(Orhan Pamuk: Čudan osećaj u meni, Geopoetika, Beograd, 2015.; prev. Mirjana Marinković)
Danas gotovo da i nema ljubitelja suvremene književnosti u bilo kojem dijelu svijeta koji nije čuo za ime Orhana Pamuka. Pamukovi romani prevedeni su na više desetaka svjetskih jezika, autor je dobitnik Nobelove nagrade za književnost (2006.), počasni je član nekoliko nacionalnih akademija znanosti i umjetnosti, a pojedini mediji proglašavaju ga ‘najvećim živim piscem’ (francuski Le Point). Doista, malo je autora u dobu u kojem živimo, ako ih uopće i ima, koji se mogu podičiti takvim amblemima. Ipak, svi ti kvalifikatori postaju nedostatni, u suštini i suvišni, da se izrazi osjećaj koji čovjeka obuzme nakon dobre pročitane knjige, kakvi romani ovoga autora redovito jesu. Možda bi najprikladnija bila upravo Pamukova sintagma ‘čudnog osjećaja’ kojom naslovljuje svoj posljednji i najopsežniji roman, ako je očistimo od bilo kakvih negativnih konotacija. Čudan osjećaj, a možda i osjećaj čuda, upravo je ono što čitatelja obuzme kada dovrši čitanje romana od gotovo šest stotina stranica, romana kojeg je čitao polako, tjednima, u većim ili manjim ‘gutljajima’, recimo onako kako se ispija dobro vino, ili onako kako se jede nesvakidašnja poslastica – zalogaj po zalogaj, aromu po aromu. Na koncu, onih posljednjih nekoliko stranica, barem ako je suditi po mom osobnom iskustvu, pročitat će bez dizanja pogleda, uronjen u baš svaku riječ, u svaki djelić rečenice, na način kojim se upija ono čemu ni najsitnija svojstva ne želimo izgubiti.
Kafamda Bir Tuhaflik posljednji je roman Orhana Pamuka, objavljen u Turskoj krajem 2014. godine. S obzirom da roman nije preveden na hrvatski, čitala sam ga u prijevodu na srpski koji je za beogradskog nakladnika, pod naslovom Čudan osećaj u meni, napravila Mirjana Marinković, što je prvi prijevod ovoga romana na neki strani jezik uopće. Romanu me, osim nadahnute kritike Miljenka Jergovića, koji ga proglašava vrhuncem pripovjedne umjetnosti Orhana Pamuka i eksplicitno određuje njegovim najboljim romanom, privukla i naslovna sintagma, pomalo neobična za roman. Opravdanje za upravo takav naslov Pamuk nalazi u samom glavnom liku Mevlutu Karatašu kojeg je tijekom cijeloga života, iako periodički i povremeno, kao svojevrstan osobni životni lajtmotiv pratio taj ‘čudan osjećaj’ koji bi zatjecao u sebi. ‘Čudan osjećaj u meni’ postao je tako, već i prije samoga čitanja, svojevrsno identifikacijsko mjesto koje sam osjetila prema ovome romanu, jedno od onih koja nam se ponekad dogode kada znamo da baš tu knjigu želimo, trebamo pročitati. Za Mevluta, ‘čudan osjećaj’ koji bi mu se povremeno javljao oznaka je njegove izdvojenosti, pa i usamljenosti, bez obzira na broj ljudi kojima je okružen. „Što god da uradim, osećam se samim samcatim na svetu“ (Pamuk, 2015: 240) kaže jednom prilikom Mevlut svojoj ženi Rajihi, u trenucima koji možda spadaju među najsretnije trenutke njegova života uopće. ‘Čudan osjećaj u meni’ funkcionira u Pamukovu romanu kao oznaka pojedinca, osobnosti, sudbine. Oznaka onih pojedinaca, poput Mevluta, koje povremeno prati osjećanje „kao da je život bio nešto što se drugome događa“ (Pamuk, 2015: 266). A takvih pojedinaca, sigurna sam, ima u svim kulturama i svim predjelima svijeta. Ako Mevluta i ovaj roman o njemu baš imamo potrebu čitati alegorijski, svakako je nabolje da ga čitamo kao simbol upravo takvog osjećanja, onog koji životu ponekad daje dojam sna.
