Upisao sam zlatarski zanat. Režem, turpijam, pilim, kujem, varim, talim. Ruke mi se mijenjaju, imam nekoliko sitnih ožiljaka na koje sam ponosan. Nervira me moj loš vid, ponekad me glava zaboli od naprezanja, pa popijem vode i vratim se u učionicu. Odjeća mi je sad uvijek puna prašine, a koža svjetluca kao da sam riba, a ne čovjek.
„Zlatari imaju krljušt“, kažem učitelju.
„Imaju, ako su loši i nespretni“, odgovara mi on i onda priča o urednosti, umijeću i ljubavi.
Već na prvom času nam je govorio o talijanskom umjetniku, skulptoru i zlataru, čijim je životom, koliko i djelom, bio opčinjen. Nezainteresovani učenici su mu tako i dali nadimak Cellini, uživajući više u dječijoj dovitljivosti kojom su istovremeno opisivali i njegov izgled i opsesiju. Pramen kose iznad uha navlačio je na tjeme, prelazio dlanom preko glave, vječno u strahu od golotinje.
…
Uveče, kad legnem, mati traži da joj pričam šta sam pravio tog dana. Dok me sluša, uzme mi ruku među svoje dlanove, pa mi na kožu stavi trun nekakve kreme i nježno utrljava.
„Nemoj, mama“, kažem joj.
„Med, lavanda, maslinovo ulje“, nabraja sastojke umjesto odgovora.
Danima razmišljam kako ću joj napraviti minđuše, ali nikad ne nalazim vremena. A i ne umijem, prsti su mi nespretni, ne mogu pratiti moje želje. U glavi imam precizan nacrt, poznajem svaki detalj, znam materijal, mogu ih vidjeti na maminim ušima. Znam i košulju uz koju ih nosi, i kako namješta frizuru da budu vidljivije, vidim kako ih dodiruje i čujem kako govori prijateljicama:
„Moj Ibrahim.“
Ne priča ništa više, ne opisuje, ne prepričava, ne uljepšava. Svaka mamina priča je kratka i iskrena. I nikad se ne žali, ni za najmanju stvar, ni za prolaznu bol, glavobolju ili nesanicu.
Ja se žalim svakodnevno, naslijedio sam to od oca. Smeta mi vrijeme, debeo jastuk, komarci, nervira me gužva, nervira me samoća, a spisak stvari kojih se plašim sve je duži i duži. Strah me visine, pauka, strah me nepoznatog, strah me poznatog, duboke vode, letenja, strah me budućnosti, sadašnjosti. Mamini savjeti su uvijek jednostavni, lako izvodljivi, ali mene ljute. Ona rješenje vidi u radu, u nekom običnom pokretu, za nesanicu savjetuje da operem suđe ili prozore u svojoj sobi, za smirenje preporučuje šetnju ili pjevanje.
„A možeš i jedno i drugo“, govori završavajući svoj precizni recept.
…
Zvuk vode iz česme bio je muzička pratnja uvijek istoj pjesmi – „Oj, djevojko, džidžo moja, džidžala te majka tvoja.“ Bila je to himna naše kuće, melodija koja se ponavljala, uz koju se, na neki neobjašnjiv način, uvijek pojavljivala sreća. A i mama je, za vrijeme pjevanja, stajala. Ne mogu joj vidjeti lice, okrenuta je leđima, ili njen glas čujem sjedeći u drugoj sobi, ali znam da je sve kako treba biti. Sve je dobro.
…
Rečenice koje izgovara liče na sevdalinke. Uvijek jednostavne, iskrene, sa značenjem skrivenim između redova. Otac je drugačiji, on se plaši ćutanja i tišine, vjeruje u ono što vidi, a vid mu svake godine sve slabiji. Za stolom, prije nego će uzeti kašiku, prvo dugo briše naočale krpicom koju drži u džepu. Trlja dugo i precizno, kao da će prstima izoštriti sliku svijeta koji se zamućuje.
„Šta je ovo?“, govori dok prelistava novine i ne očekuje odgovor. Isto pitanje postavlja i onda kad mi na radnom stolu vidi knjigu rastvorenu na stranici sa lekcijom o umjetnosti Benvenuta Cellinija.
„Šta je ovo?“
„Slanik.“
„Slanik? To umjetnost?“
„Jeste“, kažem.
„Stajalo između supe i janjetine, a sad u knjigama istorije? Jebo to!“
„Ibrahime!“, prekida majka njegovu kritiku.
On se smije, namiguje mi.
„Samo kažem.“
…
Pokazujem mami Cellinijevo djelo, objašnjavam vezu Posejdona i soli, pokušavam se sjetiti imena boginje koja predstavlja zemlju i biber. Rukama u zraku iscrtavam tačne proporcije slanika. Čitam joj naglas biografiju poznatog zlatara, ona zanimanje pokazuje tako što za vrijeme mog govora ne žvaće hranu, kašiku drži kao dirigentsku palicu. Veliki Ibrahim dobacuje tek kratko – „Pričam ti priču.“
Poželim se usprotiviti, stati u zaštitu davno umrlog umjetnika koji se ne može sam braniti, ali me mati zaustavi pogledom. Ne nasjedaj, ne vrijedi, kao da kaže, i ja je poslušam. Otac nastavlja gutati velike zalogaje, a ja još neko vrijeme razmišljam o tom običaju, besmislenoj navici ljudi kojima sam okružen, da laganje poistovjećuju sa pripovijedanjem. Umjetnost je za njih nešto čime se bave djeca, nezreli ljudi i maloumnici.
Znam da otac tako ne misli; on je taj koji me godinama snabdijeva knjigama, o njima ne priča puno, ali čini sve da budu u mojoj blizini. Pola moje biblioteke su njegovi pokloni, knjige koje je i sam pročitao, ali o tome ne govori. Na stranicama povremeno pronalazim rečenice podvučene njegovom rukom. Grafitnom olovkom označavao je pasuse, na rubu ispisivao i poneku svoju riječ, uglavnom dvosložne komentare, kao uzvike što ih izgovaraju strip-junaci. Nalazilo bi se tu poneko „uh“, neko „da“, povremeno prošireno u „da, tačno“, a uz najljepša i njemu najzanimljivija mjesta stavljao je velikim slovima ispisanu riječ – „GOLEMO“.
Pričam ti priču.
Almir Imširević, Lavanda, petrolej, Buybook, Sarajevo, 2025.
