Prozorska je daska prljava. Prašina što ju je razgazila proljetna kiša. Leševi mušica i komaraca što plutaju sićušnim lokvama. Smrt od gušenja najgroznija je moguća smrt, kažu na televiziji. Smrt od pada, znači, manje je grozna. Njoj i bratu nisu dali penjati se na klupicu, naginjati kroz prozor te dječje sobe. Brat je jednom pokušao. Rekao je da su dolje šareni mravi. Da ih hoće vidjeti. Dobio je po guzici od tate. Da nikad više, s trinaestog kata, je li razumio. Mama je plakala. Neka ga ne dira. On je još malen. Sanju dozivaju. Gdje je. Sanja napušta sobu u kojoj je odrasla. Sobu u kojoj stanuju lutke sintetičke kose i netrepćućih očiju i papirni članovi dječačkih bendova. Sobu menstruacije i masturbacije.
U dnevnom su boravku njih troje. Mama podiže glavu, gleda u nju. Kao da je zabrinuta, tako je gleda, baš tako. Je li ona dobro? pita.
„Dobro sam“,kaže Sanja.
On, njezin suprug, sjedi na kauču. Drži maloga. Mali guguće, prozirni balončići pljuvačke sijaju mu u kutovima usana. Posve je ćelav, posve nalik njemu. Beba iskrivi usta, zaplače. Mama joj kaže da ga uzme, beba hoće majku. Hoćeš li začepiti gubicu, majko?
„Dobro mu je kod tate“.
Bebin otac zazvecka svežnjem ključeva i plač se pretvori u smijeh. Sanjina mama ima lijepu frizuru, svježe obojenu kosu boje patlidžana, lak za nokte boje starog zlata. Smiješi se miješa, sipa. Zelena džezva i bijele šoljice. Gusta smeđa masa s balončićima. Mama pita hoće li i ona kafu.
Želudac joj se diže.
„Ne, neću kafu“.
On, Sanjin suprug, kaže da je kolač odličan. Kad pojede, mora opet na posao. Mama kaže: neka Sanja i beba ostanu na ručku, onda. On poskoči, kauč radosno skikne. Odlična ideja.
Je li? Savršena.
„Uredu. Ostat ćemo“.
*
Jutros je on bio u firmi iako je subota. Rano je otišao, na poslu i doručkuje. Ona je malom smućkala flašicu aptamila. Vrijeme je bilo sunčano. I jeste. Pomislila bi nekad prije na subotnju planinsku šetnju. Na krckanje krhkih smeđih grančica pod nogama i duboko disanje. Sad ne razmišlja ni o čemu. Prazna je. Kao ogromna staromodna kristalna zdjela iz mamine vitrine. On је nazvao u jedanaest. Da se spreme. Doći će po njih da odu kod njezinih. Na kafu. „Dobro“. Mali se uneredio. Žutosmeđa kaša. Smrad koji proždire dlačice u nosu. Oprala mu je stražnjicu. Navukla čistu pelenu, odijelce, čarapice. Podizao je malene noge glatkih i ružičastih tabana, smiješio joj se. Okrenula je glavu. Ruke su joj vonjale i poslije tri pranja dezinfekcionim sredstvom. Smjestila ga je u sjedalicu, zavezala pojas. On je stigao oko dvanaest. Nosio je plavu košulju i farmerice. Mirisao je nepoznato. Upitao ju je kako je. „Dobro sam“.Je li spremila malog? „Jesam“. Je li šta kuhala? „Nisam“. Okrenuo se. Uzeo je sjedalicu. Ona je navukla patike. U vožnji su šutjeli. Ona je stiskala znojne ruke u krilu. On je smireno držao volan. Uvijek je bio smiren i znao šta hoće. To ju je i privuklo. Bili su, prije braka, skupa godinu dana. Kad joj je umro otac, zagrlio ju je, pomislila je kako je čvrst i jak, kao zid. On je naslijedio firmu. Ona je diplomirala ekonomiju. Tražila je posao. Mogli bi se vjenčati, spomenuo je. „Želim raditi“, rekla je Sanja. Može kod njega u firmi kucati račune. Mama je rekla da treba pristati, naravno da treba pristati. Fin dečko, nije ni prazan. „Kako to misliš, nije prazan?“, pitala je Sanja. Nije goljo kao njezin tata, eto to misli. Počivanje u miru mami nije značilo ništa. Na vjenčanju je nosila dugu bijelu vjenčanicu. Sladoled od šećerne vune. Nije ju izabrala. Kao ni posao kucateljice računa. Kao ni debele dvije crte na popišanom štapiću.