Čudan osećaj u meni podnaslovljen je na sljedeći način: „Priča o životu bozadžije Mevluta Karataša, njegovim doživljajima, sanjarijama i prijateljima i Slika istanbulskog života između 1969. i 2012. godine viđena očima mnogih lica“, pri čemu podnaslov doista ukazuje na dva temeljna tematska plana koja zatječemo u romanu: Mevlut Karataš i Istanbul, osoba i grad, pojedinac i društvo. Točnije, život pojedinca i život grada koji su povezani tijekom više od četiri desetljeća i koji se održavaju jedan u drugome na različite načine, kako one u kojim se zrcali srodnost i sukladnost, tako i na one koji odražavaju različitost, ponekad i pravu suprotnost. No veza između pojedinca i grada, između osobe i sredine u kojoj živi, nešto je na čemu inzistira ovaj roman, i na što duboko i permanentno ukazuje. Grad pri tome, u romanu ovoga obima, poprima različite dimenzije – grad je mjesto življenja, u početku strano i izazovno, kasnije dom i zavičaj; grad je socijalni i kulturni milieu – šarolik, višeslojan, često nedokučiv; grad je i odraz zemlje kojoj pripada i nacije koja ga većinski naseljava, baš kao i onih drugih koji u njemu nalaze svoje utočište i svoje izbjeglištvo; grad je, dakako, metafora domovine i obitelji, ali i živ, nemilosrdan, ponekad gotovo čudovišni organizam koji se nezaustavljivo mijenja; grad je kronotop u kojem se traže vlastiti identiteti, grad je, u konačnici i sam taj identitet. Potonje do izražaja jasno dolazi na samom kraju romana, kada Mevlut, nakon četrdeset i tri godine života u Istanbulu, shvaća da su on i Istanbul zapravo isto, da teško prepoznaje granicu među ta dva entiteta, da je „ovaj svet samo neki drugi svet sakriven u njemu“ (Pamuk, 2015: 582), da mu je grad svih tih desetljeća upućivao „znakove i reči“ (Isto), a on je tek sada osjetio „poriv da odgovori na ono što mu je grad govorio“ (Isto). I odgovorio mu je, te je upravo taj odgovor zadnja rečenica romana, rečenica u kojoj je sadržan sukus Mevlutova života, spoznaja do koje je došao u petom desetljeću svoga života kada mu se počeo javljati strah koji u mladosti nikada nije osjećao – da će „uzalud proživeti život i biti zaboravljen“ (Pamuk, 583). No idemo redom.
Čudan osećaj u meni roman je o Mevlutu Karatašu i njegovu životu u Istanbulu. Mevlut je u Istanbul došao 1969., iz jednog sela u oblasti Bejšehir kod Konije, u kojem je ostavio majku i dvije sestre kako bi se pridružio ocu u gradu, u uličnoj prodaji kiselog mlijeka. Kasnije je ulicama Istanbula počeo prodavati i bozu, u večernjim satima, od listopada do travnja, i tom je poslu ostao vjeran tijekom više od četiri desetljeća. Dakako, radio je on i druge stvari – netom što je došao, pohađao je gimnaziju koju na koncu ipak nije završio, na ulici prodavao sladoled, radio kao upravnik u jednom bifeu, zajedno s prijateljem vodio mali restoran, bio čuvar parkirališta… Ipak, ulična prodaja boze ono je što je obilježilo Mevlutov život, ono što je radio najradije i ono u čemu je, osim uz svoju voljenu Rajihu, bio istinski sretan. Mevlut bozu, piće napravljeno od kukuruznog brašna, kvasca, šećera i vode, doživljava nečim gotovo svetim – ne u religijskom smislu, nego u smislu onoga što mu je značila: motiv koji je životu, od svih ljudi i stvari s kojima se susretao, najdulje davao smisao. Prodajući bozu, dakako, Mevlut dolazi u izravan doticaj s gradom – zahvaljujući bozi, Istanbul se približava Mevlutu i Mevlut Istanbulu. Prolazeći starim, mračnim ulicama, promatrajući djecu i odrasle različitih profila, statusa i sudbina, ulazeći, na njihov poziv, ponekad i u njihove kuće i stanove, Mevlut je osjećao bilo grada, i taj mu je ritam i oblik življenja omogućio da istodobno upoznaje i sam sebe, da saznaje o sebi. Istanbul je stoga forma Mevlutove spoznaje svijeta, i samospoznaje – analogon labirinta njegove vlastite svijesti. Nije stoga čudno da „mu se činilo da je razgovor sa zidovima, reklamama, senkama, čudnim i tajanstvenim stvarima koje nije mogao da razabere u mraku bio kao da razgovara sam sa sobom“ (Pamuk, 2015: 580).
