LIŠĆE
Jedinu palmu preostalu u vrtu, Halil Đonko rezao je svakog proljeća. Njene mrtve grane padale su na zemlju. Obično suho granje; nezdravo tkivo. Kvasili smo ih vodom. Tako bi još neko vrijeme poslužile svrsi. Od granja smo pravili šatore, male nastambe od palminog lišća.
I crni suhi grozdovi, i oni su padali iz lisnate krošnje.
A sad se stablo razraslo.
Jutros u dolasku, najprije sam pogledala prema vrtu. Je li palma preživjela? I onda mislim: pamte li stabla ruke koje su ih doticale? Pamte li događaje? Stablo je živo, seže u nebo, a Halil je pod zemljom.
Odluku da posjetim porodičnu kuću nisam donijela sama, a stigla sam iz praktičnih razloga. Sa mnom je i Selena, moja mlađa sestra. Nemamo neki poseban plan niti smo ograničene vremenom. Dane pred sobom provest ćemo u pospremanju. Namjeravale smo to učiniti i ranije, krojile smo planove, razgovarale, ali sve bi završilo na mlakim projekcijama. Nikako da krenemo. Više je razloga doprinijelo našem odsustvu, a najvažniji odgovara istini da nikome i nemamo doći. Ovdje nas niko ne pamti. Djed i nena nisu među živima, a mi svoje živote vežemo za druga mjesta. Tako se u vremenu između nas i ove kuće stvorio jaz koji je teško premostiti.
Stigle smo autom, istom cestom kojom smo odlazili prije trideset i dvije godine. I danas je to loša cesta, s puno zavoja; prati je oskudan pojas šume. I stigle smo u drukčijem raspoloženju u odnosu na dan kada smo zvanično postali izbjeglice.
Na neki način, naše izbjeglištvo traje i danas. To bih nazvala duhovnim egzilom. Mirno je. Sunce se nije ni podiglo, a mi smo već stajale u dvorištu tetkine kuće. Sama je ponudila da se ovdje smjestimo. Tu ćemo provesti nekoliko sljedećih dana. Nekad je porodica naše tetke ovdje stanovala, a sad im kuća služi za odmor. Nakon što je rat završio, u staro okruženje nisu se vratili, pa je kuća u kojoj su zasnovali porodicu pretvorena u prostor za odmor. Lijepa vikendica, ispunjena rustičnim predmetima. Ovdje svega ima dovoljno, ali ničeg preko mjere. Gledam pažljivo osmišljen vrt s puno cvijeća u sofama. Osvježavajući miris dok stojimo u vrtu. To mi prija. Podijelit ćemo poslove, i dane pred sobom provesti u pospremanju porodične ostavštine koju ne uspijevam povezati sa sobom. Nešto nedostaje. Kao da me ovdje nikad nije bilo. I pomalo se čudim da smo na ovo uopšte pristale. Nešto što je prije nekoliko dana započelo kao neobavezan razgovor, sad se ostvaruje. Evo nas kod kuće, ali još ne znamo odakle započeti.
*
Vrijeme se utisnulo u zidove i namještaj. Sve treba provjetriti. To nije miris poznatog okruženja, već nešto što ovog časa ne mogu odrediti. Možda miris pustoši, praznine kojoj ne znam odrediti ime. Počeli smo od ulaznih vrata. S naporom smo ih odgurnule. Do vrata je ranije vodila staza. Prešla bi se u nekoliko koraka. A jutros po dolasku šok i nevjerica; naša se kapija skoro ne vidi. Sve je obraslo u šipraž i kupinu. Satima smo čupale korov kako bi uspjele pristupiti dvorištu. U živici se lako može izgubiti, širi se posvuda. Na nekim mjestima seže iznad mojih ramena, možda i više. Dvorište djeluje posve zapušteno, i sve se u njemu promijenilo. Urušena avlija. Oblici koje više ne mogu prepoznati. Samo je miris bilja identičan onom od prije trideset godina kada sam ovdje još uvijek stanovala. Ljudi su pristali na promjenu, ali biljke imaju svoja pravila; njihov je miris ostao isti. Priroda se ne da olako pokoriti, buni se i negoduje. To me veseli. Potvrđuje to i žbun ruzmarina koji drijema uz ogradu. Nemoćna biljka. To sam odmah po dolasku uočila. Zarastao i neuredan, u sebe je primio zadebljalo granje koje mu ne pripada, i sad se ne može odbraniti. Možda je priznao poraz, ali kad se nad njegov busen nadnesem: sve je isto; to je miris djetinjstva. Od smrti djeda i nene u kući se ne stanuje, i korov se širi. Ima ga posvuda. Prodire u zidove, osvaja beton. To nikad ne bih mogla pretpostaviti. Divlje bilje kojem ne znam odrediti ime. Raste slobodno, a ruke su nemoćne. Trebat će nam jači alat. Zeleni listovi nepravilnih oblika; bršljan, kopriva, divlja smokva. Svi pružaju listove, svoje tanke grane. I svi su jednako tvrdoglavi. Neka se trava otvoreno ljuti; kad je dohvatiš peče. Osjetiš svrab na rukama. Ni u divljem šipku ne vidim otmjenost; pruža bodlje, stražari. I on se brani.
