Kada danas govorimo o poeziji, obično govorimo o njenoj originalnosti. Od svega što jedan pjesnik čitalačkoj publici ponudi – najzanimljivije je ono po čemu je on, od drugih pjesnika, drugačiji. Tu se najčešće radi o formi, obliku. Raznovrsnošću forme pjesnici se pokušavaju istaknuti i preživjeti u moru književnih tekstova, u moru poezije. Oni svojim “originalnim” potezima mašu spasiocima na kopnu, u nadi, da će ih ovi, uočiti. Originalnost forme najčešće je njihova jedina slamčica. I to, naravno, nije za odbaciti. Međutim, postoje pjesnici koji žele pjevati unutar tradicionalnih formi, i pri tome biti autentični, važni. Jedan od njih je zasigurno i bosanskohercegovački pjesnik Asmir Kujović. Njegova posljednja knjiga pod naslovom Vidikovac (Bybook, Sarajevo, 2014.) je zbirka primjera dobre poezije. Dobre, i sa estetske i sa etičke strane.
Onima koji nisu upoznati sa djelom Asmira Kujovića, dobro je napomenuti da mu je ovo treća zbirka poezije. Pored tri knjige pjesama objavio je i jedan roman. Kujovićev zavičaj je metafizičkog karaktera i nije dobro prizemljivati ga u bilo koju od dvije države na čijem tlu je ovaj pjesnik živio. Prva je Srbija, gdje je ovaj pjesnik rođen, a druga je Bosna i Hercegovina, u kojoj ovaj pjesnik trenutno živi. Njegove pjesme su u dosluhu sa književnom tradicijom i našim neplodnim zemljicama nisu zanimljive – zavičaj ovog pjesnika prevazilazi format spomenutih prostora. On je pjesnik koji živi u onoj tzv. republici poezije.
Nekima bi se moglo učiniti da je Kujovićeva poezija vezana za Sarajevo, i mogli bi Sarajevo označiti kao njegov zavičaj, što možda nije daleko od istine, ali u njegovoj poeziji, Sarajevo nije Sarajevo, bar ne onakvo na kakvo smo navikli, već je to grad koji nam izmiče da ga osjetimo, grad koji izvire iz jednog snažnog senzibiliteta, grad kakav može postojati samo u poeziji, a nikako u stvarnosti. Kao najbolji primjer, Kujovićeva je pjesma Sarajevo noću:
Noću, dok se prevrćem u postelji
neki dijelovi Sarajeva nestaju
raskrsnice, zgrade, čitave ulice
zajedno sa uglovima spavaće sobe
u podrumima iskrsavaju nepoznati univerzumi
na svim TV kanalima je Kuća Velikog Brata
i u njoj ja kako se prevrćem u postelji.
Noću neki dijelovi Sarajeva nestaju
i svi su stanovi napušteni
prozori svijetle samo zbog lopova
posmatrač iz taksija može jasno zapaziti
da je Begova džamija nacrtana
jer je njena težina na drugom svijetu
i Zemlja je beskrajna ravna ploča
a kugla što se vrti njena spakovana beskonačnost.
Noću neki dijelovi Sarajeva nestaju
progutane vriske ubijene djece
vjetar uznosi do ledenih tornjeva Himelaja,
zgrada Parlamenta u daljini opet gori
kad je niko ne gleda
i nebo je zlatom izvezen plašt Katarine Kosače
o tome se dovikuju ulični psi
izlazim na balkon da lajem zajedno s njima –
tramvaj raskopčava ulicu
kao rajsferšlus žensku haljinu.
Kod Kujovića fascinira njegova osjećajnost. On je sposoban da osjeća prošlost, kako onu kojoj je svjedočio, isto tako i onu daleku čijim svjedokom nikako nije moga biti.
Ako postoje ljudi koji su rođenjem pjesnici, onda je zasigurno jedan od njih i Asmir Kujović. Njegov duh je poput pauka: Stvari opipava a da one nisu svjesne njegovih dodira, njegove prisutnosti uopće. Kakvi god da su predmeti kojima Kujović barata on ih ne kritikuje, već se prema njima odnosi s pažnjom. O njima pjeva svjestan kauzalnosti koja diriguje haosom kojem su podređene. On je nevidljivi pjesnik koji nam se pričinjava iza ugla dok pijemo kafu; svojim pokretima se nikada ne odaje, baš kao što to rade iskusni lovci, i mi nikada ne možemo biti sigurni koga smo to vidjeli. On je sjenka koja uzima kalup stvari za odlijevanje poezije.
