(„Brdo“, Ivica Prtenjača, 2014, VBZ)
Ivica Prtenjača je napisao roman o samoći. Samoća romana Brdo je samoća savremenog čovjeka u društvu koje je uz sve svoje nedaće, još i postratno.
Glavni junak romana, nakon što se zasitio života među ljudima – prvenstveno među umjetnicima s kojima je radio, pripremao im izložbe, o njihovim knjigama pisao, te iste knjige promovisao – junački se odlučuje na osamljivanje. Svoju samoću traži na jednom otoku, na jednom brdu odakle će osmatrati okolinu i upozoravati ljude na eventualne požare. S njim je tu i jedan magarac koji se gotovo pretvara u njegovog psa. Junak romana, ili već junak današnjice, dane provodi tako što kroz dvogled, koji naziva Oko, posmatra okolne šume ispod kojih ljudi na plažama, pod svojim suncobranima, ližu svoje sladolede.
Brdo je u Prtenjačinom romanu metafora samoće. Međutim, ono što je bilo nepredvidljivo za glavnog junaka, a možda i za njegovog tvorca, jeste da je brdo/samoća, koje je trebalo donijeti utjehu, ustvari osmatračnica na kojoj život postaje još nepodnošljivijim. Jer omogućava da se vidi sve. Ništa ne ostaje skriveno. Izdignuti iznad svijeta možemo jasno vidjeti njegovo ružno lice.
Kada ga se gleda sa brda ili iz samoće postaje jasno da je svijet raščlanjen na bezbroj malih, paralelnih svjetova. Sve što se dešava u podnožju, koje poštujući logiku odnosa stajališta i vidika podrazumijeva nužno suženi prostor, nije jedan život, već puno malih života koji se skoro ni ne poznaju. Njihovi paralelizmi su nepodnošljivi i ubijaju svaku nadu u mogućnost boljeg. U grafičkom prikazu slika iz Oka predstavlja bezbroj malih vektora koji se mimoilaze, bez sućuti, bez emocije, nesvjesni istinskog prisustva drugog.
U odnosu na druge suvremene romane u svjetskoj književnosti koji se bave samoćom, značajno se spomenuti da junak u samoću bježi iz društva koje je nagriženo ratnom traumom. Iza sebe, u onom podnožju, u kotlini, ostavlja ljude koji žive sa svojim avetima iz ratne prošlosti. Jedan od tih nesretnika je i Tomo. Tomo je lovac na divlje svinje i njegov lov je skoro pa besmislen – on lovi više nego što mu je potrebno. Taj bjesomučni lov se može čitati kao nastavak Tominog rata, jer Tomo ne zna nakon rata, živjeti u miru, ali ipak čini se važnijim da je Tomo samo još jedan od usamljenika koji ne nalaze sagovornika, utjehu u iscjepkanom svijetu, u svijetu u kojem svi, uključujući i ratne heroje (ili posebno njih?) samuju. Kroz uvođenje Tominog lika se možda najsnažnije potvrđuje besmislenost bijega u samoću. Jer pobjeći na brdo onda uistinu ne znači pobjeći u samoću – a pogotovo ne, ako se od samoće i bježi. Pobjeći na brdo znači učiniti život još nepodnošljivijim. Postati svjesniji ljudske nesreće.
Koliko god da je brdo u Pretnjačinom romanu mjesto gdje je nemoguće naći spokoj, isto toliko je mjesto koje omogućava čovjeku da osjeti ono sa čim smo najčešće u raskoraku – vlastiti puls. Priroda u Prtenjačinom romanu igra značajnu ulogu, tek ona se javlja kao instanca koja omogućava osmišljavanje svijeta. Priroda funkcioniše kao metafizika, i tek u njenom okrilju junak počinje da osjeća ritam svoga srca, vlastiti život. U tom trenutku junakova situacija, njegov bijeg postaje privlačan – poželimo krenuti njegovim stopama da bismo našli mjesto kojem pripadamo. Međutim, kad junak romana Brdo bude odlazio sa svoje osmatračnice, i u barci koja ga bude odvozila na kopno bude tražio ključ od svog malog zagrebačkog stana, kao što se traži vazduh, čitalac će ga također razumjeti, jer svakako je početni impuls koji nas je vukao da krenemo njegovim stopama bio želja da se jednom kad nađemo sebe kući vratimo.
Na brdima su oduvijek živjeli bogovi. Njihova prijestolja su smještena na te uzvisine iz dva razloga: kako bi im se ljudi klanjali i kako bi oni mogli nadzirati svoje svjetove. Kao što se od tog pogleda umori čovjek, umori se i bog. Pa s vremena na vrijeme da odmori oči, i on prilegne. Ne radi bog dvadeset četiri sata kaže Prtenjača u svom romanu. On radi na smjene između kojih se mi međusobno ubijamo. Inače ne bi bio Bog.
