STRANE
Čitate li pojedine razgovore sa uspješnim piscima i koliko su ti razgovori bitni za razumijevanje poetike koju određeni pisac zastupa?
ASMIR KUJOVIĆ
Naravno da mogu biti bitni, i rado čitam razgovore s piscima koje volim, naročito mi je zanimljivo kada ti razgovori otkrivaju nečije «spisateljske gene». Sjećam se razgovora s Danilom Kišem, ili Josifom Brodskim, koji su važni za razumijevanje cijele te jedne epohe i ambijenta u kojem su oni stvarali. Neki su pjesnici svoja poetička načela branili u esejima, kao Eliot, Paund, neki u pismima, kao Rembo, neki u intimnim dnevnicima, kao Bodler, ali u svakom slučaju još od Ekermana pojedini se razgovori s piscima uzimaju gotovo kao zaseban književni žanr. «S Krležom iz dana u dan» je, bez sumnje, izuzetno zanimljivo štivo. Sjećam se, recimo, da sam u srednjoj školi pročitao jedan intervju s Garsijom Markesom u kojem je on rekao da je Makondo iz njegovog romana «Sto godina samoće» metafora cijele Latinske Amerike, što meni nije bilo ni na kraj pameti kada sam prvi put čitao taj roman. Razumije se, pisac se iza izgovorenih riječi može jednako skriti koliko i otkriti.
STRANE
Nakon punih dvanaest godina, tako reći, književne pauze, objavili ste svoju novu knjigu poezije pod naslovom Vidikovac. Znači li to da ste je toliko i pisali?
ASMIR KUJOVIĆ
Ne, nisam, mada je sigurno nešto od toga sazrijevalo tokom svih tih godina. Zapravo sam najveći dio tog vremena bio u nedoumici kojim putem dalje da krenem. Našlo se tu nekoliko pjesama od onih koje sam objavljivao u časopisima između 2005. i 2009., ali većinu pjesama sam napisao kasnije. Otprilike, kao što su naučniku potrebne godine istraživanja u laboratoriji prije nego što obznani neko svoje otkriće, tako je i meni trebalo vremena; činilo mi se da za ono što me je zanimalo da izrazim u stihovima nisam još duhovno spreman. Ali, da budem iskren, u jednom periodu udaljio sam se od pera i zato što sam bio primoran da se okrenem onom «od čega se živi», kako se to kaže, a nisam od onih koji su sposobni da budu na dva kolosijeka istovremeno. Često se sjetim onog Miljkovićevog stiha: «Ko loše živi zar može jasno zapjevati». Tako se ni meni, jedno vrijeme, nije dalo da jasno zapjevam.
STRANE
Ja bih rekao da je Vidikovac zbirka primjera dobre poezije…
ASMIR KUJOVIĆ
Drago mi je da tako mislite, hvala vam. Dok sam je pisao sve vrijeme sam se pitao da li ta vrsta poezije danas uopšte ima svojih pravih čitalaca, ali eto, nakon što je knjiga izašla, čuo sam vrlo dobre reakcije od nekih književnika i kritičara do čijeg mišljenja držim i to mi je potvrda da sam bio na dobrom putu.
STRANE
Vi pišete i poeziju i prozu. Iza sebe imate jedan roman i tri zbirke poezije, a objavljivali ste i priče. Ako biste morali izabrati jednu od dvije odrednice, bi li to bilo pjesnik, ili prozaik?
ASMIR KUJOVIĆ
Pjesnik. Međutim, postoje mnoge stvari koje je teško prenijeti u stihu. Nekad je jedini način da date tačan i precizan izvještaj – ispričati cijelu priču, jer je svaki uvid ili emocija koju želite da izrazite plod nekog konkretnog životnog iskustva. Ako, recimo, pročitam «svijet je pun gada», te riječi za mene imaju posebnu težinu ako ih izgovara Mustafa Madžar, i ako mi je pred očima bjelodano jasan životni put Mustafe Madžara. Ja sam, doduše, pomalo i eksperimentisao u prozi, u nekim dijelovima romana sam pojedine pasuse načičkao poetskim opservacijama, što je dobro primijetio pokojni profesor Nikola Kovač u jednom eseju. Mitovi, kao prve pripovijesti koje su se prenosile s jednog naraštaja na drugi, podražavaju zapravo mehanizme kojima podsvijest kreira snove, pa je njihova naracija simbolična, metaforična, alegorična, a samim tim i poetska, tako da teoretičari i dan danas imaju problem kada treba da povuku jasnu i nedvosmislenu granicu koja dijeli poeziju od proze. Nisam posljednjih godina pisao prozu, da budem iskren, osjećao sam da ono što bih imao da kažem u nekoj proznoj knjizi i nije neophodno da se kaže, a da ono što mi je neophodno da kažem mogu bolje da izrazim u četrnaest stihova.
