Zovem se Ibrahim.
Ime sam dobio 1954. godine. Moja mati je imala osamnaest kada se porodila. Da sam rođen kao djevojčica, pričala je kasnije, zvao bih se Maša. To ime ja ostalo zapisano u svesci sa receptima koju je čuvala u ladici, ispod kuhinjskih krpa. Ispisala ga crvenom hemijskom olovkom, rukopisom koji je imao prepoznatljiva slova „o“; različitih prečnika, nekad čvrsto zatvorene kružnice, nekad prekinutih linija. U svesci koju sam godinama kasnije često listao, i gdje je upisivala potrebne namirnice za kolač od limuna, čokoladne torte i očev omiljeni gulaš, redovi su počinjali nestajati nakon višegodišnjeg upijanja ulja sa majčinih prstiju. Slova su se razmazivala poput dugo nošene šminke na očima. U vremenu prije no što ću naučiti slova i dobiti sposobnost da razumijem riječi pretvorene u mastilo, bila je to prva knjiga koju ću redovno listati. Majčin rukopis je bio umirujući, nisam mogao odgonetnuti niti jedan znak, ali sve dok sam znao da je stvoren njenom rukom, bio sam sretan i ušuškan među slovima.
Sveska, na čijim koricama je bio crno-bijeli crtež nepoznatog cvijeta, poprimila je miris kuhinje, trunke začina ostale su zatočene između listova, kao u herbaru, nevidljivi prah brašna, ponešto crvene paprike, obilježavali su stranice i pomagale mi da prepoznam na kojem mjestu je uputstvo za spravljanje vojničkog graha, a gdje je zapisan recept za šapice. Dobre i važne knjige mirišu na doručak u sretnom domu. Decenije su trebale proći, pa da nešto slično osjetim u susretu sa drugom knjigom.
Otac je bio sretan. Bio je trgovac muškim odijelima. Imao je radnju u centru grada i podrum prepun uredno odjevenih plastičnih lutaka. Ponekad bi mi dopuštao da siđem dole, da uključim lošu rasvjetu koja je činila da prizor podsjeća na pozorište ili, možda još više, na scenu viđenu u filmovima, na zatvorenike stješnjene u ćeliji iz koje više nema izlaza. Hodao bih između lutaka, uplašeno očekujući pokret, znak života koji bi me prestravio i zaledio; pazio sam da ne dotaknem ni jedan rukav, da ukočenim muškarcima ne gledam u lica, u nepokretne i strašne oči, dolazio bih do jedine figure koja je predstavljala ženu. Imala je crnu periku, šiške joj neprirodno padale preko jednog oka, činilo me nervozim očekivanje tog pokreta kojim će pomjeriti vlasi i namjestiti fizuru. Bijela košulja joj se na dva mjesta neprirodno izdizala, poželio sam da dodirnem tkaninu, ali umjesto toga dohvatio sam plastičnu, koščatu ruku. Hladni i kruti prsti, bez noktiju, nisu odgovorili na moj stisak. Stajao sam trenutak pored nje, potom pogledao u sve one muškarce koji su nam stajali okrenuti leđima. Nešto je lupnulo na drugom kraju prostorije, sijalica je žmirnula, tlo pod mojim nogama se pomjerilo i ja sam pokretom urođenim uplašenoj djeci, izbacio lutku iz ravnoteže. Srušila se čelom prema naprijed, zakačila lutka ispred sebe, a gravitacija je učinila ostalo. Ukočeni muškarci su padali jedan preko drugog, plastične glave proizvodile bolan zvuk, poneka ruka odvojila se od ramena i za samo nekoliko sekundi stajao sam u podrumu prepunom nepravedno usmrćenih lutaka.
Otac se pojavio na stepeništu, osvijetljen kao junak iz grčkih mitova, preko lijeve podlaktice mu prebačeno pet raznobojnih muških kravata.
„Jesi živ?“
Nije mi se obratio imenom, izbjegavao je to kad god je bilo moguće. Iz jednostavnog razloga – i on se zvao Ibrahim. Mati je bezuspješno objašnjavala, i pravdala se, da sam ja dobio ime po nekom muzičaru, a ne po ocu. Ona je bila među rijetkima koji su primjećivali jasnu razliku u izgovoru ta dva imena, opisivala je nijanske zvuka koji bi se stvarao kada je dozivala mene i kada bi se, u rijetkim slučajevima, obraćala mome ocu.
„Tvoje ime šušti kao vjetar, a njegovo je poput vojničke naredbe za paljbu“, objašnjavala je mama.
Da, zaboravih reći, ona se zvala Indira. Mama je frizerka, rijetko govori o sebi, ne voli opisivati osjećanja, dok me šiša proizvodi zvuk zatvorenih usana, stidljivu dervišku molitvu kojom se pada u trans.