Drugi, dakako, ne razumiju Mevlutov poriv da, čak i onda kada mu to u financijskom smislu nije nužno, ustraje u prodaji boze. Mevlutov bratić Sulejman, s kojim je Mevlut odrastao, višekratno mu se čudi i ruga, smatrajući bozu alkoholnim pićem izmišljenim da bi muslimani pili alkohol, prilagođenim njima. Mevlut se u svojoj potrebi da oponira nadmenom Sulejmanu ne slaže s takvim određenjem, iako je ono u suštini bilo točno. Količina alkohola u bozi – koju prodavači, dakako, nisu priznavali – taman je bilo tolika da je piće postalo popularno u prošlosti Istanbula i Turske, zemlje koja je svojom sekularnom orijentacijom za vrijeme cjelokupne Ataturkove vladavine, ali i kasnije, sve do novijih trendova pojačane islamizacije, odolijevala religijski uvjetovanim restrikcijama. Boza je stoga bila sasvim pogodno piće za muslimane u Turskoj, za razliku od, primjerice, rakije, koju su pili tek pojedinci, i to uglavnom poskrivećki, o čemu svjedočimo na više mjesta u romanu. Posljednjih desetljeća, međutim, stanje u Turskoj se mijenja, posebice nakon Erdoganova dolaska na vlast početkom novoga tisućljeća, a te se promjene, premda indirektno i pozadinski, sasvim jasno uočavaju u ovom Pamukovom romanu, romanu-galeriji, usuđujem se čak reći – romanu-životu. Tako Mevlut, primjerice, u svojim zrelim godinama i sam dolazi pod stanovit utjecaj karizmatičnog islamskog propovjednika Uvaženog efendije, što ne želi priznati Ferhatu, prijatelju iz djetinjstva, ljevičaru. Upravo je boza, stoga, divna poetska metonimija Turske generalno, i svih njezinih kontradikcija. Prodajući bozu, Mevlut sudjeluje u nečem tradicionalnom i baštinskom, prenosi djelić kulture i običaja koji su uvijek tako neraskidivo povezani s prostorom. Boza je bila odraz čovjeka i njegova načina života u islamskoj, ali neortodoksnoj Turskoj – u apstraktnom smislu, ona je bila njegov pogled na svijet. S druge strane, odnos društva i pojedinca prema bozi, kojemu Mevlut svjedoči tijekom gotovo pola stoljeća, uvelike se mijenja. Sve je manje onih koji je kupuju na ulici, kojima je boza stalna praksa – pije se tek povremeno, iz egzotičnih pobuda ili turističkih razloga. Kada je prvi put vidio flaširanu bozu, Mevlut je mislio da takva praksa nema budućnosti. Međutim, itekako se prevario, jer budućnost je bila stalna mijena – iz dana u dan svjedočio je kako se Istanbul mijenja, kako jedni običaji i prakse zamjenjuju druge, kako je sve veći priljev seljaka iz Anadolije, kako se mijenjaju i nestaju cijele četvrti, nastaju druge, kako se ruše kuće, grade neboderi i reklame. Od tri milijuna stanovnika koliko je imao kada je Mavlut doselio kao mladić, Istanbul je u roku od četrdesetak godina narastao na trinaest milijuna stanovnika. Ipak, užitak koji je osjećao hodajući istanbulskim ulicama i prodajući bozu Mevluta ne napušta tijekom svih tih godina. Štoviše, ponekad su to sasvim epifanična iskustva u kojima mu se čini da je grad ogledalo podignuto pred njegovim vlastitim licem – zrcalo u kojem se ogledaju uspomene i život kojeg više nema: „Dok bi išao nekom tihom uličicom u kojoj se nijedna zavesa nije pomicala i nijedan prozor otvarao, usprkos tome što je po svojoj logici znao da prvi put tuda prolazi, katkad je osećao da je prošao tom ulicom u neka pradavna bajkovita vremena i uživao u tome što doživljava taj trenutak kao uspomenu; dok je uzvikivao ‘Boo-zaa’, osećao je u stvari da priziva sopstvene uspomene“ (Pamuk, 2015: 510).
