PREPELICA
I budem tada sva od perja,
kada si ti od neistine.
Roje se zrakom male kugle,
paperje zvuka prhne u grlo,
na tavan gdje su šćućurene pjevice:
tamni kovčeg za crveno jutro.
Jer je rana
ono od čega je rana.
Govoriš da je sve je drugačije
i glasom mi potkivaš krilo
kao kopito.
Kada bi se moglo ponovno odlučiti o svemu,
opet bi bilo proljeće, divlje životinje,
rekvijem za odbačene zmijske frakove.
Sve je drugačije,
samo su krletke obješene u parku
kao šnalice u drvoredu.
Smeđa sam i čučim u travi.
Drhtiš i udaraš se rukama
po kosi od lana.
