakon tol’ko ljeta. Možda, prosto, prerano se sreli.
Posijani cvjetak prvo da se primi, prpošno procvjeta
– dovoljno jak tek kad zimu mine, il’ sušu preživi!
U toj krhkoj nadi nek i pjesma stane. Neka, ako je vrijedno,
u nekoj tački puti vam se sljube, ili zvijezda padne,
ako je ugasla.
“Ikar, u nebo zaljubljena kokoš”, Sarajevo 2010.
Viski sa Stevanom
S. Tontiću
Vlak mili kraj stanice. Skretničar:
“Sisak! Minus sedamnaest!”
U hodniku noćnog, zagrebačkog,
radijatori, mrtve ptice,
na njima “stalaktiti” Yu-željeznice.
Stojimo tako, Stevo i ja,
u vlaku kasnih osamdesetih,
đavo tek što se,
kao u Kundere,
sa svima nama nije krvavo našalio.
Cijelu noć ljuštrimo viski,
i žgarimo camel,
donijela mi ga Ljubav,
iz zemlje sovjeta.
Bio baš sladak,
taj skoč s pjesnikom,
traj’o nam sve do praskozorja,
i smoga sarajevskog.
Meni,
već mamurnom,
valjalo još sahatak,
preko Ivana,
a on lagano,
sve posrćući,
do toplih perina.
Za njim,
na pustom peronu,
ne pas se pencher au dehors,
ostade siva maglica,
kao oblačić s tekstom
iz stripa o Asterixu.
“Ruka iz krasnog Niotkud”, Sarajevo 2015.
Ana Četiri Pištolja
Jugo.
Još je siječanj,
a, tu i tamo,
cvjetaju pupovi.
S protezom,
izbjegavam skliskost opalog lišća,
jame betonskih ploča, ulegnutih,
oštre okuke i zavoje –
- nije ovaj brod za preko oceana!
Nekako dotutam do ugla,
a poslije, dugo,
zurim u praznu ulicu.
Susjeda prekoputa,
odlučna, muškobanjasta -,
prava Ana Četiri Pištolja! –
ćurim joj kroz prozor,
gleda vijesti.
Ja, maločas,
gledao svoje.
Svako u tom makondu
gleda svoje stanice.
I niko nikom do kraja
ne vjeruje.
Opštimo raznim istinama,
a inače se odlično slažemo.
“Perina”, Sarajevo/Zagreb, 2022.
