1. Sarajevo, plan grada, Miljenko Jergović, Fraktura, 2015.
Sarajevo, plan grada, knjiga je u kojoj Jergović iz temelja podiže čitav jedan grad, zajedno sa njegovom historijom. Bišteći svoje snove Jergović u svojoj novoj knjizi oživljava sve one epohe kroz koje se Sarajevo i gradilo i rušilo. Niko u Jergovićevom Sarajevu nije izostavljen, svi su se oni našli u njegovom velikom gradu, kao pred sudbu, i žrtva i zločinac, i sve ih je on pomirio, onako kako to već umije velika književnost. Kao predani kustos velikog muzeja, svima njima je pažljivo odabrao mjesto i postavio ih da stoje dok ih barbari ponovo ne uznemire. Dok čitatelja provodi ulicama čiju dužinu zna do u korak, imate osjećaj da to nije Sarajevo, već jedan kudikamo veći i zanimljiviji grad od onog kakvim ga se danas doživljava. Ne sjećam se ko je rekao da gradova ima onoliko koliko ih ima u književnosti, ako je to stvarno tako, onda Sarajeva sa ovom knjigom ima kao što ga nikad prije nije bilo.
2. Tamo smo gdje nismo, Marko Vešović, OKF Cetinje, 2014.
Od buke koju su dizale babe narikače, od zavijanja kojim se palanka glasa, koje je ustvari njeno bilo, nije se moglo čuti za knjigu Marka Vešovića pod naslovom Tamo smo gdje nismo. Objavio ju je kod svog crnogorskog izdavača kao Marko Udovičić. To je knjiga pjesama u kojoj autor kao da vaspitava vlastitu starost. Vešović u ovoj knjizi oblijeće svoj zavičaj, svoje Pape, kao što vuk oblijeće jagnje. Sve njegove pjesme nekako završe tamo, na obali Lima, tamo gdje su dani duži i gdje smrt je bila tek mali čmičak na oku majke. Vešović kao da je odlučio da će on biti taj koji će dati otkaz životu, a ne život njemu. Takav dojam ostavlja ova poezija koja je ujedno i muzika. O ovoj knjizi ne treba ni previše govoriti, treba je samo čitati. I to naglas:
I zavijanjem vele vuci
Da lovište je ovo carsko
Gdje srce kuca ko na ruci
Sat ubijenog u Omarskoj.
I, odjednom, da to su Pape
Razumio sam kad se poče
Kačiti čičak za čarape
Kao nesreće za siroče.
3. Kuća sećanja i zaborava, Filip David, Laguna, 2014.
U Kući sećanja i zaborava Filip David propituje zlo, njegovo porijeklo, njegovu prirodu. Vješto ga razvlači između dvije teorije, one da je ono metafizičkog porijekla, i one da je ono produkt ljudske gluposti. Ovo je knjiga prožeta jezom, i ona na izvjestan način postavlja pitanje šta će biti sa holokaustom kada umru njegovi posljednji živi svjedoci… Filip David je od onih pisaca čija je erudicija nemjerljiva, kad on piše imate osjećaj da vam se obraća neko ko svu mudost čovječanstva nosi u knjizi pod pazuhom. On je pisac koji poznaje zlo, koji o njemu umije da govori, da ga razmatra i razlaže, bez da tetoši žrtvu, bez da sudi zločincu… Zato ga se mora čitati! U knjizi Kuća sećanja i zaborava on piše o sudbinama ljudi u drugom svjetskom ratu, o sjećanjima na njih, o tome šta je sjećanje, koliko ono traje, kako se gasi i šta nam ostane kad se ono ugasi.