„Opet mumlaš“, rekao bi otac dok mu ona makazama poravnava liniju kose na vratu. Mumlanje sam naslijedio. I tu riječ volim. Često je, posve namjerno, izgovaram pogrešno, kao mamlanje. Tajni jezik moje majke.
Vrijeme je ručka. Otac sjedi za trpezarijskim stolom, u ruci mu knjiga, među zubima stisnuo cigaretu. Mati reže paradajz, crvena tečnost joj na prstima, briše ruke kuhinjskom krpom. Kriške luka liče na polumjesec, reda ih na površinu salate, potom uzima flašu ulja, palcem pritisne otvor i gusta tečnost poškropi svježe povrće. Gasi tu cigaru, kaže mati dok vadi tepsiju iz rerne i onako zadimljenu postavlja na drveni podmetač u obliku djeteline sa tri lista. I ne čitaj za stolom, dodaje, praveći raspored na stolu, pomjerajući slanik i pepeljaru kao da su šahovske figure. Pepeljara je pojedena, sklonjena sa table. Knjigu otac sklapa, ali ne ispušta iz ruke, samo je primakne bliže stomaku.
Šta ti čekaš, obrati se mati i meni koji sam svo to vrijeme klečao na podu, kraj noge kauča pokušavao pronaći odgovarajući parking prostor za svoja tri automobila, bager i gumenog dinosaurusa.
Vijesti na radiju, otac prstom da znak da budemo tihi. Bez glasa sjedamo za sto, jedemo, viljuške udaraju o obod tanjira, žvačem sporo, pazim da ne pravim suvišne zvukove. Muški glas, prijatan i poznat, dugo govori o Beogradu, nekim gostima, spominje zemlje čija imena nikada nisam čuo. Za Beograd znam, tamo živi drug Tito. Njemu dolaze u goste, sjede u velikoj kući, njegova žena mnogo i dobro kuha. Poslije piletine sa rižom, jedu puding, raznih boja. Tito sjedi na čelu stola, u uniformi, sa grudi mu svjetluca ordenje.
„Nikada ranije Beograd nije izgledao tako lepo kao ovog leta 1961. godine. Čitav grad je iskićen zastavama raznih zemalja, transparentima sa pozdravima gostima i panoima na kojima su istaknute kratke informacije o svim zemljama učesnicama beogradske konferencije. Nikada ranije se nije na jednom mestu okupilo toliko državnika kao ovih dana u Beogradu. Zbog velikog broja gostiju protokol dočeka bio je pojednostavljen. Naš ministar inostranih poslova Koča Popović dočekuje svog kolegu iz Saudijske Arabije…“
Jedemo polako. Drug Tito nasmiješen uzima desert. Svaki put kad se nagne da zahvati kašiku crvenog pudinga, orden za hrabrost udari o staklenu posudu i pretvori se u zvuk tačnog vremena. Neka žena pjeva pjesmu o davnim zvezdama. Otac se pridigne, tanjiri na stolu zadrhte, isključi radio i ponovo sjedne na stolicu. Dlanom pokrije knjigu koja leži na bijelom stolnjaku.
„Znaš li ti šta je rekao Freud?“, pita gledajući majku koja upravo odlaže sitnu kost na rub tanjira.
„Ibrahime, možemo li mi ikad ručati bez tog tvog Freuda?“
„Šta je rekao, tata?“ upadam u razgovor svojih roditelja.
„Jedi, tata priča budalaštine“ dodaje majka.
„Freud kaže da se po načinu na koji jedemo najbolje može vidjeti kakvi smo u krevetu.“
„Ibrahime!“, kaže majka čudno naglašavajući zadnji slog našeg imena.
Oca zabavlja njena reakcija, mene raduje njegovo nasmijano lice, pratim ruku kojom iz tepsije sa zapečenom rižom uzima pileće krilce kao da je morska školjka skrivena u pijesku.
„Pogleda kako jedeš i sve mu je jasno“, nastavlja otac, a u tepsiji, nakon što podigne komad mesa, ostaje krater, površina osvijetljene strane Mjeseca. Imitiram ga, prstima uzimam krilce, prinosim uzorak, smijem se.
„Ti si mi k’o malo smršala“, govori otac punih usta.
Ne vidim majčinu reakciju, ostajem zagledan u svog imenjaka. Ženski glas sa radija, ugodan, skoro uspavljujući, kao da čita bajku, govori da su umrli Gary Cooper i Ernest Hemingway. Likovi mi nepoznati, pa priču ne razumijem najbolje, ali me umiruje sretan kraj. Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu.
„Tata, vidi, kako ja jedem?“
…
Sutradan su me odveli u bolnicu, iako nisam bio bolestan. Doktor sa velikim nosom mi je rekao da otkopčam tregere, gledao u papire ispred sebe, postavio mojoj majci pitanja na koja je ova odgovarala brzo i kratko. Iz spuštenih pantalona ispalo je nekoliko šarenih klikera, kotrljali se bolničkim linoleumom, udarali u ormar sa staklenim bočicama, o kantu za otpatke ispred koje je bio komad vate sa crvenom tačkom, u drvenu nogu stola, nestajali ispod radijatora. Mati, koja je sve vrijeme stajala iza mene, ruku položenih na moja ramena, sada je čučnula pokušavajući prstima pokupiti zadnje tragove mog bezbrižnog djetinjstva.
