Avgust mjesec poezije
Tokom pet sedmica mjeseca avgusta i koji dan septembra, portal Strane vam predstavlja poeziju po izboru književnika-selektora, za pet država regiona. Selektori su napravili izbor od sedam savremenih pjesnika čija im je poetika u ovom trenutku najbliža.
Selektor za Bosnu i Hercegovinu je književnica Adisa Bašić.
Naranče
U Boga ima dana
K’o u moje nene naranača
(Oboje ih
U kredencu čuvaju
Iz kojeg miriše
I kad zatvoren je)
Kao Bog, moja nena
Kad joj dođeš
Pa kad pođeš
Iz kredenca, da ne vidi niko
Jednu naranču uzme
I potpazuh ti je tutne
Tad suncu, k’o djetetu
Bude mrsko
Što mora – oko brda
Šuma i plavih mora
Ponovo obilaziti
Svoj krug
I bude mu krivo
Što ga njegova nena
Ne jamije više
Iz mraka kredenca božijeg
***
Kad me budeš primao u svoje carstvo
– u rukama kad me budeš ninao
Da me spustiš u džehenemski oganj
Kao dijete, na krevet, pred vakcinu
Ja ću tad zatvoriti oči –
I brojati neprospavane noći uoči Bajrama
(Kao ovce)
I slušati šumor jablana
Što drhte od tebe Oče – danonoćnog stražara
Koji našoj kući prilaziš uvijek, i uvijek sa svih strana
Uspavat će me majčina ruka
Dok očevu bajramsku košulju pegla
(San će biti lak
znaš već – kako Ti zaspe loš đak)
A kad me đavli budu gledali
Meni će mirisati majčina sarma
Iz one besane noći
Uoči Bajrama
I mojoj postelji od ognja
Biti paravan
Bijelo
Nikad nisam bio u Srebrenici
I nikad me tamo neće biti
Tamo su oblaci teški
Tamo su oblaci teški
Tamo jezik zadeblja od
Slova kojim se izgovara Srebrenica
A mjesec nije srebro
Već željezo, zahrđalo
Noge ti oteknu
I bole – kažu
U rane ti se pretvori tijelo
I vrazi ih sole
A oči bole, bole, bole – od bjeline
Od hrđe, od soli i od navala svojine
Svaki cvijet je tvoj, i svaka vlat trave –
u člancima noge lomi
I oblak se onaj tugom tovi
K’o krme pred klanje
Pred klanjanje ciči zrak
I ruke škripe
I zubi ti, kažu, ispadaju od sebe sami
Da označe put do kuće
Da se ne izgubiš u gustišu polomljenih vlati
Jer kažu, k’o mrav si, tamo, u Srebrenici
K’o pijanac – hodaš i udaraš u nišane
Koji nikako da nanišane
Božije lice
I pitaju ga
Zar ima obraza
Za ptice iznad Srebrenice
Skica za pjesmu o Bosni
***
Mene je moja majka rodila bosa
I nad mojom glavom smokva
Drhti k’o dedina ruka
Meni je Bosna lokva
U koju sam skočio
Dok otac je – s komšijom ročio:
O mrginjima, o plugu
Što ušao je
u našu
grudu
Mene je moja majka rodila bosa
I meni je Bosna lokva
U koju sam skočio
Da poštrapam ovo malo
sunčevih zraka
***
Meni je Bosna lokva
U kojoj su moje noge pokisle
Do članaka
I ništa više
***
Ima Bosna i more
U kojem Bosanci plaču svoje more
***
A i to more
Valja se od zore do zore
I njeno tijelo na obali
Val bali
***
Meni je Bosna mora
Iz koje bježim
Od koje se – k’o od
stiropora – ježim
***
Mene je moja majka rodila bosa
I meni je Bosna lokva
U koju sam uskočio
Da poštrapam
Ovo malo sunčevih zraka
***
Mene je moja majka rodila bosa
I nad mojom glavom kao smokva
Drhti dedina ruka
Kao kišobran od ovozemaljskih muka
(Kao mukobran)
***
I meni je Bosna… I meni je rosa…
I meni je bosa… I meni je Bosna –
Hipodrom gdje se vječito utrkuju vječiti miši.
I gdje su publika zrikavci… Te vječne tetke.
Što premeću prostih rečenica retke.
I od njih vezu goblene…
***
Meni je Bosna tetka
Od mojih majke i oca
neudata sestra.
Apotekarka
Niko pažljivije ne piše od moje apotekarke.
Njene ruke su bijele, a glas – nježan.
Ona me voli svojim očima, i drži da ne padnem u ambis
svojim rukama.
Dva puta po jednu – napisala je danas na bijeloj kutiji Clarithromycina
i otpuhnula me na ulicu
da lebdim sa ostatkom velikog bijelog maslačka…
Moja apotekarka ima bijele ruke
i uredno posložene prste.
Kad piše, ja ne čujem ništa
više
Samo poželim da su tim prstima
Moja rebra dirke
Moja apotekarka pažljivo piše
Bez interpunkcije. Ili se njene tačke tope
kao pahulje
u bijelom pokrivaču apoteke.
(Fotografija: Salih Borozan)