4. Blue moon, Damir Karakaš, Sandorf, 2014.
U romanu Blue Moon Damir Karakaš piše o svijetu u kojem niko nikome ne vjeruje. Djed ne vjeruje reklamama – jer da su proizvodi dobri ne bi ih trebalo reklamirali. Ne vjeruje on ni da je nogometna utakmica stvarna – za njega su to gumene lutke na baterije. Sve što se dešava u svijetu o kojem piše Karakaš, obmana je. Jedina istina je da je život težak. U tom svijetu se nije išlo u partizane samo zato što se nije moglo povjerovati da su partizani uistinu dobri kakvim se predstavljaju. U ustaše se odlazilo jer su im bili bliži i istinitiji. Bolje su se uklapali u njihovu zlu sudbinu. Blue Moon je roman koji otvoreno govori o ustaškoj prošlosti, kao i o stradanju Srba u Hrvatskoj za vrijeme devedesetih. Iako objavljen prošle, 2014. godine, njegov eho je obilježio i 2015. Blue Moon je odlična knjiga. Knjiga bez ijedne riječi viška.
5. Mogla sam to biti ja, Marina Vujčić, HENA COM, 2015.
Roman Mogla sam to biti ja, autorice Marine Vujčić, knjiga je o ljudima koji su svojim vlastitim životima uglavnom nezadovoljni. Iako naizgled uspješni, ti životi su njihovim vlasnicima nedovoljni, oni preispituju propuštene prilike, sve one mogućnosti koje su imali, sve one druge osobe kojima su mogli postati. Na izvjestan način, ovaj roman propituje ona osnovna filozofska pitanja, ko smo to mi, koliko smo istiniti, koliko smo opipljivi, kuda smo to krenuli, šta bi bilo da smo odabrali neki drugi put – šta bi bilo da smo neko drugi… U romanu Mogla sam to biti ja govori više likova, to je konglomerat više tokova svijesti, više nesretnih sudbina koje se žele osloboditi pričajući vlastite živote. Mogla sam to biti ja, knjiga je o usamljenosti savremenog čovjeka, o njegovoj želji da se oslobodi vlastite priče, da je učini bitnom, da je osluhne tuđim uhom…
6. Amarcord, Namik Kabil, HENA COM, 2015.
Namik Kabil je majstor detalja. Da je tako uvjerili smo se u njegovim filmovima, posebno u onom Kod amidže Idriza. Amarcord je knjiga sjećanja. Sjećajući se ovaj pisac rekonstruiše svoj put od trebinjskog dječaka do holivudskog taksiste. Svega u Amarcordu ima, i one prave Amerike, kakvu gledamo na Tarantinovim filmovima, i one Hercegovine kakvu čitamo u Kovačevim romanima. Kad kažem da je Kabil majstor detalja mislim na detalje poput onog iz spomenutog filma, kada Semka Sokolović upita Fuketa: Jeste li krečili? Jer nigdje na svijetu se takvo što ne pita, nigdje to nije događaj kao ovdje, u nas.
7. Mali ekshumatorski eseji, Darko Cvijetić, Zadužbina Petar Kočić, 2015.
Darko Cvijetić je u ovoj godini objavio knjigu pod naslovom Mali ekshumatorski eseji. Cvjetić je pjesnik prepoznatljive, upečatljive poetike. I u ovoj knjizi Cvijetić piše o žrtvama masovnih pogubljenja iz devedesetih. Njegove pjesme su pune oštrih riječi, baš kao što su oštre izlomljene kosti žrtava. On je pjesnik koji će ostati vjeran svojoj poetici, koji će još dugo čeprkati po mjestima gdje su bile masovne grobnice, tražiti one sitnice, stvarčice koje o žrtvama govore više nego bilo šta drugo… Njegova poezija je izlomljena, prepuna čudesnih slika, bolna, lijepa… Cvjetićeve pjesme su ispisane jezikom u kojem se rat udomaćio do te mjere, da je bez njegovog spomena nemoguće bilo šta reći…
8. Otkud ljubav za stolom smrti, Admiral Mahić, Buybook, 2015.
Otkud ljubav za stolom smrti izabrane su pjesme Admirala Mahića. To je knjiga koju ovaj pjesnik nije doživio, on se sa ovog svijeta osuo prije nego je ona izašla iz štampe. Mahić je romantični pjesnik, njegove pjesme kao da su nastajale iz neodoljive želje da se zagrli svijet. On je od onih pjesnika koji ne znaju gdje će ih odvesti vlastita pjesma, on je svojim stihovima podjednako i čitatelj i pisac. U ovoj knjizi je i najljepša pjesma o zemljici Bosni:
Oči njene
svjetlo što prašta
svagda me vodile…
Silno je ljubim
a ne govorim o toj
Ljubavi.
