I
Smrt je kraj, pisali su. Smrt užasava. Smrt je iščeznuće u ništavilo, kažu. Smrt je crna utvara s kosom u ruci. Ona je pakosna, pustoši udisaje i otima život tijelu, koje se svesrdno trudi da ostane budno. Plašimo se nepoznatog, a našem je razumu najveća nepoznanica sama smrt. Kako obuhvatiti drhtaj nastao pri isplovljavanju duše iz svog životnog lijesa, trenutak u kom se ona vine ka Vječnosti ili – ko zna čemu? Koliko god sa sobom nosio minute patnje, sate bola, dane očajanja, mjesece tuge, godine čekanja i koliko god se na momente činio nepodnošljivo nepravednim, život ipak jeste dobro poznata voda u kojoj smo, iznenada se otisnuvši, naučili sve pokrete i zamahe potrebne da njome plovimo, da kroz nju plivamo.
Može li se, onda, čovjek kriviti što ljubi život? On nije spreman zaroniti u onostrani okean, nesiguran u to koliki gorostasni valovi i kakve morske zvijeri vrebaju u tom staništu. Može li se, stoga, čovjek kriviti što strepi pred smrti? Zagriženi u svom sljepilu, pobijeđeni pričama naučenim napamet, onesposobljeni smo da istinski doživljavamo različito, subverzivno, drugačije. Pjesnikinja čijoj je poeziji posvećen ovaj esej uspijeva iskoračiti iz sivila ustaljenosti, stupiti na najviše planine s kojih se tek može uvidjeti kako horizont poprima drugačije boje kada Sunce zalazi od onih koje se prospu po njegovu plavetnilu kada se dan sprema da svane. I iz čijeg bi pera, doli njenog, i mogli isteći stihovi što slave časni trenutak umiranja?
241
Ja volim pogled Agonije –
Znam da je pun istine –
Ljudski Trzaji nisu lažni –
Smrtne se Muke ne hine –
Oči se ukoče – i to je Smrt –
Izmisliti se ne može
Biserje oko Čela što ga
Nelijep Bol napreže.[1]
Ova pjesma u cijelosti kod čitatelja aktivira proces deautomatizacije percepcije. U kom je to novom svjetlu okupana mračna Smrt? U kom se smjeru pružaju značenjski rukavci ove pjesme i o kojoj to istini pjesnikinja želi da zbori? Emily Dickinson u ovoj pjesmi ne govori o čovjekovu porazu pred neizbježnosti umiranja, nemogućnosti opiranja, bijega od smrti. Poraz čovjekov, u ovom slučaju, jeste što je to jedini trenutak u čovjekovu životu u kome mu je oduzeta sposobnost da glumi svoje emocije, da se skriva iza maske, da hini svoje stanje. Kako bismo se asimilirali i uklopili u socijalnu zajednicu, prinuđeni smo povinovati se određenim normama i kodovima ponašanja. Neophodan je to faktor za svakodnevno funkcioniranje pojedinca u društvu. Bitan segment tog prilagođavanja socijalnom ustrojstvu jeste stavljanje maske na lice, izbjegavanje ispoljavanja određenih emocija i reakcija u pojedinim trenucima.
Činjenicu da smo razumna bića iskoristili smo u svrhu manipuliranja jednih drugima. Ponekad gotovo da je imperativ biti neiskren, odglumiti, nadmudriti. Sve to predstavlja one poznate vode života kojima plovimo, služeći se vješto ili ne više ili manje prikladnim veslima. Uzdižući se tako u kovitlacu laži i krinki, doplovljavamo najzad pred jedinog protivnika pod čijom neumoljivom snagom postajemo ogoljeni, ostajemo nagi i prozirni. Trenutak smrti. Trenutak u kome čovjek ostaje samo čovjek, iskonski čovjek. Nemoćan da se suprotstavi smrti, on biva oslobođen unutrašnjeg, prirođenog mehanizma što ga goni da se pretvara, da prikriva istinskog sebe. To je vid pobjede smrti nad čovjekom, koju pjesnikinja sažima u svojim stihovima. Shrvanog smrtnim mukama, u trenutku kada njegova duša žudi da se oslobodi tijela, Emily Dickinson čovjeka prepoznaje kao uzvišeno biće, napokon oslobođeno crnog plašta istkanog koncima kulture i civilizacije kojim su njegova ramena bila prekrivena i obremenjena za vrijeme ovosvjetovnog bivstvovanja. Kapljice znoja što izbijaju na čelu umirućeg pjesnikinja doživljava kao biserje, izjednačavajući na taj način njihovu vrijednost i čistoću. Smrt je sada katarza.
