Čvor
I svezaše čvor.
I povukoše
dva kraja na dve strane.
I pustiše.
A čvor osta.
Neraščvoren.
Bunar
Pođoh na put,
poput onih putnika koji putuju
dok prostori u njima ostaju neistraženi.
Pokraj staze,
koja je izgledala kao nesiguran potez pegle
preko nagužvanog platna,
ugledah bunar.
Zastadoh,
da ne zaboravim šta sanjah pre polaska,
jer stari su govorili:
loše snove valja ispričati na vodu.
Iznesoh vodu na površinu,
ispričah joj san
i pažljivo vratih na dno.
Ono što dolazi iz tame, iz dubine,
u tamu, u dubinu vratiti treba.
Panta rei
Kosturi nam obično više govore o tome
kako su ljudi živeli, nego kako su umirali. (Nat.Geo.)
Na Obali kostura, na jugozapadu Afrike,
pronađeno je dvanaest obezglavljenih kostura.
Do danas nije otkriven uzrok njihove smrti.
Na obližnjoj steni 1860. godine bila je ispisana poruka:
nastavljam prema reci 100 km odavde a ako iko ovo nađe
i krene za mnom Bog će mu pomoći.
Poruka je pronađena sto godina kasnije –
skelet nikada.
Daleko odatle, na nekom drugom kontinentu,
u nečijoj zemlji, gradu, na reci,
ljudi su gledali lobanju među rečnim kamenjem,
kroz čije je očne duplje proticala
voda.
I posle smrti,
kao za života,
ova je glava nastavila gledati kako
teče sve.
Angara
Ulaziš u ovaj grad
kao u tajnu zaspalog satira.
Gledaš kako se barok lepio
za građevine davnih epoha
kao veo za lice neveste.
Za tobom ostaju ulice
užasnute kao da se ogledaju
u Bošovim očima.
Žena si, top napravljen po svršetku rata,
koji nije dočekao da ispali nijedno đule.
U prvim jutarnjim časovima
napuštaš grad, stvarna i usamljena,
kao što iz najdubljeg jezera na svetu
ističe samo jedna reka.
Trebalo je otići odavde
Trebalo je otići odavde,
umešati pogled u nebo
po receptu kanadskih jezera,
voleti ispucale zidove magle
i odbiti slediti zemlju
u iskorištavanju udaljene svetlosti
zarad okretanja oko sopstva.
Biti sam, izvan dozvoljenog reljefa,
u toploti svog tela.
Trebalo je otići odavde.
Na divljoj vatri kuvati supu
od borovih igala.
koje su uspele ubosti suštinu postojanja
i prehraniti potrebu za samoćom
i udaljenosti od brežuljaka,
koji su nekada bili planine.
Trebalo je otići odavde,
Dok vrhovi vrba trepere
na odrazu u šoljici kafe,
ispiti poslednju kap saosećanja
za sve venecije koje tonu
i koje nisu mogle zadržati vodu
u kojoj si, davno jednom, pokvasila noge.
Jednom dnevno
S Aherontom niz obraze
i novčićem pod jezikom,
jednom dnevno
napuštam ovaj grad.
Ali Haron,
taj ludi lađar,
uvek odbije da me preveze.
Drvored
Sedela sam pored reke
čiji se odlazak
u svakom trenutku
obnavljao
i gledala nekoliko ljudi
kako pažljivo slažu
drvo po drvo
uz beli zid
kao po starom
zakonu osvajača:
stvoriti red
da bi izgorelo.