Histerična fuga*
vreme je
proticalo sporo
u Republici
beskrajno
lenje dobrote
čitao si lako štivo
na opustelim mestima
prstiju zalepljenih
za glatki
karton naslovnica
ugledao oblake-bicikliste
nad maglovitim pejzažima
od paus-papira
i stresao se
čitavim telom
zatekao si se
na ravnom krovu nebodera
posle teške pijanke
ošamućen
poput ribe bačene
niz sluzavi pult ribarnice
još se pitaš
šta te je sprečilo
da zapališ cigaretu
istisneš dim iz pluća
i vineš se
ka fjordu asfalta
pod betonskom liticom
slutiš da ćeš se naći
u udaljenom gradu
i nazvati sebe
po davno
preminulom teozofu
bićeš muškarčina
šaputaćeš pohabanim ženama
uspomene iz kišnog rova
vlažnijeg od prvih
dodirnutih usmina
zaposlićeš se
na benzinskoj pumpi
gusta nafta slivaće se
s tvojih prstiju
kao u reklami
za rezani radnički duvan
nakon radnog vremena
stavićeš VR set
i upravljati
borbenim dronom
nad nekadašnjom
otadžbinom
tamo više nema ljudi
ali stari ratovi
vode se i dalje
dečaci iz svojih soba
prže puste predele Arkama
broj lajkova
na socijalnim mrežama
i vrednost
sponzorskih ugovora
odrediće pobednika
gorećeš
gorećeš
gorećeš
često sanjaš da si replikant
model za uživanje
koji ne uživa
delić slagalice društva
izgubljen pod teškom
štamparskom presom novca
probudio si se
na platformi nebodera
jedino što si video
kroz durbin
stisnute šake
bio je kardiogram grada
kako se
nemirno ocrtava
i krezube drvorede
nalik na češljeve
slomljenih zubaca
i plastičnu vatru
neonskih reklama
i betonsku pučinu blokova
izašao si iz trećeg lica
kao iz tesnog
spandeksa antiheroja
nisi želeo
da sav ovaj gnev
dobije smisao
ipak je bilo
vreme
da kreneš
* Histerična fuga predstavljaju besciljno lutanje u periodu tokom koga postoji amnezija. Histerici doslovno beže, naravno nesvesno motivisani, od svojih ličnih problema na taj način što otputuju u drugi grad, uzimaju drugo ime, menjaju indetitet i otpočinju sasvim nov život.
Kosplej
pocepana košulja
lepršala je s mezanina
disao sam teško
poguren, malaksao
uz napor širio torzo
prislonivši šaku
na otečeni trbuh
s tavanice
freska narodnog heroja
uperila je
pušku ka meni
cev je dodirnula obraz
i duboko utonula u kožu
Heroj se spustio kao pauk
na treperavom
snopu svetla
povukao me za rukav
i izveo iz sale
na biletarnici
susreli smo nagog čoveka
zakucao je svoj
kao mahovina
dlakavi skrotum
o pod
i rekao
da ne želi u rat
Heroj je prišao
i ispalio hitac
u njegovo čelo
mlaz krvi slio se
i slepio mu trepavice
ulice su postale košnice
svako je gledao da odgrize
po komad saća
i nestane
iza vrata od stisnutih
pesnica čelika
otišli smo do kosplej prodavnice
prodavačica je imala
istetoviranu
malenu škorpiju na vratu
i pirsing na usni
gledali smo se dugo
zagrlila me je
i poljubila u čelo
obukli su me kao partizana
dali maslinastu titovku
i plastični mitraljez
koji sam ponosno
okačio o rame
Heroj je rekao
da žuri natrag
u pozorište
ima suviše papira
koje treba uništiti
slutio sam
sa Crnih brda
koja okružuju grad
sručiće se nešto
zaista užasno
Narodni heroj
ostavio je krišom ceduljicu
u džepu mog kaputa
pisalo je:
sišao sam u atrijum pozorišta
lik u ogledalu
sve manje je ličio na mene
jedino oči
možda ni to
samo kosa koja je već
postala pepeljasta
sanjao sam sebe
na hirurškom stolu
otvorenog kao kutija keksa
pod halogenim svetlom
prepečeno testo
jezivo je krckalo pod zubima