Atmosfera pjesme oslobođena je tegobe koju za sobom povlači tema smrti. Moment umiranja shvatiti i prikazati kao svečani, iskonski trenutak znači zaodjenuti pjesmu u optimističan ton. Takva atmosfera približava čitatelju drugačije viđenu prirodu kraja, koji je neupitan, te pritom u njemu ne budi strah, mučninu, teškoću ili jezu. Naprotiv, ona budi svojevrsnu radoznalost – da li je smrt ponovno rođenje? Kada postavljam ovo pitanje, ne promišljam o njemu unutar religijskih parametara (da li duša tek izlaskom iz tijela počinje da živi svojim pravim životom, s onu stranu Aheronta), već smrt kao rođenje shvatam u značenju oslobođenja duše iz tijela i čovjeka iz ralja kulture i civilizacije. Možemo li se onda možda čak i radovati sve bližem trenutku smrti, ukoliko je njegova veličina doista onakva kakvu je pjesnikinja donosi u svojoj pjesmi.
Premjestimo težište interpretacije ove pjesme na poziciju lirskog subjekta koji posmatra ne sasvim tačno preciziranog pojedinca izloženog smrtnim mukama. Stvara se dojam da lirski subjekt, promatrajući i uspoređujući ljude oko sebe u njihovim trenucima ustaljenog i kodiranog življenja te u momentu neizbježnog mrenja, dolazi do zaključka da su prirodniji i ljepši izraz i grč tijela čovjeka koji umire, nego onog koji laže. Umiranje je iskreno, čisto, nepatvoreno prepuštanje nevidljivoj sili koja prožima umirućeg. Nasuprot tome, grč koji stvaramo svojom voljom pri laganju, glumljenju, hinjenju – nije prirodan. Čovjek jest biće univerzuma te istinski i nepatvoreno živi samo u trenutku kada umire, odnosno kada se spaja s nestajanjem, iščeznućem.
II
Čitajući poeziju Emily Dickinson, uočila sam jednu nit koju ona konstantno provlači kroz svoje pjesme, naročito kroz one koje pjevaju o Bogu, smrti, prirodi i životu. Ova pjesnikinja uvijek ostaje zapitana nad onim što leži iza neprekoračive granice života, koju, nažalost, čak ni pjesnici ne mogu sasvim vidjeti, iako im ju je lakše naslutiti nego ostalim smrtnicima. A biti smrtnik znači biti uvijek na razmeđu, uvijek dvojan i nikada u potpunosti cjelovit. Ako je sam život iščekivanje smrti i definira se upravo u odnosu na njeno odsustvo i obratno, onda život nikada nije sam po sebi jedinstven; htjeli to ili ne, isprepleten je i determiniran anticipacijom onog što će doći nakon tačke u kojoj će on iščeznuti. Upravo iz te činjenice proistječe čovjekovo svojstvo da kako postaje svjesniji svoje egzistencije i njenog neizvjesnog kraja, mijenja razmišljanja, vjerovanja, ubjeđenja. Neobuhvatanje samo jednog čvrstog, rigidnog stava i pogleda na stvari koje postaju teme njene pjesme jedan je od specifikuma poezije Emily Dickinson. Danas već nismo ono što smo jučer bili, a sutra nećemo biti ono što smo danas. Identitet je u stalnom nastajanju, konstantno se (pre)oblikuje u susretu s promjenama koje poput plime i oseke čine konture po njegovim rubovima. Stoga za Emily Dickinson nimalo nije neobično osjećati u isti mah veliku pobožnost i ljubav prema Gospodaru, a, s druge strane, buniti se zbog Njegova stalnog prisustva i bdijenja nad našim postupcima.
III
Perspektiva iz koje Emily Dickinson pojmi i doživljava Boga te Njegov odnos prema bićima koja stvori razotkriva nam se u sljedećoj pjesmi:
1021
Dalek ljubavi Otac Nebeski
Vodi izabrano Čedo
Češće Kraljevstvom Trnja nego
Mekanom Livadom.
