U svom čuvenom eseju Šta je književnost Jean Pol Sartre napisao je: “ Funkcija pisca sastoji se u tome da svakog upozna sa svijetom, tako da niko ne može sebe da smatra nevinim.” Ovu, jednu od najsvetijih funkcija književnosti, učinilo mi se zgodno kao malo kad, spomenuti baš u trenutku kad se govori o Predragu Luciću. Njegova knjiga, Gusle u magli, ne samo da će svoje čitaoce uvjeriti u to da nikako nisu nevini, već će ih nad vlastitim bićem i zgroziti.
Gusle u magli je čitanka iz prirode i društva za treće razrede glazbenih, književnih i medicinskih škola. Ovom knjigom autor završava trilogiju protuškolskih čitanki započetu 2009. godine čitankom iz nastranih književnosti za prve razrede vojnih, vjerskih i civilnih škola. Već samim konceptom čitanke Lucić u pitanje dovodi čitav jedan poredak, čitav jedan nacionalizam, gurajući mu stolicu ispod nogu i prepušta ga omči koju je sam sebi nametnuo oko vrata. Čuvari nacionalnog blaga koriste upravo taj koncept interpretirajući “istinu” o veličini našeg zajedničkog nazivnika, naše nacije (znanje se servira upakovano da bi ubilo kritičko promišljanje). Već sam rekao da je Lucićeva čitanka istovremeno namijenjena glazbenim, književnim i medicinskim školama. Iako ta sinteza djeluje pomalo neprirodno, kod nas je, realno gledajući, sasvim moguća. Moguća je isključivo zato što joj je zadaća da svima u glavu utjera jednu te istu i “jedinu istinu”.
Da smo jeli sve što nismo smjeli,
Mnoga kuća ne bi bila pusta
I mnogi bi ljudi bili cijeli,
Da ludilo ušlo je na usta.
Al’ ludilo ušlo je nauši,
Udarilo ravno na ganglije,
Sad u svojoj oboljeloj duši
Bulaznimo o zdravlju nacije.
(Iz pjesme: Borci za ljudska krava)
Ili:
Ima ih koji pišu da je Ivo Andrić
Napisao i sabrana zlodjela
Svojih budućih čitalaca.
Ima ih koji čitaju da je Andrić pisao
Da bi se čitaoci ostavljali knjige
I hvatali noža, koca i konopca.
Ima ih koji misle ko i Milan Lukić
Da knjiga čitana u prvom činu
Mora nekog ubiti u trećem,
Jer zašto bi inače bila pisana…
Ima ih koji misle ko i taj Milan Lukić
Da knjiga pisana u drugom ratu
Mora nekog ubiti u trećem,
Jer zašto bi je inače čitali…
Ima ih koji vjeruju da bez Andrića
Ne bi bilo ni tog Lukića,
I da nikad, da im nije bilo Lukića,
Ne bi zapravo – ali baš onako zapravo! –
Da ni tog ne bi pročitali Andrića.
Ima ih po kojima “Na Drini ćuprija” ubija,
Istinabog, nešto manje nego Biblija,
A Milan Lukić, po njima, i nije ubijao
Nego svojim rukama prepričavao
Obje knjige koje su mu dopale šaka.
Ima ih koji prepričavaju da je Andrić,
Premda to ni mrtav ne bi priznao,
Milana Lukića tog i takvog stvorio,
Logično im da pisano je unaprijed
Sve što čitaju unatrag.
Ima ih što na sva usta objašnjavaju
Andrića Lukićem, Lukića Andrićem,
“Na Drini ćupriju” na mostu pokoljem,
Ćupriju krvavu “Ćuprijom” pisanom.
Ima ih što “Pismo iz 1920. godine”
Bacaju u vatru 1992.
Pa kažu: “To je Pismo Bosnu spalilo,
Da bi sebe Bosnom spaljenom objasnilo…”
Ima ih kojima je Andrić
I Maks Levenfeld i Milan Lukić,
Ima ih po kojima je Andrić
Bosni propisao mržnju i strah.
A nema ih da objasne nam sebe
I sebe da zapitaju, ako imaju koga:
Jesu li Andrića čitali da bi mrzili
Ili ih je mrzilo da ga čitaju?
Predrag Lucić je napisao knjigu o našem palanačkom duhu. Sklon i uvijek spreman da ismijava duh palanke je u Guslama u magli i sam ismijan. Palanka razumije i reaguje jedino na ruganje pa joj Lucićeva knjiga dođe kao budali šamar. Vremenom kad na sve te sitne duše, koje su autora inspirisale, ostane samo blijedo sjećanje, ova će knjiga biti jedini spomen o njima. Precizno, direkt u sridu, Lucić pogađa našu boljku, i ona od tog pogotka još više zaboli, natjera suzu na oko, zaustavi te na tren, dovede te u pitanje. Književnost ni ne može dati više.