*
Mama srče kafu i priča o Relji, Sanjinom bratu. O dugovima za koje nije kriv, samo je naivan. Da je to mladost-ludost, kaže mama. Da je on dobar dječak, kaže mama. Sanja razmišlja o tome kako su dječaci dobri. Njezin tridesetogodišnji brat. Njezin trideset trogodišnji suprug. Njezina muška beba. Kako su djevojčice zle. Mama izdaje stan pokojne bake studenticama, zove ih curetinama. Relji se mora pomoći. Mamin glas je nalik cviležu. Suprug gladi bradu, on mora ići. Gu-gu-gu, kaže sin.
*
Rodila je tog sina 15. marta. Zabili su joj crijevo u stražnjicu. Da joj saperu utrobu. I jesu. Uneredila se nasred bolničkog hodnika iako je bolničarka vikala da to ne radi. U venu su joj zabili iglu, optočenu žarkozelenom plastikom. Da joj ubrzaju trudove. Kap, kap, šaputalo je staklo na boci, na prozoru. Jen-dva-tri-trud … jen-dva-tri-trud, kao trbušnjaci kojih je previše.O lijepom je mislila. O tornju Galata. O Liz Bennet. Tako se nadmudrivala s boli. Tako ju je kobajagi pobjeđivala. Onda je pukao taj balon. Bum! Poplava u njoj, oko nje. „Sestro, sestroooo“. Da se ne dere, šta se dere, nije ona jedina ovdje, rekla je sestra. Evo, sad će doktorica. Stezanje, rezanje. Lakat na trbuhu. Sjetila se one glumice o kojoj je čitala, njoj su tako polomili dva pršljena. Neće, akobogda, rekla bi njezina pokojna baka. A akobogneda? Istiskivanje tuđeg tijela iz njezinog. Istjerivanje vraga. Jače. Jače. „Mhhhhhhhhhhh“. Konačno. Blažena praznina, kuća bez uljeza. Bebica je rekla: buu. Babica je rekla: brao. Iglom i koncem sašili su joj rašivenu vaginu. Kao haljinu. Kao salivena je. Čorbicu, recimo, da pojede, rekla je sestra. Dva sata da ne spava, da sjedi u krevetu s prekriženim nogama. Stopala su joj bila ledena. On je donio začinjenu zelenu čorbu sa gljivama. Od nje će dobiti groznu žgaravicu. Karton, plastika, papir, gurnula je bijelu plastiku u usta. Ruka joj se tresla, frcnulo je, stavila je salvetu u masna njedra. Usnom joj je okrznuo nos prije odlaska. Vidio je bebu, krasna je. I zdrava. Hvala joj. Gledala je u njega, nasmijanog. Gledala je za njim, za njegovom neizrezanom guzicom u finim hlačama. U zatvorena je vrata gledala, iza kojih je sjeo u auto. Otišao proslaviti. U njezino ime. Onda je pomislila kako želi zaspati. Neka nose dijete. Ne nose ga. Oni su bolnica – prijatelj djeteta. Kolica za samoposlugu stoje pored njezinog kreveta. U njima je bijela crvena beba.