Češće Šapom Zmajevskom nego
Drugarskom rukom vodi
Predodređenu Malu Jedinku
Ka kraju gdje se rodi.[2]
Posljednji nas stih ove pjesme aluzivnom vezom vraća na prethodnu pjesmu i njenu interpretaciju koju sam ponudila. Otac Nebeski i njegovo Čedo. Prva sintagma konotira uzvišeno biće, no prva riječ te sintagme (Otac) označava svima nam blisku figuru odgovornu za nastanak svakoga od nas. Druga, pak, riječ (Nebeski) transponira tu bliskost u više sfere, smješta je u kontekst onostranog, nedostižnog, svetog. Riječ Čedo, s druge strane, u svojoj je semantičkoj škrinji nataložila slojeve pozitivnih značenja te se na njen spomen bude asocijacije na brižnost, nježnost, milost, nevinost. Uspostavljeni odnos između ove dvije instance jeste odnos nejednakosti u hijerarhijskom smislu. Nebeski Otac je taj koji stvara, odlučuje, vodi, poučava, a izabrano Čedo je ono koje sluša, prima odluke, uči, slijedi. Da li pjesnikinja ovim epitetom “izabrano” naslućuje da je svako Čedo Božije izabrano, jer je odlučeno da se rodi i da korača putevima dodijeljenim njemu, ili je, pak, riječ o zasebnim jedinkama, posebnim, značajnim po nekim svojim drugim osobinama kojima se uvrštavaju u skupinu onih izabranih. Ne bih se smjela prepustiti tvrdnji da je u potpunosti tačno prvo ili potonje tumačenje, s obzirom na to da su načini na koje prihvatamo svoju izloženost životu različiti.
Premda iz pjesme progovara glas koji posjeduje pomalo kritički stav prema činjenici da Nebeski Otac svoje Čedo ne obasipa samo ljepotom, sjajem i srećom, olakšavajući mu hod ka kraju, već, naprotiv, ruka kojom ga vodi češće je Šapa Zmajevska nego Ruka Drugarska, taj je glas ambigvitetan te u isti mah svjedoči o nužnosti i vrijednosti takvog odnosa. I kao da je put kroz trnovite doline vodi samo jednom konačnom, istinskom kraju, koji pjesnikinja, mogli bismo zaključiti, i u ovom slučaju izjednačava sa smrti. No, ne pomjerimo li pogled u drugom smjeru, nametnut će nam se i drugačije čitanje ove pjesme. Pretpostavimo da je izabrano Čedo, Predodređena Mala Jedinka, kako je pjesnikinja oslovljava, uistinu određeni pojedinac pred kojim stoji značajan cilj. Želja za njegovim ostvarenjem u tom pojedincu pobuđuje slatku gorčinu. Ustrajno i iskreno koračati do ostvarenja najviših želja i stremljenja značilo bi odupirati se olujama što prijete da čovjeka odnesu, iskušenjima koja ga hvataju u svoje zamke, razočarenjima što ranjavaju i bole. Cilj je samo motiv, put do njegova ostvarenja je test, a njegovo ispunjenje je kraj. Predodređena Mala Jedinka – to je svaki čovjek koji nečemu stremi. Tek kada obgrli ono za čim je žeđao i gorio, može izmiriti unutar sebe onu gorčinu i slast u zadovoljstvo. U tom smislu, moguće je govoriti o kraju što nam se svaki put iznova pretvori u novi početak, jer ispunjavanjem jednog zacrtanog cilja već automatski gradimo drugi, tako da je to naprosto način na koji održavamo svoju egzistenciju.
IV
Oči Emily Dickinson “iz nekog drugog svijeta kroz naš u treći gledaju”[3], njene riječi kojima slika platna svojih pjesama ispunjene su novim semantičkim vrijednostima što im ih je genij same pjesnikinje pripisao. Emily je pjesnikinja, koja, unatoč činjenici da je većinu svog života provela zatvorena među četiri zida svoje sobe, lebdi visoko iznad okeana već viđenih čuda, već saslušanih riječi, već doživljenih emocija. Ona se snagom svoje imaginacije uspijeva vinuti u udaljene sfere, prišiti ih za slova, povući ih zarezom i ušuškati u poznati nam svijet. Emily se igra, oslobođena od straha, predrasuda i autoriteta – uvijek, ali nikada sasvim do kraja. Propitivati definicije, odbacivati ih, stvarati nove – neprestana je zanimacija ove pjesnikinje.
[1] E. Dikinson, Poezija (urednik: Stevan Tontić, prijevod: Jasna Levinger i Marko Vešović), Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 60.
[2] E. Dikinson, Poezija (urednik: Stevan Tontić, prijevod: Jasna Levinger i Marko Vešović), Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 230.
[3] M. Vešović, “Ruža za Emiliju”, u: E. Dikinson, Poezija (urednik: Stevan Tontić, prijevod: Jasna Levinger i Marko Vešović), Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 12.