Gusle u magli su veliki poduhvat. Komponirane su godinama i kad ih se čita, čovjek ima osjećaj da plovi kroz vrijeme. Glas ove poezije je glas koji, iz pjesme u pjesmu, uzima različita obličja, i kao takav, neuhvatljiv i sveprisutan, čitaocu ulijeva strahopoštovanje prema pisanoj riječi. A to je svakako obećavajuće ako nas brine budućnost književnosti. Maestralnim jezičnim vratolomijama Predrag Lucić iz jezika cijedi najsočnije sokove.
Ova knjiga se i pjeva. Na pojedinim mjestima, autor, koristeći popularne muzičke numere, one koje su nam htjeli mi to ili ne zaposjele memoriju, u istom stilu, izmjenom riječi, piše novu pjesmu. Tu pjesmu obično s početka čitate, ali, već nakon nekoliko riječi, počinjete i da pjevate. Mnogo je truda uloženo da bi se u zadate okvire umetnule riječi koje kod onoga koji čita bude emocije kakve budi samo poezija. Međutim, konektovati se na tu bujicu riječi i izmijeniti je, staviti je u službu satire, ukrotiti je, isto je što i preusmjeravati divlju rijeku. Uhvatiti se u koštac sa jednim pozamašnim komadom vremena, ismijati ga, njegove vlastite adute iskoristiti protiv njega, i tako ga kazniti, mogao je samo istinski pjesnik.
Svake noći Boga za se molim,
Mater psujem i Šeksu i Jaci,
Korupcijo, ka Šuker te volim,
Je l to razlog da me se odbaci!?
Sve ću torbe pokloniti tebi,
Prazne, jer su novci negdi vanka,
Korupcijo, iz duše te ljubim,
Ja te volim kolko i Jadranka
Još se sićam onih riči
Šta mi uvik priča Ćaća:
Nemoj, sine, nikud ići,
Nemoj da te policija vraća!
Nek te rani lova suva,
Nek te za sve kurac boli,
Nek ti torba glavu čuva,
Ti Hrvatsku tako voli!
Branit će te advokati skupi,
Odležat ćeš možda po godine,
Svaku stopu ove zemlje kupi
Kad izađeš, pametni moj sine.
Još se sićam onih riči
Šta mi uvik priča Ćaća:
Nemoj, sine, nikud ići,
Nemoj da te policija vraća!
(Iz pjesme: Korupcijo iz duše te ljubim)
Lucić je u svojoj čitanci osim vješto ispletenih pjesma, čitaocu na uvid dao i sirovinu od koje su te pjesme napravljene. Nakon pjesme predstavljaju se dokazi, sve ludosti izgovorene od strane naših „dušebrižnika“ – citirajući ih autor ovoj knjizi daje i dokumentarni karakter. Niko od njih nema pravo na žalbu, sve je u Lucićevoj knjizi “crno na bijelo”. Uzevši sve to u obzir, dakle i Lucićevu mudru poeziju i njihovu glupost, knjigu Gusle u magli bismo mogli smatrati vješto sročenom tužbom protiv gluposti. Možemo je i adresirati: “Lično Bogu Na Ruke!”
Lucić citira: “Sloboda izražavanja je kao rijeka koja se izlila iz korita i koju treba vratiti u korito!“ (Vladimir Gredelj, predsjednik udruge hrvatskih sudaca u emisiji brisani prostor na HTV-u u travnju 2003.). Možda ova rečenica ponajbolje ilustruje ono protiv čega Lucić stoji. Lucić, kao borac za slobodu – slobodu u najširem smislu te riječi –svojim jezikom, svojom poezijom potapa sve te sasušene i jalove predjele predviđene da nam budu staništa. A zajedno sa njima i one koji o njima uporno brinu.
Kako sam ovaj tekst počeo citirajući Sartrea, tako ću ga i završiti. Sartre je rekao i to kako je poezija ogledalo svijeta. Ova knjiga je ogledalo u kojem ćemo vidjeti naše najstrašnije nedostatke. I to nam neće uzeti napora. Vidjet ćemo vlastite zasluge u stvaranju najvećih ludosti, vidjet ćemo vlastiti fašizam, vidjet ćemo svoj doprinos palanačkom duhu, svoja leđa kako podupiru stolice iz kojih vladaju idioti… Pri tome ćemo se vjerovatno zgaditi sami sebi… jer ova poezija vrši jednu od najsvetijih funkcija književnosti.