STRANE
Danas pjesnici uglavnom pišu narativnu poeziju. Vi ste po tom pitanju drugačiji, vaša poezija nije takvog karaktera. Ako smijem – u jednoj našoj privatnoj prepisci, rekli ste mi da je poezija današnjih pjesnika često na granici da ne bude poezija?
ASMIR KUJOVIĆ
Da, zapravo sam citirao Marka Vešovića koji je u jednoj svojoj pjesmi poeziju mnogih savremenih pjesnika nazvao «isjeckanom prozom». Sjećam se također da je jedan hrvatski pjesnik rekao kako su to «rečenice bez ikakve potrebe izlomljene u retke koji bi da budu stihovi». U toj, kako rekoste «narativnoj poeziji», mada to sigurno nije adekvatan naziv, jer je i «Božanstvena komedija» narativna ali sa njom nema ništa zajedničko, pjesnik se uvijek kreće na ivici banalnosti, ako takva pjesma nema barem efektnu poentu na kraju, ona je puki prozni fragment. Recimo, neke pjesme iz ciklusa «Živo meso» Vaska Pope djeluju poput zgodnih anegdota, ali svaka od njih ima taj neočekivani obrt, poentu u zadnjem stihu i to je ono što ih čini poezijom. U poeziji dvadesetog vijeka, kao i danas donekle, postojala su, čini mi se, dva glavna toka, jedan koji je težio ka jasnosti i preciznosti i drugi koji se gubio u mutnim apstrakcijama i neodređenostima, a u tom drugom su na kraju ostali sljedbenici i nastavljači, bolje rečeno razvodnjivači nadrealista i nekih struja avangarde. Naravno, možda nije uputno ovako generalizovati, jer i danas ima sjajnih pjesnika koje bismo mogli ubrojati u prve, a koji se inventivno služe oruđima i izumima ovih drugih. Današnja takozvana «stvarnosna poezija» začeta je iz težnje da se obnovi taj imažistički zahtjev za jasnim i preciznim slikama, za «lirskim konkretizmom» nasuprot apstrakcijama. Međutim, mnogi pjesnici, nažalost, miješaju pjesničku sliku sa nečim što je puki i trivijalni prozni opis, iskaz.
STRANE
Eliot je rekao da za pravog pjesnika niti jedan stih nije slobodan…
ASMIR KUJOVIĆ
Da, formu možete prepoznati i u ritmu, muzičkoj frazi po kojoj je neka pjesma komponovana. Doduše, u savremenoj poeziji naći ćete i dobrih pjesama u kojima gotovo da ne možete zapaziti nikakvu ritmičku organizaciju; u njima je obično nedostatak tog zvukovnog aspekta nadomješten postupcima oneobičavanja, svježim metaforama ili upečatljivim slikama. Pjesma uvijek teži sažimanju, koncentrovanju, i taj zahtjev za ekonomičnošću izraza, zahtjev da se ne upotrijebi nijedan suvišan izraz, nijedna riječ koja ne doprinosi prikazivanju, također je razlog zašto stihovi ne bi smjeli ličiti na rečenice u proznom tekstu. Iznenadilo me je kada sam otkrio da neke moje pjesme, koje se bave potpuno različitim temama, imaju gotovo identičan ritam. Pretpostavljam da svaki autor, kada napiše pjesmu, negdje u mozgu nesvjesno pohrani i njen ritmički «kalup», koji čeka da bude ponovo upotrijebljen.
STRANE
U jednom intervjuu, pjesnik Marko Vešović je rekao kako je glavni problem mladih ljudi koji imaju ambicije da pišu, zapravo to što ne vjeruju u poeziju?