Osim Mevlutovih gradskih lutanja u funkciji prodaje boze, kiselog mlijeka ili sladoleda, centralna nit njegove osobne priče jest ljubavna nit. Ta, vjerojatno najvažnija dimenzija ovoga romana uvodi se motivom pisanja ljubavnih pisama, a završava na samom kraju, zadnjom rečenicom romana, svojevrsnim Mevlutovim odgovorom gradu u kojem je proveo život. Mavlut je, naime, zaljubivši se na jednoj svadbi u oči mlade djevojke koju je vidio po prvi put – uz pomoć prijatelja Ferhata, s kojim je smišljao rečenične konstrukcije i ljubavne izjave, te bratića Sulejmana, od kojeg je doznao ime djevojke i koji je pisma dostavljao, mjesecima slao pisma svojoj voljenoj. Napisao je više od stotinu pisama te na koncu, također uz pomoć Sulejmana, oteo djevojku na njezin pristanak i odveo je u Istanbul. Zahvaljujući slučaju, točnije, Sulejmanovoj svojevoljnoj intervenciji na način da je pisma umjesto Mevlutovoj odabranici lijepih očiju dostavljao njezinoj starijoj, manje lijepoj sestri, Mevlut je oteo pogrešnu djevojku. Kada je u noći otmice prvi put pogledao u lice svoje voljene, žmarci su mu prošli tijelom jer je ispred sebe ugledao druge oči, a ne one kojima je posvetio tisuće stranica. Je li to bio slučaj ili sudbina, upitao se već tada, i to je pitanje trajno nosio u sebi. Usprkos tome, ili možda baš zato, što je s Rajihom, otetom djevojkom, bio sretniji nego ikada u životu. Slučaj ili sudbina, svejedno, htio je da Samiha, djevojka lijepih očiju, ostane u Mevlutovoj blizini. Relativnost istine, pa i one ljubavne, Mevlut dobiva priliku iskusiti na vlastitoj koži – živeći, sretniji nego ikada ranije, s Rajihom, a pitajući se povremeno kako bi život izgledao da je oteo Samihu; kasnije, nakon što je izgubio Rajihu, pitanja na koja nije znao odgovor i dalje ga muče, uvidjevši da čovjek nikada nije isti, da je stanje kakvo je bilo u prošlosti nemoguće vratiti, i da je ono što se činilo greškom, možda bio glavni životni dobitak. Samiha je i dalje bila ona kojoj je pisao pisma, no kada bi mislio da njih, Mevlut bi sada imao pred očima Rajihu. Možda je to igra kojom nas starenje obmanjuje, a možda baš čovjekov jedini spas – da je stvarnost uvijek podložna interpretaciji i nikada dana sama po sebi. Mevlut nikada nije ni sa kime bio toliko blizak kao s Rajihom, pa ipak, ne prestaje se pitati je li važnija ‘namjera srca’ ili ‘namjera jezika’, uviđajući da samo sudbina ima sposobnost da to dvoje sastavi.