*
U djedovoj alatnici pronašle smo grablje i kartonsku kutiju vrhatu koroziranim čavlima. Otkrila sam još malu sjekiricu, i jedan čekić; alat iz prošlog vijeka. Vrata su bila otvorena, pa sam privirila unutra. Na policama su i neke sitnice koje ničemu ne služe: polomljene saksije, gumene čizme, jedno plastično crijevo stegnuto žicom, i bakreni lijevak. U zabačenom kutku presavijen je stari najlon. Tu su i dvije košare od ispletene trske. Za njih me veže jedan događaj, čitava priča. Pamtim kada sam u njima nosila voće. Imala sam tada deset godina. I mislila sam da je taj događaj izgubljen, da je potisnut, iščezao… Bilo je potrebno vratiti se kako bi slike iz tog dana pred mojim očima ponovo oživjele. Možda je zbog toga vrijedilo doći.
Ovo je događaj.
Dan smo proveli na imanju. I mislila sam pitati kako je do svega došlo. Nisam to učinila jer otac je već skočio u rijeku i plivao. Stajala sam uz obalu, posmatrala njegove pokrete, način na koji se bori s maticom. Činilo se kao da u toj dubokoj vodi pronalazi nešto što mu na kopnu nedostaje. Takvo je bilo njegovo lice, zdravo, bez grča; lice dječaka koji se još uvijek nečemu raduje. Poslije mi je dopustio da se penjem u krošnje i berem zrele plodove. Voljela sam to činiti; hodati bosa kroz crnu mekanu zemlju, a zatim se penjati u krošnje stabala. Bezbrižni dani. Još pamtim taj osjećaj, mogu ga dozvati. I pamtim tu usitnjenu zemlju u boji hrđe, nalik na kafu.
Poslije smo plijevili korov, i opet nisam pitala kako je do svega došlo. Bilo me sram pitati o takvim stvarima. Uostalom, djeca o tome ništa i ne trebaju znati. Samo sam ga posmatrala, onako, iz blizine. Nijemo. Gledao je na cestu kojom su promicali vojni kamioni, i nastavljao je plijeviti sitni korov u zbijenim gredicama. To nije činio žustrim pokretima, ništa od toga. Otac je travke čupkao tek da se nađe u nekom poslu. Da se nečim zaokupi, da potisne. Barem tako se činilo.
