Hilda de Brun odlazila je postepeno sa ovog svijeta. Njen lik blijedio je počevši od desnog oka ka lijevom, naprasno iščezavajući na sredini lica. Najprije se od viđenja tanjilo ono. Lice. Kad joj je nestalo nosa i više ne bi sposobna udahnuti ustajalost svog života, stišala je i govor, pomno spremajući doček trenutku kad će je zajedno s usnama nestati cijele.
Pobojani za njeno zdravlje te osjećajući potencijalnu ugrozu za sopstvenu sigurnost, djeca su je smjestila u Ustanovu za egzistencijalnu brigu i održivost prije tačno dvije godine i tri stotine pedeset dana, dvije sedmice nakon što je na obiteljskom okupljanju kihnula. Nekoliko dana nakon tog nesretnog okupljanja Izvršne direkcije za praćenje stanja bioloških i hemijskih prijetnji izdale su Dekret o upravljanju ljudskim ponašanjem i kretanjem usljed pojave brzoširećeg smrtonosnog virusa na globalnom nivou. Prema Dekretu, svi građanski subjekti bili su obavezni prijaviti prekršitelje mjera fizičkog distanciranja i socijalnog angažiranja na javnim i privatnim površinama, odnosno osobe rizičnog socijalnog dejstvovanja i suspektnog zdravstvenog stanja, Državnom zavodu za discipliniranje neposlušnih subjekata. Čuvši za spomenuti Dekret, djeca Hilde de Brun sjetila su se majčinog skorog izgreda – kihanja, te su postupila prema građanskoj dužnosti koju su doživljavali, baš kako im je njihova majka od malena to nastojala i usaditi u sistem vrijednosti za života, svojom moralnom vodiljom.
Nakon dvije sedmice stagnacije kihavice, stagnacije koja je išla u prilog skidanju svake sumnje sa njenog zdravstvenog stanja, Hilda je priželjkivala objektivno razrješenje svoga slučaja, radujući se što će uskoro ponovo vidjeti svoju obitelj. Nije im zamjerila što su je prijavili Državnom zavodu, naprotiv, bila je ponosna na svoje dosljedno roditeljstvo i odgoj koji su rezultirali suštinski indoktrinirano oformljenim jedinkama, odanim građanima privrženim Zakonu i Redu.
Međutim, nadanja joj se ne prometnuše u stvarnost. Hilda ne bi otpuštena kući nakon dvije sedmice pokornog iščekivanja da li će ponovo kihnuti ili ne. Iako u konačnici više nikada nije kihnula, usudila bi se zakleti možda sve do kraja svog života, morala je ostati hospitalizirana u istoj Ustanovi na drugom Odjeljenju, onom za intenzivnu inovaciju socijalne rehabilitacije.
U trenutku kad su joj saopštavali tu vijest, uplašeni pogled Hilde de Brun bježao je kroz prozor hospitalizacijske ćelije. Vani spazi svoju prošlost, pogrbljenu, kako skuplja razasute dronjke oko kuće svoga sina. Bilo je nečeg komičnog u toj sceni. Grbava utvara, nikako ne mogavši ni stići niti uhvatiti ijedno razderano parče za kojim se davala u potjeru, padala je gotovo na bradu ruku ispruženih u stavu hvata. Ruku suhonjavih i praznih. Razazna i prozre istinu kroz patinu sjećanja u tom lutajućem konglomeratu uobrazilja koji se kovitlajući poput crvotočine naglo širio, usisavajući je u sebe. Naiskap proguta gorčinu. Sve vrijeme je znala. Još od onog dana kada joj je muž napustio ovaj svijet. Kada je ustajala u zoru i zurila u praznoću stana. Kada ju je studen nedostajanja bila po njenim umekšanim alveolama. Kada je sjedala za sto objedujući uznemirujuću tišinu, neuspješno podgrijane ostatke svog života. Kada su je djeca sve rjeđe posjećivala i zvala. Kada su se svi naprasno i neosnovano, jednostrano i prešutno priklonili uvjerenju da je preboljela muževljevu smrt. Bila je viškom.