pokušali su da me usprave
stavljali mirišljavu so
pod nozdrve
davali veštačko disanje
lupali šamare
o podbule obraze
na zamagljenom staklu
prstom sam napisao
svoje konspirativno ime
stavio ruku na grudi
tako je teška
ta bura krvi
što tuče iznutra
vojnik i narodni heroj
koji pati od napada teskobe
i nesanice
pije previše kafe
halapljivo guta vazduh
bilo je to tako ponižavajuće
nisam znao koga da okrivim
za ovaj pad hrabrosti
adolescenciju bez seksa
hladnu majčinsku figuru
ili kaiš mitraljeza
koji žulja
pomodrelo rame
otvorio sam oči
i sjurio se na balkon
zvona sa crkvenog tornja
divljački su
tukla sebe u trbuh
grad se gegao ka horizontu
sporo kao kornjača
zapaljenog oklopa
kvrgavih betonskih čvoruga
sve dublje
u talase sumraka
najgori rat
je onaj bez vojski
samo krv
i čovek
nadut kao mešina
Lik gizdavog (anti)heroja
istetoviran
na staračkoj koži
jedino je
ostareli tatu
i ništa više
Delta uklete reke
tinejdžerka u našem susedstvu
pronađena je mrtva
pucanj još uvek
ječi haustorom
čitavo jutro
usisavali su njena sećanja
s gusto tkanog tepiha
pojačala sam ton na gramofonu
zavukla glavu pod jastuk
tako je malo autentičnog
bogati dečaci
iz kožnih fotelja
pevali su
o Delti i mulju
poželela sam
da pokretom ruke
oborim sve figure na šah-tabli
matiranog grada
i uletim u brzu avanturu
sa šakama omiljenog
bluz gitariste
znaš
na raskršću
upoznala sam Belzebuba
izvešće nas iz ratne zone
avioni su pokisli psi
vezani za tle
ali on ima svoj način
blagi polukrug oko bedara grada
surfovanje
na presavijanim
usminama korzoa
poniranje u razgranatu
vulvu trga
i nestanak
iza naboranog asfalta
alkosi su prešli na heroin
narkomani se navukli na crnicu
mrtvaci preselili
u večernji dnevnik
spirala je duga
podseća na crnu
stidnu dlačicu
s viškom melanina
zagledani u svoj odraz
na TV ekranu
postali smo neko drugi
onaj ko nas više
neće razumeti
Grupi Smrti
konačno je iskoračila
iz mene
rekla je:
bila sam tinejdžerka
s trećeg sprata
čiji balkon gleda na jug
na žardinjeru punu cveća
čija imena ne znam
sećam se kako si me gledao
nikom nisam rekla
da posrnuli muzičar
krišom posmatra
devojčurka u dokolenicama
tata bi te ubio
došao je pijan s fronta
poludela mama
ostavila ga je sklupčanog
ispred ulaznih vrata
od medijapana
i Hrist i Brus Li
stradali su tek
u trideset trećoj
nisam imala vremena da čekam
dok osećam vazduh kao srču
duboko utisnutu
na mom licu
kašičicom sam slomila ljusku
meko kuvanog jajeta
i njenom srebrnom ivicom
prodrla u središte
koje se razlilo po tanjiru
uzela sam
pištolj s kredenca
igrala se potapanja brodova
na svojoj presavijenoj krštenici
i povukla oroz
Belzebub te je prevario
poveo tvoju bejbi Laru
kroz vreže ulica
i jedrenjak
dug sedam milja
majica na kojoj je pisalo
The Doors
srasla je za kosti
mog tate
sada već
mrtvog moreplovca
kažu da su ga slomili
strašni prizori
koje je viđao tih dana
u Crnim brdima
drugi da je to
bilo nešto banalno
poput krađe bicikla
koji sam nekada vozila
ili nestašice cigareta
vreme prolazi brže
u vatrenoj Geheni
girlanda suvih cvetova
sada prekriva nežnu kožu
mojih grudi
grupi devojka
čiji donji veš
još uvek miriše na vinil
iščupaj nadu iz paučine
mrtvog korena
iscedi mastilo iz pulpe
i naslikaj nešto
zaista poremećeno
na mojim butinama
budi Henri Miler
kada misliš na mene
ili bar bubnjar
Aleksandar Petrović Babić, “Akram gori”, PPM Enklava, 2021.