Razlog zbog kojeg Čudan osećaj u meni možemo nazvati romanom-galerijom, pa i romanom-životom, osim širine zahvata u presjek Mevlutova života i života Istanbula, leži i u načinu kako je roman ustrojen i narativno komponiran. Iako se na prvi pogled čini da je riječ o romanu izrazito jednostavne poetike koja se ostvaruje linearnim načinom pripovijedanja te je koncentriran oko jednoga lika i jedne sudbine, roman je takav samo u okviru pojedinačnih romanesknih dijelova. Naime, globalna kompozicija romana, sastavljena od sedam dijelova, otkriva da se kronologija ne poštuje apsolutno – točnije, iako se većina dijelova romana kronološki naslanja jedan na drugi, međusobno se dodirujući, iznimka je drugi dio romana u kojem pripovijedanje ‘skače’ unaprijed, prema planu budućnosti, da bi se u trećem dijelu ponovno retrogradno vratio u prošlost. Također, između petog i šestog dijela, baš kao i šestog i sedmog, postoji veći prekid u vremenu zahvaćenom pripovijedanjem. Sveukupno, roman prati razdoblje od 1968. do 2012., odnosno period od četrdeset i četiri godine. Ono što je u takvoj vrsti pripovijedanja i takvom ustroju romana neobično, međutim, nisu oni dijelovi koji čine veće ili manje skokove u prošlost (drugi dio) ili budućnost (šesti i sedmi dio), već upravo oni dijelovi, koji dominiraju, u kojima pripovijedanje ne samo da teče linearno, nego je mreža vremenskih točaka koje su njime dotaknute tako gusta da se čini kao i da nema rezova, odnosno, kao da pratimo, doslovce, Mevlutov život u načinu i tempu njegova trajanja kakav bi se odvijao i u zbiljskom životu. Takva istinonaličnost, postignuta minucioznom, mikrofokusiranom naracijom koja kao da simulira stvaran protijek života, ono je što fascinira u Pamukovu romanu, i ono što se ne sreće često. Navedena tehnika prikaza podsjeća pomalo na dokumentarne filmove, na kronike kojima se zahvaća život u njegovoj autentičnosti, u prirodnom ustroju i tempu odvijanja. Dakako da je riječ o iluziji, jer u protivnom bismo knjigu čitali onoliko koliko bi u stvarnosti trajao predočen segment Mevlutova života, dakle, više od četrdeset godina. No ta je iluzija i više nego uvjerljiva pa se čitatelju može učiniti da Mevluta poznaje već godinama, baš kao što u detalje poznaje njegovu svakodnevicu, bližnje, prostore kojima se kretao. Rečeno slikovito, imamo dojam da Pamukova rečenica prati ritam neke imaginarne kamere koju Mevlut, probijajući se kroz život, nosi na leđima. Takav simulakrum dokumentarnosti, dakako, podržavaju i drugi pripovjedni alati koje nalazimo u glavnom tekstu romana, baš kao i u njegovim paratekstualnim dijelovima – obiteljsko stablo, dodano i na početku i na kraju romana, koje prikazuje obitelj bozadžija i prodavača kiselog mlijeka braće Hasana i Mustafe Karataša, iz koje je potekao Mevlut; precizna datacija zbivanja označena, osim datumom, i konkretnim nazivom dana u tjednu; Popis ličnosti i detaljna Kronologija na kraju romana, s pregledom i vremenskim smještanjem svih ključnih zbivanja. Nadalje, dojam ‘autentičnosti’, polivalentne životnosti koju ova pripovjedna panorama jednog života i jednoga grada ostavlja na čitatelja jednim se dijelom ostvaruje i izborom pripovjedača i fokalizatora. Naime, iako je Mevlutova pozicija kroz sva poglavlja primarno rasvijetljena glasom i pogledom sveznajućeg pripovjedača, tri najopširnija i najkompleksnija dijela romana (treći, četvrti i peti) upotpunjena su pripovjednim glasovima i očištima čitavog niza različitih likova iz kruga Mevlutovih bližnjih – njegova oca, prijatelja Ferhata, bratića Korkuta i Sulejmana, triju kćeri Krivovratog Abdurahman-efendije: Vedihe, Rajihe i Samihe, njihova oca i drugih. Takvo mikrosegmentiranje narativnog tkiva s jedne strane romanu daje na slojevitosti, fragmentarnosti i već spomenutoj istinosličnosti, dok s druge strane zapravo olakšava čitanje čineći priču zanimljivijom i višebojnijom. Različite pripovjedačke