Sami Bog zna
da se nisam ogriješio o
njeno Cijelo.
U mašti ušao sam
u njeno
Vječno Bijelo.
Oči njene
svjetlo što prašta
opet me rodile!
Na stolu tri tegle slatka od kupina
Jedna kruška pčelice je medom napila
Na prozoru rakija što Bosni veseli dušu.
Blagost će vjekovati ovdje,
više no žestina.
Tiganj je toliko blistav
da se u njemu vidi
zalazak sunca.
9. Brdo, Ivica Prtenjača, VBZ, 2014.
Iako objavljen polovinom prošle godine, Prtenjačin roman Brdo, obilježio je i ovu godinu. Bio je nominovan za nagradu Meša Selimović, o njemu su pisali kritičari, jedni su ga hvalili, drugi iz zlih namjera kudili, ali na svu sreću, uglavnom su ga čitali. Brdo je roman o samoći. Samoća tog romana je samoća savremenog čovjeka u društvu koje je uz sve svoje nedaće, još i postratno. Brdo je u Prtenjačinom romanu metafora samoće. Međutim, ono što je bilo nepredvidljivo za glavnog junaka koji bježi na brdo, a možda i za njegovog tvorca, jeste da je brdo/samoća, koje je trebalo donijeti utjehu, ustvari osmatračnica na kojoj život postaje još nepodnošljivijim. Jer omogućava da se vidi sve. Ništa ne ostaje skriveno. Tek izdignuti iznad svijeta možemo zaista jasno vidjeti njegovo ružno lice.
10. Tvoj sin Huckleberry Finn, Bekim Sejranović, Buybook, 2015.
Nedavno je izašla nova knjiga Bekima Sejranovića, naslova Tvoj sin Huckleberry Finn. To je knjiga koja govori o rijekama, tačnije o riječnim plovidbama. Taj oskrnavljeni svijet, svijet ljudi koji su vezani uz velike rijeke poput Save, Dunava, Tise, skoro je zaboravljen. Riječnom plovidbom se još bave samo avanturisti, ljudi koji su se odrekli svog društvenog statusa, oni koji su svoje snove odsanjali po Australijama, Amerikama, pa su se vratili na svoje rijeke da izdahnu, da ispuste dušu kao što rijeka ispušta paru u ranu zoru. Pričajući o riječnim plovidbama Sejranović priča i o egzilu, o nesretnim brakovima, vječitim lutalicama, depresijama… Tvoj sin Huckleberry Finn je knjiga kakvu bi Twainov junak vjerovatno i sam napisao. Da mu se pisalo…
11. Zovite me Esteban, Lejla Kalamujić, Dobra knjiga, 2015.
Druga po redu knjiga autorice Lejle Kalamujić, pod naslovom Zovite me Esteban, zbirka je priča koje čine jednu cjelinu. Autorica se umjereno koristi postmodernističkim potezima, na oko banalnim detaljima povezuje tkivo teksta, i daje mu realan tok u vremenu. Knjiga počinje pričom Šta je meni pisaća mašina, koja u određenoj mjeri određuje ton knjige. Ta mašina za autoricu ima sentimentalnu vrijednost, ona je povezuje sa majkom koja je umrla u 22 godini života. O majci se jako malo zna. Zna se recimo to da je bila daktilografkinja. Šta je meni pisaća mašina, mogla je biti priča o mašini, o vremenu koje je s tom mašinom prošlo, o pisanju, o piscu kao takvom – ali na svu sreću nije. Ona je, kao i ostatak knjige, priča o potrazi za majkom, za identitetom, priča o životu iz kakvog se najčešće rađa dobra književnost… Jer je književnost zbog tog života i nastala.