Ljudi su ulazili i izlazili iz njegovog stana, kao žohari iz bolničkog kupatila. Zveketali čašama iz njegove kuhinje. Divili se pogledu s njegovog balkona. Ljudi su je pitali zašto beba plače. Baš kao da ona i beba znaju neki tajni jezik koji niko drugi zna. Čudili se njezinom neradosnom licu. Žene su nosile slatke parfeme i prozirne najlonske čarape. Donosile poklone u šuškavom plavom papiru. Gnijezdile se na foteljama. Riječi su im curile iz usta kao pljuvačka bolesnom psu. Neka mu obuva čarapice. Neka ga povija. Ne povija. Kupa u hipermanganu, navrh noža samo. U kamilici samo. Neka pokriva. Ne pretopljava. U pamuk, jedino u pamuk.
Noću je taj sin urlao. Kao pokvaren tranzistor. On, njezin suprug, ustajao je, gunđajući. Ona nije mogla. Nije da je spavala. Prosto je ležala i gledala u plafon, prazna i puna krvi i mlijeka. Mislila je jedne noći o mladoj doktorici koja ih je primila kad je beba imala temperaturu. Da li majka doji dijete?, pitala je doktorica. On, otac, odmahnuo je glavom. Zašto, pitala je doktorica. Mlada je. Zdrava je. On je odgovorio. On je rekao da je lakše s flašicom, onda i tata može hraniti. Mlada se doktorica nasmijala. Smijeh joj je bio grlen i bijel. Kuja. Žene su ga uvijek voljele. Ona ga mrzi.
„Ja ne želim ovu bebu“, rekla mu je. Pogledao ju je. Šta priča to ona? „Ja ne želim ovu bebu“. Vikao je onda. Da se trgne. Svega da mu je dosta. Da nije ona, u pizdu materinu, jedina na svijetu koja je rodila.
Slegnula je ramenima. Nije mu rekla. Za misli koje su joj se uselile u glavu. Koje nisu njezine, koje nisu lijepe, koje joj se neželjene lijepe za mozak.
Misli kažu:
Zamisli. Uzmeš bebu u naručje, tresneš njome o beton, mozak se prospe. Uzmeš kuhinjski nož, izađeš na ulicu, ubodeš prolaznika u vrat. Ili. Sjedneš u kadu sa žiletom u ruci. Budeš gola lutka u crvenoj vodi.
Misli su njezina tajna.
*
Mama skakuće okolo sa džezvom u ruci. Džezva je bakrena a stražnjica njezine majke krupna i živahna. Majka se udala sa samo sedamnaest godina. Majčina stražnjica želi da joj je sedamnaest godina. Još jednu kafu da naspe zetu, insistira. Doći će i Relja uskoro. Između Reljinog pupka i pupka Sanjine majke postoji nikad odrezana špaga.
Zet kaže, može, popit će još jednu kafu.
Beba kaže gu-gu-gu.
Mama kaže nešto što nalikuje na kokodak.
Misli kažu:
Zamisli. Pozoveš mamu kokošku do prozora. Da nešto kao vidi. Uhvatiš je za noge. I fiju. I bum. Zamisli.
*
Sanja iziđe iz dnevnog boravka. Mora u kupatilo, kaže. Pogleda ih prije izlaska. Kosa te majke je fenirana. Lice tog supruga je bradato. Odjelce tog sina je zeleno.
Lijepa slika. Kao iz žurnala.
Vrata njezine sobe su smeđa, u sobi žive lutke, u sobi papirni dječački bend pjevuši: bye, bye … Pod prozorom njezine sobe klupe su i trava. Malene su, kao čiode. Trče šareni mravi. Ljulj-ljulj. Klac-klac. Popneš se, sklizneš. Sve je sićušno pod tim prozorom, baš kao leševi komaraca na prozorskoj dasci.
Zamisli.
Popneš se.
Skliiiiizneš.
Tup.
I ona je, gle čarolije, majušna. Kao bijela čioda.
Malena Sanja skrivena pod bijelim prekrivačem.