Osjećati se viškom duži vremenski period psihički je iscrpljujuće. Radi se o iznimnom pregnuću duha. Bila je svjesna opasnosti takvih osjećaja. Ukoliko bi neko od nadležnih institucija ili akreditiranih procjenitelja duhovne profiliranosti prozreo njene mentalne borbe i stanje nutarnje uznemirenosti, mogla je, prema Kodeksu očuvanja individualnog mira i razvoja prosperiteta subjekata, završiti baš u jednoj ovakvoj Ustanovi, u koju je, eto, silom prilika, dovedena po potpuno drugom osnovu.
Mogla se i nadati da će je podvrgnutost intenzivnim ispitivanjima i konstantnim nadgledanjima dovesti u rizik da se razotkrije ono što je sistematski nastojala ušuškati u poricanje. Trebala je realnije procijeniti stvari, pomisli.
“Izaći ćeš odavde kad i svi mi. Na isti način kao i svi mi” – dobacila joj je neka pacijentica kada je po samom dolasku u Ustanovu Hilda optimistično najavljivala kratkoću svog boravka tu.
Oštrice tih riječi sjevnuše joj preko stomaka. Ne bi to zato što se neka potpuna strankinja koja o njoj suštinski ništa i ne zna usudila tako olahko i nepozvano suprotstaviti njenim nadanjima insistirajući na ogoljavanju njene naivnosti. Bilo je u tim riječima nečeg paranoično-prijetećeg što je prodiralo do najzabačenijih sfera unutrašnjeg univerzuma Hilde de Brun, hvatalo se u koštac sa demonima koje je sapinjala od momenta kad se osjetila viškom. Ta pacijentica joj se učini kao proročica koja u pohodu vizija budućnosti i duhova prošlosti riječima okamenjuje njenu sudbinu. Želudac joj se stegao i podigao u grlo. Bijesnjela je u sebi. Ne znajući sama da li je to bijes od straha pred izrečenom istinom ili strah od bijesa zbog izrečene istine.
“Uz dužno poštovanje, gospođo, nismo svi isti – nismo svi mi, mi” – Uzvratila joj je Hilda podrhtavajući iznutra, grčevito stežući i strahove i bjesove.
Pacijentica je na to rezignirano pogleda. Znala je da će vrijeme dati validaciju njenim riječima, a da će Hildine demantirati. Ironično kimnuvši glavom, okonča tu jalovu raspravu sa jedva čujnim: “Aha.”
***
Novorazrađeni medicinsko-psihološko-sociološki tretman na novom Odjeljenju trebao je Hildi omogućiti regeneraciju socijalne relevantnosti i vitalnosti. Budući da je njeno stanje procijenjeno kao “kritično s tendencijom negativnog razvoja” izlolirana je u poseban segment Ustanove kako ne bi potencijalno uznemiravala ostale pacijente. Zidovi ćelije unutar koje je bila primorana da obitava bili su načinjeni od ogledala. Kamo god bi se okrenula, vidjela je sebe. Bilo je je posvuda. Odrazi njena postojanja iskrsavali su s poda refektirajući se na strop. Sa stropa se njen lik umnažao na podu, kao i sa preostale četiri strane izolacione jedinice. Hilda je bila preplavljena sobom. Ćelija je vrila i nadolazila od njena prisustva. Kretala se svuda istovremeno i jednako. U prvi mah, u njoj se budilo zadovoljstvo praćeno euforičnom intenzivacijom osjećaja moći. Ovakav pristup i računao je na dati razvoj događaja planirajući Hildinu potpunu rehabilitaciju jačanjem njene svijesti o sopstvenoj egzistencijalnoj svrsi i važnosti posredstvom primjenjivanja invazivne metode paralelnih ogledala. Pacijenti podvrgnuti ovoj metodi, kako su eksperti koji su je osmislili i razvili tvrdili, trebali su nanovo razviti osjećaj svrhovitosti sopstvenog postojanja, ojačati volju za životom, sjediniti se sa iskonskom jedinicom sepstva integrirajući se u društvo kao njegov aktivni pripadajući element.