ASMIR KUJOVIĆ
Slažem se, Marko Vešović je takođe u jednoj pjesmi naše doba nazvao «drugorazrednim dobom», a ono je to sigurno i po poeziji koja se danas uglavnom piše i promoviše, čast izuzecima, i to može biti jedan od razloga zašto se više ne vjeruje u poeziju. Drugorazredno doba, pa drugorazredni i ukus. Međutim, ako pogledate kroz noviju istoriju poezije velikih evropskih jezika, vidjećete da su se mode i trendovi smjenjivali, ali da su se pjesnici uvijek na kraju vraćali onom Eliotovom zaključku da je Dante univerzalna škola za pisanje poezije u svim vremenima. Ja zbilja ne znam ima li smisla danas pisati poeziju ako neće biti barem približno dobra kao ona koju je pisao Kavalkanti u trinaestom, Dante početkom četrnaestog, ili Vijon u petnaestom vijeku; a ti su pjesnici pravi primjer da dugovječnost nekog djela, koje slika pokrete ljudske duše, zavisi od tačnosti prikazivanja. I kada pogledate na Internetu ko su omiljeni pjesnici današnje mlađe generacije, tu nigdje nećete naći istinske velikane dvadesetog stoljeća – Jejtsa, Pasternaka, Eliota, Brodskog – nego uglavnom neke drugorazredne pjesnike.
STRANE
Ne želim od vas tražiti da mi definište poeziju, ali ne mogu odoliti a da vas ne pitam – šta je poezija u vašem slučaju?
ASMIR KUJOVIĆ
Tu se odmah sjetim one Pasternakove pjesme «Definicija poezije», svakako je poezija sve to što je rečeno u toj pjesmi, ali i nešto još. Oktavio Paz je u svojoj knjizi eseja «Luk i lira» dao možda najpotpuniji spisak svih definicija poezije koje su izricali pjesnici raznih epoha, filozofi, teoretičari, istoričari književnosti, i vjerovatno bi neka moja ličila na jednu od njih. Rekao bih da je poezija u mom slučaju – zazivanje Sudnjeg dana.
STRANE
Kako vi kao pjesnik birate temu? Kako ustvari nastaje vaša pjesma?
ASMIR KUJOVIĆ
Obično počnem od jedne slike, od neke misli koja me opsjeda, od nekog zapažanja koje mi djeluje kao novost, kao otkriće, od neke metafore koja sumira moje prethodne uvide, a onda to dalje razrađujem i razvijam ili kalemim s nečim drugim. Za svaku pojedinu pjesmu znao bih precizno ispričati kako je napisana, ali mi je teško taj proces predstaviti kada govorim o svima, jer je svaka imala svoj put, drugačiji od ostalih. Dogodi se, naravno, i da pjesma na kraju bude nešto drugo od onog što sam u početku namjeravao, dogodi se i da iznenadim samog sebe.
STRANE
Primijetio sam da ste neke pjesme iz zbirke Vojni sanovnik preradili i objavili ih u Vidikovcu. To mi govori da brinete o svojim pjesmama i da ste odgovoran pjesnik?
ASMIR KUJOVIĆ
Zapravo sam teme i simbole iz pojedinih pjesama obradio na nov način, prišao im iz drugog ugla, možda bi se moglo reći da se te pjesme međusobno nadopunjuju ili da jedna drugoj pridaju novo značenje. Recimo, pjesme «Voda» i «Tzimtzum» se u neku ruku mogu čitati kao obrada iste teme, kao i pjesma «Božija imena» iz zbirke «Zagrobni život», tako i «Svjetiljka u zidu» i «Heraklit u avionu», kao i «Smokvin list» i «Drvo života». U par navrata sam ponovio ili poboljšao neke metaforičke slike, recimo u jednoj pjesmi stoji «Na sedždi savijen poput embriona», a u drugoj «Kad se na sedždi savijem u fetus Muhameda». Nekad osjećam da mi je lakše da napišem novu pjesmu na istu temu negoli da ispravim staru kojom nisam u cijelosti zadovoljan. Pjesnici često imaju svoje opsesivne teme, za neke čak kažu da čitav život kao da pišu «jednu te istu pjesmu», kod mnogih možete naći da niz njihovih pjesama djeluju kao različite verzije iste pjesme ili kao različite obrade iste teme.
STRANE
Ne znam, možda će ovo pitanje biti nepristojno, odnosno, suviše intimno, ali ja ću ga ipak postaviti. Gdje je vaš zavičaj? Vi dolazite iz Novog Pazara, živite u Sarajevu, a opet nekako dok čitam vašu poeziju, imam osjećaj, da niti jedan od ova dva grada nije vaš, bar ne na način da svoje pjesme direktno vežete za ova dva mjesta?