Ne sjećam se trenutka kada sam prebačen u operacionu salu, ali jasno pamtim spoznaju da moja porodica više ne liči na druge. Moj strah je bio posve nov, jedinstven, nesreća je počela odvajanjem od majke, pojačana do neizdržljivosti u trenutku kada medicinska sestra preko mog golog tijela prebacuje platnene kaiševe, veže mi ruke i noge, a onda pokriva velikim plastificiranim platnom na čijoj sredini je otvor. Kraj tkanine je ispred mog lica izdignut kao pozorišna zavjesa. O teatru još uvijek ne znam ništa, pa i ne shvatam da sam u predstavi koja slijedi, istovremeno i glavni glumac i jedina publika. Lutkar čija sićušna i lomljiva marioneta sada viri kroz rupu na platnu i na kojoj osjeti dodire tuđih i neprijateljskih ruku. Pinokio se pretvara u čudovište.
Kući su me obukli u očevu bijelu košulju i ostavili da ležim u dnevnom boravku. Soba je puna gostiju, jede se i pije, komšija Božo razvlači harmoniku, mati ga upozorava da bude tiši, starije žene šapuću sjedeći na podu, nepoznata djeca vire iza dovratka, otac nazdravlja podižući čašu u zrak. Dočekuje rodbinu i prijatelje koji prilaze krevetu, stavljaju novčanice ispod jastuka na kojem ležim, neki me ljube u čelo, neki dodirnu po ruci, izgovaraju nerazumljive rečenice. Teta Umija sjeda pored mojih nogu, lagano se njiše, mrmlja na nepoznatom jeziku. Pinokio počinje da me boli.
Kad se kuća isprazni, mati otvori prozor da se soba prozrači, ugasi svjetlo i pritvori vrata. Ona i otac sjede u kuhinji, tiho pričaju. Šuškaju riječi, miješaju se za pucketanjem vatre u peći, po zidovima skakuću svjetlosna bića, soba se pretvara u kaleidoskop. Prije nego ću zaspati, osjećajući bol svaki put kada se okrenem na bok, rukom napipavam novčanice ispod jastuka i zamišljam plavi bicikl koji ću kupiti. Prvo ulazi mama, sjeda na krevet i prinosi usne mom čelu. Rukom mi namjesti kosu, iza spojenih usana prevrće glasove, mumla uspavanku. Otac sjeda na fotelju, upali lampu i stavi novine na krilo.
„Da ti čitam?“
„Pusti ga nek’ spava“, kaže mama i izađe iz sobe.
Otac sačeka nekoliko trenutaka da se tišina slegne po sobi kao prašina, pročisti grlo i započne: „Lenjinu su uklonjeni svi unutrašnji organi, a u mauzoleju leži samo njegov kostur i mišići. Mozak mu je, također, izvađen i trajno pohranjen u Neurološkom centru Ruske akademije znanosti, kako bi se detaljno proučila njegova moždana struktura. Postupak balzamiranja Lenjinova tijela trajao je od marta do jula 1924. godine. Za potrebe balzamiranja Lenjina razvijene su komplicirane tehnike mikroinjektiranja tekućine za balzamiranje u tačno određene dijelove tijela. Tijelo se od svojih početaka balzamira svakih osamnaest mjeseci, što uključuje dugotrajne postupke potapanja tijela u različite kupke s različitim hemijskim sredstvima. Svaka sesija potapanja tijela u neko sredstvo traje oko mjesec i po. Za to vrijeme ne možete posjetiti vođu na njegovoj stalnoj adresi. Tijela postaju kruta, a onda i krhka tokom dužeg razdoblja. Alternativa formaldehidu je nađena u kombinovanju različitih tekućina poput nitratnih soli kako bi se održala fleksibilnost. Na ovaj način se nadmudruje vrijeme. Lenjinov laboratorij se morao boriti i s plijesni na koži u prvim godinama nakon balzamiranja. Materijal od parafina i glicerina i kaotena potpuno je zamijenio velik dio prave Lenjinove kože tokom godina, pa je istina da Lenjin izgleda sve bolje protokom vremena.“
Oči su mi sklopljene. Čujem kako se otac ustaje sa fotelje, zašušti novinski papir, zaškripi parket, nevidljiva ruka namješta čaršaf preko mog umornog tijela. Osjetim lagano peckanje kad mi platno dodirne kožu, ali se ne pomjeram. Ruke sam položio na stomak. Osunećeno tijelo druga Lenjina tone u san kao žaba u posudu sa formaldehaidom.