Prije nekoliko sedmica otac je starijem komšiji nanio povredu. Bio je to nesretan slučaj. Nakon svega, doživio je nervni slom i sad se pokušava oporaviti. Bolnicu je napustio prije nekoliko dana, i rado dolazi ovdje, bliže rijeci, u naše polje obraslo travom. Tu su zvukovi drukčiji, priroda je bujnija. Poneko auto u daljini. I nema ljudi, njihovog prisustva, što je važno. Ocu ne prija društvo, povišeni tonovi, niti se pronalazi u dugačkim razgovorima. Od svega uzmiče, voli se osamiti, i ovdje pronalazi potrebni mir. Često sa ocem posjetim polje. Onda šutimo i bavimo se jednostavnim ratarskim poslovima. Poslije gledamo rijeku, njeno namreškano ogledalo. Tako nam brže prolaze sati. Sada smo dvije košare napunili voćem, i zaputili se kući. Sami. Moj otac i ja. Posvuda su promicali kamioni. Činilo se kao odlaze, bili su puni vojnika. Jedni su pjevali; nasmijana vojska konačno oslobođena, sad negdje putuju, možda se vraćaju svojim kućama, onako, bez kapa, ležerni u svom odlasku. Žure u nečiji zagrljaj, i zbog toga ne kriju radovanje. Jedan vojnik iz ruku ispušta kapu; crvena petokraka pala je u prašinu. Gledamo za njima, za tim mladim regrutima. Otac je šutio, podigao titovku, s nje strgnuo petokraku i gurnuo je u džep. Ništa nije rekao. Možda se nadao da će u jednom od tih kamiona prepoznati Acu, starog druga. I tek kad je kolona odmakla, nastavili smo dalje. Ne sjećam se o čemu smo razgovarali. Samo smo gazili prašnjav makadam i uskoro došli pred dvorište. Tamo je stajao djed. Kad je vidio da prilazimo, njegovi pokreti postali su nemirni, ili se najednom nečeg dosjetio, to ne znam, pa se hitro povukao, zakoračio je u kuću i za sobom pritvorio vrata.
Čula sam kad se u bravi okrenuo ključ.
Kad je otac uzdahnuo.
I čula sam kad je u odrini zašumilo lišće.
Kratko smo u dvorištu stajali. U kući smo zatekli majku. Sjedila je u stolici i gledala kroz prozor. Ne pamtim da je majka s nama išla u polje. Pa ni tog dana, iako ljeto, vrućina se podigne već ranim jutrom, a naše imanje nalazilo se uz rijeku. Lijepo imanje, uvijek pažljivo obrađeno, čija stabla zapljuskuje rijeka. Rado sam ga posjećivala. Ne pamtim majčino učešće u tim povremenim ratarskim poslovima. Svoje se majke skoro ne sjećam. Tako mi se danas čini.
Moja majka, s cigaretom u ruci, s tim vječnim saveznikom, gledala je kroz prozor, i šutjela je. Kao da je već onda naslutila nešto što će doći. Kao da je predvidjela porodičnu sudbinu. Teška, duboka tišina. I kolutovi dima koji uzmiču prema stropu. Košare s voćem spustila sam na sto, i na prstima se povukla. Vidjela sam kad je majka s kutije bijele Drine rasporila tanku crvenu nit, savila je oko malog prsta, i pogledala prema nama. Ništa nije rekla. Makar jednu riječ, slovo. Ništa. Potpuna tišina. Izašla sam napolje, i prošla ispod komšijske terase. Tamo već danima stoje iste dvije žene. Stoje tako i šute. Par radoznalih očiju. Valjda su iščekivale pravi trenutak da pogledaju prema našem dvorištu. Da se uvjere je li moj otac tu. Ali kad sam prišla da ih pozdravim, obje su poskočile i sklonile se u unutrašnjost. I dlanom su preklopile usta. To pamtim kao snažno neugodno iskustvo kojeg se jasno mogu prisjetiti; dvije žene dlanom preklapaju usta. I odbijaju me pozdraviti. Nastavila sam dalje i nisam znala šta bih o svemu trebala misliti. Vjerujem da sam u tom trenutku odrasla. Odnijela sam ovu košaru, spustila je u Julijino dvorište, i vratila se kući.
To je kuća u čijem dvorištu sada stojim. Naša porodična kuća koja je poprimila novi oblik, umanjila se, postala drukčija. I ova ulica izgubila draž, ovako, asfaltirana, a nekad je bila nasuta šoderom. Sad je to mala ulica, a onda je bila čitav svijet. Došla sam. Stojim u našem dvorištu, u kući, u istoj ulici, ali kao da sam tu greškom zalutala.
Košare od pletene trske, kažem. Evo ih. Leže u kutku djedove alatnice, pored starog, nagriženog najlona. I ne usudim prema njima ispružiti ruku.
Adnan Repeša, Druga zemlja, Pendulum, Zenica, 2026.
