ZAVIČAJ (Ciklus)
Neretva (Dan mrtvih)
Oktobar.
Ž. se javlja
sa Musale, gdje,
jedni uz druge
počivaju moji i njeni:
“Užgala svijeće,
očistila grobe,
zapalila im cigar,
i zemlju okadila
s par kapi rakije.”
I slike, još
od sunca vrele, mi šalje:
blistave humke,
buketi cvijeća,
pokraj – gomila korova.
Sve počišćeno!
A ljetos bješe drugačije:
ni puta ni stazice,
trnje i gloginje,
trava i drač do pâsa!
Tada, onako lohotan,
klonuh kraj kapije,
na rub grobljanske česme.
I dugo zurih u nebo,
ćupriju,
rijeku u dolini.
Vodu koja teče,
bistra, mirna,
neposlušna,
i smije se
našoj prolaznosti.
Zeleni svoj jezik
vječito nam plàzi.
Vrčevi sunca
Budi me lupanje čekića
iz komšijske radnje.
Izađem na terasicu,
posušim sto,
pun krupnih
blagodara neba.
Noćas je dobro ljèvalo.
Tanak dim,
miris bukovine,
jezik iz dimnjaka
s druge strane Potoka.
A gore,
kud pogled sinu:
borovi, bregovi, brda,
diže se, sporo,
magla poslije kiše.
Biće, danas, opet,
bogatih vrčeva sunca.
Il postino
Rominja.
Za stolom, trzne me
lupanje o prozor.
Taman se, na zdravu nogu,
osovim, kad tamo:
stazicom kraj pendžera
tip u mrkoj kapuljači
juri niza basamake.
A na otiraču
već mrvu prokisla -
kartonska kutijica.
Nova knjiga prijatelja
iz daleka!
Nekada bih ga,
Tog nazovipoštara,
sav radostan
pozvao u kuću,
počastio pićem,
tutnuo u džep mu
koju paricu.
Mojoj baki,
zarana udovici,
jedan takav,
Il postino,
sve u uniformi,
bješe vàs susret
sa dunjalukom:
nikad joj se s topraka
nije vratio nepočašćen!
Sada je sve brže,
nemasevremenije,
kao u onom tužnom filmu
od Kena Louča.
Doručak
Sumrake, ljeti, volim,
kad go se bacam
u planinsko jezero
i time rastjeram
mušica mu roj –
pastrmki tačkastih plijen!
Volim i zimu.
Tada s večeri
kroz prozor
zurim u tminu,
sluteći strah i drhat
napuštenih mačaka.
Ljubim i proljeće,
svakako:
i u meni,
ocvaloj primuli,
najednom uzvrije krv
i kad mi, kao oskoruše,
najslađe kruške,
u krilo stalno padaju
zreli stihovi.
A najviše, najviše
ljubim listopad,
ono kad
tek pristigla jesen
ufasta prste
svemogućim bojama.
U to doba često sanjam vjevu,
Kako mi s niske grane
skače na baštenski sto
i drsko mi, pred nosom,
kupi mrvice
od nedovršenog doručka.
Goran Sarić, Kao da zidu govorim, Buybook, Sarajevo, 2026.