Asmir Kujović je pjesnik koji nad svojim pjesmama bdije. To će svakom iole upućenijem čitaocu odmah biti jasno. Napisane su tako da vam se čini da nisu pisane, već da postoje takve, tu, od davnina. Savršena metrika, kompozicija, pa ako hoćete i vizualni identitet, kao da im u redove utkivaju stoljeća kroz koja su se začinjale.
Kujović u svojim pjesmama šeta kroz prošlost. Iako daleka, ona nam u njegovim stihovima postaje bliskom. Pjesničkim umijećem nam ju je približio. Ako bismo pretpostavili da je poezija život koji iz stvari izgoni vrijeme, onda bi, udahnuti je, značilo, te iste stvari oživjeti, ovremeniti. Ovaj pjesnik u prošlost ne odlazi probojem, već jednom sasvim običnom večernjom šetnjom, recimo, uoči zalaska sunca. U pjesmi Koloseum, koja počinje stihovima: Od kamene čipke tvojih lukova/ ostaše krnjci podignutih palčeva, Kujović odlazi u jednu takvu šetnju. Važno je naglasiti da ovaj pjesnik o Koloseumu ne piše ni iz žala za slavnim vremenom te grandiozne građevine, niti na bilo koji način odaje priznanje vladarima koji su je podizali. On ih ni ne optužuje. Ne vaga njihove grijehe, niti o jednom carstvu govori onako kako se o carstvima govori inače, iz dvaju oprečnih diskursa. On o Koloseumu govori kao pjesnik – neko ko stvari doživljava. Dalje se pita: Je l samrtni krik il pobjednički urlik/ to što tupo odzvanja među stupovima? Ovdje nas uvodi u svijet koji će preciznim pjesničkim slikama ubrzo eksplodirati u njegovoj pjesmi. Svoj talenat Kujović koristi kao medij između vidljivog i nevidljivog – između nas koji smo sad i onih koji su bili. Nadogradnja Asmirovog talenta je u njegovom znanju. Dok čitamo Kujovićovu pjesmu, jasno nam je da imamo posla s vrsnim poznavateljem povijesti, ali i ne samo to – Kujović je od onih što povijest ne samo poznaju već i razumiju. Prazna je carska loža. Iz nabora pukotina/ galopiraju sjene oklopljenih ratnika… Pukotine na zidovima oronulog Koloseuma su nabori. Iz njih galopiraju sjene oklopljenih ratnika. Preciznije i tačnije se ne može reći. Pjesnika koji je neprimjetan, moguće je vidjeti jedino kroz ono što on primjećuje, u onom u čemu se on ogleda. Pitanje je ko je tu kome kalup – Kujović pjesmi ili pjesma Kujoviću? Možda i jedno i drugo. Ali ako uzmemo da je Kujović kalup pjesmi, onda ćemo na osnovu tog kalupa – na osnovu galopa sjenki iz pukotina nabora – vidjeti izuzetno rijedak pjesnički senzibilitet na kojeg i sjenke galopiraju. Izmičući im ovaj pjesnik stvara poeziju. Pred sami kraj pjesme spominje nam turiste među kojima je i onaj koji sve to vidi. Spominje njihove kačkete, šešire, naočale, fotoaparate – kako tuda krstare da bi pokazali nadmoć nad izumrlom vrlinom. Pjesmu će završiti stihovima: Što je veća granica carska/ veća je zemlja varvarska.
Kujovićeva poezija nadilazi dnevnopolitička zbivanja, ali istovremeno se njima i bavi, i to koristeći ih tek kao dokaze da je svijet oduvijek isti, i da se u njemu ništa promijenilo nije – od Adama pa do danas. Nije ovom pjesniku bilo najvažnije minorizirati današnjicu zajedno sa njenim kičem, to je postigao lako: ostavivši je tamo gdje i jeste – na smetljištu historije. Njene krhotine u poeziji ovog pjesnika služe kao instrumenti kojima se mjeri sveopšta ljudska tuga. Međutim, ta tuga se u Kujovićevoj poeziji ne čita tugom, već blagom melanholijom koja i ne poznaje drukčiji svijet. Kujovićev duh, odnosno pjesnik u Kujoviću, u svakom pogledu nadilazi svijet kojem svjedočimo, i sposoban je o tome pjevati.
Da parafraziram Eliota: Pjesnik je onaj koji uspije u sebi razlučiti čovjeka koji pati od duha koji stvara. Jedino je tako moguće doprinijeti poeziji – pisati poeziju. Sve ostalo nije istinska poezija. Ono što nam je Asmir Kujović poklonio zbirkom poezije Vidikovac, zasigurno je nešto što će ovaj jezik sa sobom ponijeti u budućnost. Ili, da budem slobodniji: Ovo je jedna od onih knjiga koje će našem jeziku pomoći da preživi. Knjiga u kojoj osim poezije nema apsolutno ništa.