ASMIR KUJOVIĆ
Za vrijeme rata, kada u Sarajevu nisu radili tramvaji, često sam sanjao da se vozim u tramvaju koji nakon Vijećnice nastavlja ulicom «1. maj» u Novom Pazaru, to je možda bila neka moja intimna geografija. Rat je surovo iskustvo, u tim godinama bio sam prinuđen da nostalgiju za rodnim gradom pregorim, a da o tome nikad nisam ništa suvislo napisao. A onda, kada vremenom izgubite kontakt s ljudima s kojima dijelite zajedničke uspomene, i taj vam dio života postane pomalo stran i tuđ, kao da se dogodio nekom drugom. Ali i u današnjem Sarajevu mi je, iz istih razloga, ponekad teško da prepoznam Sarajevo iz onih prvih poslijeratnih godina. Ne znam koliko je toga od Sarajeva ili Novog Pazara ušlo u to što sam do sada objavio, vjerovatno malo. Mene je u literaturi uvijek zanimao prije svega čovjek, a manje mi je bitno je li on iz Sarajeva, Novog Pazara, Stoca ili Bukurešta, ali mi je, kada pišem, ipak lakše da ga smjestim u ambijent koji mi je poznat i blizak.
STRANE
Vaš zavičaj je imaginaran? On je, čini mi se metafizičkog karaktera…
ASMIR KUJOVIĆ
Da, i meni su bitnije one pjesme u kojima sam se bavio metafizičkim temama. Aristotel je filozofe nazvao «čuđenjem u svijetu», dok je Šimić isto to rekao za pjesnike. Problem je, međutim, što poezija ne trpi objašnjavanja, argumentaciju, pjesnik može samo da ideji da «čulni oblik», da svoje uvide izrazi kroz metaforu, sliku, simbol, te da povrh toga prenese i emociju koja ih prati. Što je suprotno onom «bezslikovnom poimanju» o kojem govori Hegel. Kada, recimo, Pasternak, Cvetajeva ili Brodski obrađuju neku biblijsku temu, vi nikada niste sigurni da li joj oni prilaze kao mitu ili kao «svetom predanju», i čitaocu to može biti posve nebitno, oni u njoj otkrivaju neka nova značenja, ili tragaju za njima. Ja sam pokušao da temama iz duhovne tradicije priđem na sličan način. Kada sam na jednom mjestu spomenuo «Trinaestog Učenika», računao sam s tim da će neki čitalac u njemu vidjeti «trinaestog apostola» iz poeme Majakovskog, dok drugi u njemu može vidjeti trinaestog Isusovog učenika iz Ibn Kesirovog «Tefsira Kur’ana». Iako sam ponegdje aludirao na ovog ili onog filozofa, moj pristup metafizičkim temama bio je više teozofski, u izvornom smislu te riječi.
STRANE
E sad da malo pređemo na bosanskohercegovačku književnu scenu, ili već na književnu scenu regiona. Znam, već ste u jednom nedavnom intervjuu govorili o problemima vezanim za naše književnosti, ali mene zanima koliko je naša aktuelna književnost, odnosno, književna scena, velika, ili ako hoćete, koliko je naša književnost mala?
ASMIR KUJOVIĆ
Vjerovatno jeste mala u odnosu na književnosti velikih evropskih jezika, ali mislim da može stati uz bok književnostima susjednih zemalja, srpskoj i hrvatskoj, ako ne po ukupnoj produkciji, onda barem kada je riječ o najboljim piscima. Sjećam se, recimo, da je devedesetih Vuk Drašković govorio kako Srbi imaju savremenu književnost koja je «četvrta ili peta u Evropi». Ne znam nikog ko je toliko podrobno upućen da bi sa sigurnošću mogao iznijeti jednu takvu tvrdnju, ali mislim da ona možda i nije toliko daleko od istine kako se nekima čini, podrazumijevajući tu naravno i književnosti sa prostora cijele bivše Jugoslavije; ja zbilja vjerujem da se najbolji bosanskohercegovački pisci mogu mjeriti i sa svjetski poznatim književnim veličinama.
STRANE
Postoji li u BiH književna kritika?
