CAMERA OBSCURA
Kada luk prerežeš napola
i položiš bočno
nalik je na dojku.
Mnogo sitnih žilica
i mnogo ranjivosti.
Kada s obližnjeg brda
usijane kugle padaju na grad
rupe u asfaltu nalik su na ruže.
Grad je ružičnjak
u ratu.
Istina je da se može nositi
i noževe i križeve.
Ali je istina i ono što kažu Jasmina
i Albert
da se može pucati
i ne pucati.
Knjige nas ne uče ničemu
one tek pomažu da krošnja
koja naraste u priči
zamiriše u nosnicama zemlje.
Da groblja dišu
kao sve moderne galerije
i proljetna mjesta.
U dnu objektiva
jedna žena ispija arsen,
brnistra cvate.
IZA UMA, IZA HODA
Slutnja nije znanje, ali ponekad jest.
Recimo, kad se dvije slutnje susretnu
kao ponornice učvorene u istom zdencu.
Sumnja nije znanje, ali ponekad jest.
Kao kada riblje oko ispuni voda
i som više ne zna što je nebo
a što mulj.
Pa galopiramo tako
između slutnje i sumnje
bunovni
i umrijet ćemo kao pregrijani konji
ranjivi, neizjahani.
PARAF
Prah mi ulijeće u oči
iz tvojih grafitnih pustinja.
Dok se voda ne odinati,
ne zagrcne da nas ispljune.
Kao razmočenu granu,
nabreklu olovku
doplavljenu do jednonožne čaplje na obali.
Dohvatit će je prstima i utisnuti u pijesak,
potpisati svoju usanjanost.
Pokoje zrnce zažuljat će je pod noktom.
Pokoje zrnce zažuljat će te pod kapkom.
Pa prislanjaš okular uz šarenicu,
gledaš kroz leću.
Vidiš kako se svijet vrti, šaren i vruć.
Suze i nisu drugo nego rastaljeno svjetlo,
nemoć čaše da se spasi od žeđi.
DŽEPNA PRAŠINA
riječi i simboli
džepni su svemir ljudskoga bića
piše Edgar Morin.
prašina iz dna kaputa
nahvatava ti se na jagodice
dok čekaš ženu
u dnu hodika za kemoterapiju.
na stolici pokraj
starica miriše na vlagu
i ima zatvorene oči.
pa ti dođe da joj prašnim dlanom
prođeš kroz kosu
možda neće ni osjetiti
da se opereš ti dođe
dok čekaš.
kasnije vani prigušeno sunce brašnasto
tri dječaka nose loptu i žamore.
i lopta ti se učini kao gruda prašine
kao razmrvljeni oblaci davni
nagutani
dok si s dečkima kotrljao
kolutove za burad.
navečer s balkona
vidiš kako magla obestjeljuje brda
i to zapišeš.
Morin bi rekao
kozmomorfička metafora
kao kada pripadnik plemena Kanana
kaže ‘sok teče’
gledajući u venu na svojoj ruci.
istu večer starici iz čekaonice
iz očiju se prospe zvjezdano nebo
pokušavala je zrnca pokupiti prstima
no zrak je bio gust
i trepavice su drhtale prašinom.
cijele noći sadio si siva slova
u sivi vrt
zakašljan i slijep.