S predviđenim terapeutskim planom Hilda, pak, nije bila u doticaju i ostala je zbunjena blještavilom svojih odraza koji su bujali ispod, iznad, baš svuda oko nje. Ipak, pokorno se ogledala. Nenametljivo se odražavala. Religiozno se umnožavala.
U tu krhku sobu Hilde de Brun niko nikada nije ulazio. Bez obzira na to, imala je osjećaj da je promatraju danonoćno.
Djeca koja su od Regionalne fondacije za zbrinjavanje i sigurnost ugroženih i ugrozitelja dobila poticaj za Hildin boravak u Ustanovi za egzistencijalnu brigu i održivost, prestala su je obilaziti nakon druge posjete.
Nadala se da su dobro. Da je svijet zauzdao virus. Nikave informacije izvan te reflektirajuće kutije nije dobijala. U neka doba nije ni bila sigurna da li su je djeca i posjetila dva puta prije no što su prestala to činiti. Pokušala je ući u trag porijeklu te informacije. Nije mogla sa sigurnošću tvrditi kako se ona našla u njenoj glavi. Nakon beskonačnog repliciranja sopstvene svijesti, poče joj se kriviti njen lik u ogledalu. Poželje da ugleda stvarnu sebe, onu koju dotiče svojim rukama ali više ne uspijeva doprijeti do nje očima. Shrva je nedostajanje koje Hilda de Brun osjeća prema stvarnoj Hildi de Brun. Strese se od jeze kad pomisli da ju je nepovratno izgubila u toj umarajućoj kretnji odraza. Učinilo joj se da njeni odblijesci, blijede slike, počinju progovarati, kretati se, živjeti neovisno o njoj, realnoj matici njihove imaginarne egzistencije. Tada je prvi put primijetila da njen lik blijedi, a odrazi u paralelnim ogledalima dobijaju na jasnoći i jačini kontura.
Raspršila sam se, pomisli. Nema me gdje jesam. Sva sam prešla tamo gdje me nije.
Plakala je bez gorčine. Dostojanstveno. Nije paničarila. Mislila je na djecu. Kopnila je od pojavnosti.
U zoru jedne aprilske nedjelje Hilda de Brun lelujala je između trajnosti iscrpljujuće samrtničke samoće i neobuzdane potrebe da novi život zapodjene u tom času, u tom aprilu, koji je bio okrutno priviđenje, uobrazilja njena shrvana uma. Pokušala je pokrenuti mehanizam otključavanja brave, no vrata su odlučno mirovala. Pozvala je recepciju. Odsutni odjeci poziva s druge strane telefonske veze pulsirali su ritmično kroz rastezljivo beznađe slutnje da se niko neće javiti. Ne uspje sebi objasniti svoje postupke. Kojem ishodu se nadala? Ta vrata se godinama nisu otvarala. Telefon nikada nije zazvonio niti je njime ikada uspjela dozvati bilo koga. Ipak, željela se oprostiti od svijeta. Mirnije bi sve podnijela svjesna da je posljednji djelić lika stvarne Hilde de Brun ostao uhvaćen i pohranjen u očima ili ušima nekog drugog živog bića.
Osjećaj da je manjka u ovom svijetu u tom času kulminirao je. Navijestio je spokoj u koji se uskoro trebala survati iščeznućem iz svijeta u sebe. Iz materije u njen odraz. Prasliku.
Netom prije Hildina potpuna iščeznuća akreditirani eksperti distorzirali su sve njene refleksije i pokrenuli proceduru okončanja primjene metode paralelnih ogledala proglašavajući ovu metodu uspješnom.
Tačno na treću godišnjicu obiteljskog okupljanja na kojem je kihnula konstatirano je da Hilda de Brun više ne postoji.
