RAZMACI
između jedne i druge stepenice sivog stubišta
taman je toliko prostora
da pomislim cijelu tvoju rečenicu
s njenim oblim hrptom i upitnikom na kraju.
između jedne i druge cipele
koju žurno skidam s umornih sati
taman je toliko vremena
da sačeka tvoj blistav pogled,
još onoga dana otposlan
u znatiželjna vrata iz polutame sobe.
između jedne i druge tipke tipkovnice
izlizane od pustih prstiju
taman stane dodir jedne nehotične ruke
u sasvim nepametnoj šetnji.
stane i miris rujna kada se još nismo znali
ali smo znali da nas jesen oboje jednako zna –
tiho i svečano, kao omiljene goste u operi.
između jedne i druge skladbe na večernjem playeru
ima taman mjesta za jedan drvored naših dolazaka i odlazaka,
nerođenih a stvarnih,
za okrugle svemire njihovih propupalih krošnji,
za more misli o lutanjima,
za tračnice koje grle grudi tamnih, vrućih kontinenata.
između stola i stolice, između kazaljke i kazaljke,
između jutra i sna,
taman je toliko vremena ovdje
koliko je potrebno da ga zamijenim prostorom tamo
i da svoju celuloznu misao
o tebi, dodirima i vremenu
kao drvo
posadim u sebi.
POGLED
gledam te kroz rupicu u vremenu
iz svoje
u tvoju vremensku sobu
iz komore u komoru
iz sutra u danas
iz danas u nekoć davno
i ne prepoznajem nam više lica
ni obrise
ni godove na rukama
samo glasove još uvijek znam
čujem ih kao što se čuje ritam
kojim proljeće otkucava pod vratom
čujem ga u unutarnjem uhu
kao cvrčka
jeku ukradenu od davnih planina
od prahistorije u kojoj smo se znali
bez svijesti
kao što se gliste znaju
ili kiša
izmrvilo nas od tada
uzrnilo
možda ljudi i nisu drugo
nego porozan papir
istrgnut iz bilježnice
i eto nas već u prašini i pijesku
eto nas začvorene u kamenu
nemoj tugovati, rado bih ti rekla,
no sve oko mene govori istu misao
da se more pretvara u sol
i unatoč valovima
i sol ostaje na hridi
i čeka neke bose noge
čije će tabane izgristi
nosim ti glas kao da je tijelo
kada je već tijelo daleki kamen
nosim ga kao što školjka nosi
svoju nagost u sebi
snove i strah istodobno
pa ga drobim kao lovorov list
i dlan prinosim nosnicama
i miris daljine zamiriše u dušniku
incognito
je li to ona davna daljina
suha i prežaljena već jednom
ili neka nova koja viri iz budućnosti
ogoljenih skuta
zašto vremena nosimo u sebi
kao što se nose krvna zrnca
prehlada
geni
zašto te ne mogu prosuti niz padinu
prosuti u proljetnu šumu
prosuti u neko buduće ljeto
kada ću te se s mirom sjećati
kao što se misli na djetinjstvo
ili na početke
gledam nas kroz rupicu u vremenu
i doista, ono je jedino koje je pogrešno
NEZNANJE
jutro ne zna
da je večer zaton koji iščekujem
dok se pijesak suhih minuta
hvata za grubu kožu dana
stablo ne zna
da u davno doba bijah krošnja
da je dvorac od lišća moje ime
i moja oporuka
moja sestra ne zna
da je ona moj neprežaljeni planet
klackalica beskrajnih uzaludnosti
s oba prizemljena kraka
ona ne zna
da je moja prijateljska luka
i nijemo prekoravanje
mnogo toga što nikada neću moći izgovoriti
istodobno
ti ne znaš
da ima toliko potreba
koliko i ljudi što zahvaćamo pogledom
i da svako lice dodiruje
jednu malu
gladnu točku
u nama
SWALLOW
ljudi govore glasnicama
strunom sreće
napetom među rebrima.
ponekad prigušenom tugom
u napuhanoj, tvrdoj utrobi.
najčešće staloženošću
ravnim tonom svakodnevice.
i mi smo nekada tako.
kao vrapci
kao lastavice.
prosipali zvuk niz pločnik
note u vjetar
smijeh u žice.
jedan od drugog klesali jeku
i dan je bio kratak
i dan je bio val.
onda je došao dan
u kojem smo zanijemili.
pogledao si me jasno
kao da gledaš kuću ili stablo
i sam sebi odrezao jezik.
moje se grlo još malo otimalo
promuklo od tuge
zanjihano od iznenadnosti
a onda se i moj jezik umrtvio
hladan kao tuđi
zaleđeni ud.
ljudi govore
ljudi žvrgolje
ljudi brbljaju
ljudi guguću.
a mi samo pijemo nijemost
što kaplje iz vlažnih jutara.
ne želimo se podsjećati
da se sjećamo.
i dalje poznajemo slova.
i daje prepoznajemo lica.
i dalje drhtimo.
nalik drugima.
ti i ja progutali smo sebe.
da bismo mogli dalje.
pločnikom.
šumom.
drvoredom.
da bismo mogli.
nalik sebi.
tipkovnicom.
sjećanjem.
nalik biti.
kao ptice koje ne pjevaju.
kao slika.
progutali.
swallow.
my swallow.
DIJALEKTIKA KIŠE
ovdje sam a ima me tamo
tamo me ne čuješ
jer znaš da sam ovdje
i tako već danima, tjednima
cijepa me ta dijalektika
tali na elementarne čestice
pa sam miris
pa sam dodir
pa sam boja
jer ako je čovjek kiša
zemlja je glad
koja taloži u sebe sve naše prokapane čežnje
dane izblijedjele u nebitnosti
godine-rupe
nesanice bačene u ponor
nikome više bitne
nikome potrebne
ako je čovjek kiša koja se rastače
tada klizi staklom
pa se razgrana
do jedne
do druge
do pete kapi
na svakoj strani neki puteljak
neke vlažna peteljka potrebe
a sve su drhtave i krhke
sve su nijeme i prozirne
traju do prvog dodira sunca
i ishlape
ostaje prljavi trag
drhtaj nelagode
ostaje spoznaja da je bilo
pa što ako je bilo
ako je čovjek kiša
ja sam pljusak
porađa me divovski oblak
pa prštim u tisućama kapi
moja je vojska vojska težnje
brza ali krhka
lomi se na svaki dodir tvoje neizvjesnosti
perivoja od nespokoja koji nosiš u sebi
kada me želiš
kada me ne želiš
pa me razbijaš uvijek iznova
u maglicu nerazlučivih kapi
u paru
u san
u varku
u zaboravljene slike
koje mirišu
osjećam ih na nepcu
pretapaju se s kišom
plešu raspršene
škrope
i hlade sve više
moja je koža koža prosjaka
slijepljena od tekućih drhtaja
od nevere s neba, suza i znoja
razlika među njima sasvim je nebitna
kad trajemo tako okruženi kapima
moje su misli moja kartonska kutija
u koju se sklanjam uvijek iznova
svaku rupu hranim nekom izmaštanom sobom
a karton je sve mekši
zaklon sve smješniji
nosim ga uporno kao puž
već je poderan na tisuću mjesta
mokra sam do kože
meka od kiše
i ja sam kiša
od lude kiše
mokra od sebe
a kiša ne staje
a kiša ne staje