perspektive, koje se izmjenjuju vrlo brzo, odnoseći se mjestimice na sasvim kratke dijelove teksta, na male ulomke, romanu daju karakter reportaže, rašomona u kojem se mikrofon daje različitim licima čije se izjave, premda se odnose na isti predmet, ponekad uvelike razlikuju. Pamukov cilj pri tome, čini se, nije bio artistička demonstracija vlastitog pripovjednog umijeća, profiliranje novih tehnika romanesknog pripovijedanja ili usložnjavanje čitateljeva probijanja kroz ionako opsežan roman, već upravo suprotno – čini se da je roman takvim postupkom dobio na prohodnosti i pitkosti, osobito stoga jer je svako lice koje govori/misli i eksplicitno imenovano, slično kao što je to slučaj u dramskim tekstovima. Dakako, u narativnoj, uglavnom neupravnoj govornoj formi. Ono što je također zanimljivo, kada je riječ o tehnikama pripovijedanja, jest kako se pripovjedački glas u trećem licu ne libi čitatelju otkrivati više informacija nego što bi to bilo potrebno, pa se povremeno javljaju prolepse, tj. dobivamo informacije o bitnim događajima koji će se kasnije dogoditi, kao što su smrti nekih osoba. S druge strane, još je neobičnije da neki od likova, koji dakako, uvijek pripovijedaju iz osobne subjektivne pozicije, svjesno uskraćuju informaciju čitatelju, na način da mu se direktno obraćaju. Tako, primjerice, u jednoj Samihinoj dionici nalazimo: „Mevlut mi je povremeno upućivao slatke reči, ali nema potrebe da vi to znate.“ Takvim prividnim zamjenjivanjem ovlasti lika, pripovjedača i autora roman dobiva notu infantilnosti kakvu nerijetko zatječemo u dječjoj književnosti, osobito u igrokazima. Pamuk je, mislim, toga itekako bio svjestan i ovakvi postupci zasigurno su prije odraz njegova bogatog iskustva i promišljena pisanja – koje je u ovom slučaju tendiralo čim većoj receptivnosti, vjerojatno i svjesnoj stiliziranosti klasičnog romanesknog okvira – nego hotimičnih gesti. Autorov je cilj, nesumnjivo, bio ispisati tekst koji će čim više biti roman u klasičnom smislu te riječi – u smislu opsežnog proznog djela koje pretendira širokoj slici svijeta i temelji se na ljepoti i užitku pripovijedanja, a da s druge strane, taj roman čim više simulira prirodu i karakter života samog. Stoga je, mislim, opravdano reći da je Čudan osjećaj u meni roman-život, suvremeni roman-kronika.
Ako se iole smatrate ljubiteljem književnosti, posljednji roman Orhana Pamuka nešto je što trebate pročitati. On je taman toliko sličan većini njegovih prethodnih romana, koliko je od njih drugačiji – sličnost se najviše ostvaruje kontekstom Istanbula i Turske, različitost načinom kojim je ostvaren. U koncentraciji na jednu individualnu sudbinu, na hologram jednog osobnog života, on ostvaruje taman onu dozu univerzalnosti koja je potrebna svakom dobrom tekstu. Priča o Mevlutu otvara neka od ključnih pitanja koja su upletena u tkanje baš svakog života, oduvijek – kolika je u našim životima uloga namjere, a kolika uloga slučaja? Vrijedi li više ono što je produkt ‘jezika ljubavi’, ili ono što je produkt ‘jezika namjere’? Kako se postaviti prema jednom, a kako prema drugom? Jesmo li više odgovorni za svoja djela ili za svoje namjere i težnje? Priča o Mevlutu i Istanbulu jedna je priča, ostvarena u dva formata. Ono na što ona ukazuje, bez obzira kako odgovorimo na prethodna pitanja, jest da je sudbina upravo onaj nezaobilazan, nedokučiv omjer između svjesnosti i hotimičnosti, između intencije i slučajnosti – tajna mjera svakog života koja ima svoju formu. Za Mevluta, forma sudbine bio je Istanbul, a u njemu Rajiha i boza. Samo hodajući istanbulskim ulicama, prodajući bozu i dijeleći bliskost s Rajihom, Mevlut je mogao biti ono što jest, ne osjećati prazninu i nedovoljnost koje su ga pratile kao stalna sjena ili „crni talas“ (Pamuk, 2015: 382) – kao taj ‘čudan osjećaj’ koji je nosio u sebi. A taj osjećaj nije ništa drugo nego nepovjerenje u vlastiti život, strah da ćemo ga uzalud potratiti.