ASMIR KUJOVIĆ
Svi pisci se žale kako kod nas nema književne kritike, pa, objektivno, godišnje se u periodici pojavi nekoliko valjanih književnokritičkih ogleda ili osvrta i otprilike isto toliko prigodnih tekstova na raznim internet portalima. A to je sramotno malo. Tu ne računam ove nepismene mediokritete i šarlatane koji koriste taj prazan prostor kako bi izigravali kritičare u jeftinoj štampi. Imamo svega par književnih časopisa koji izlaze jedanput godišnje i koji čak ni ne isplaćuju honorare autorima. Baš nedavno je i Dževad Karahasan na jednoj promociji govorio o tome kako kod nas zapravo nema književnog života, kako pisci ne čitaju jedni druge. Sve te podjele i polemike među piscima proizvele su jedan loš ambijent, i to sigurno djeluje obeshrabrujuće i na mlađe autore koji tek dolaze.
STRANE
Šta vi mislite treba li uopšte raditi na popularizaciji književnosti? Da li popularizacijom – da budem jasniji, uvođenjem marketinga u književnost – ta ista književnost gubi ili dobiva? Mnogi su stava da književnost ne treba reklamu i da je ona namijenjena samo odabranim, a s druge strane imamo one koji smatraju da bi pisci trebali da žive od književnosti, što znači da književnost treba reklamu?
ASMIR KUJOVIĆ
Koliko sam primijetio, u Hrvatskoj i Srbiji to rade prilično otmjeno, s mjerom, dostojanstveno, imate mnoštvo časopisa koji izlaze mjesečno ili dvomjesečno, djela klasika se prodaju na novinskim kioscima, u dnevnoj štampi jednom sedmično možete pročitati i nečiju poeziju, redovno se objavljuju relevantni književnokritički prikazi, mediji nemaju taj tabloidni pristup temama iz kulture koji je kod nas tipičan, istinski vrijedni pisci su prisutni u javnosti, a ne samo politički komesari koji su zalutali u književnost i koji o tome šta je literarno vrijedno sude po mjeri vlastitog netalenta. Sve to govori da te zemlje poštuju svoje pisce i da drže do svoje kulture i književnosti. Nekad i ne treba izmišljati toplu vodu, dovoljno je malo zaviriti u susjedno dvorište.
STRANE
U jednom svom intervjuu Amos Oz kaže da je razlika između pisaca sa Zapada i pisaca koji pripadaju slavenskoj kulturi, u tome što se na Zapadu književnik doživljava kao zabavljač, a ovdje, kod nas, isključivo kao prorok? Imate li vi taj osjećaj?
ASMIR KUJOVIĆ
Možda je to donekle tačno kada je riječ o savremenim piscima, jer je sistem na Zapadu takav da od svakog «proroka» napravi klovna i zabavljača. Međutim, sve doskora to nije bio slučaj, Kami i Sartr su u svoje vrijeme itekako doživljavani kao «proroci», pa i Andre Malro i Andre Žid su imali tih proročkih pretenzija, zatim ako uzmete čitav niz tih borbenih, ljevičarski nastrojenih pisaca u Italiji od kojih su neki i danas aktivni… Pa i najistaknutiji pisci u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata su bili itekako angažirani. Ja ni Gintera Grasa ne mogu doživjeti kao zabavljača, a on je bez sumnje jedan od najznačajnijih živih evropskih pisaca. Pisci su i na Zapadu bili ti koji tumače društvene probleme, oni koji daju «dijagnozu» ili propisuju «terapiju», ako je to ono što se ubraja u «proroštvo». O periodu prije Drugog svjetskog rata da i ne govorimo, tamo ćete već naći čitavu armiju «proroka», pogotovu među pjesnicima. Uostalom, onu rečenicu o pjesnicima kao «nepriznatim zakonodavcima čovječanstva» je izrekao Šeli, a ne neki pjesnik iz slovenskog podneblja.
STRANE
Danas jako mnogo ljudi piše, jako mnogo ljudi objavljuje, međutim, čini mi se da tu imamo problema sa selekcijom. Vidite li vi načina kako vršiti selekciju, i kako od svega toga odabrati ono što vrijedi? Ko bi to trebao raditi? Izdavači?
ASMIR KUJOVIĆ
To bi trebali raditi urednici u izdavačkim kućama, kritičari i književnici od autoriteta, oni u čiji pošten sud niko ne bi sumnjao, a takvih je malo. Sarajevo je mala sredina, ljudi iz književnih krugova se među sobom znaju, ima tu i ličnih animoziteta, i korumpiranosti, i podlih podmetanja, svega. Najveća šteta je kada se jednog tako odgovornog posla prihvati neko ko ne razlikuje dobro pisanje od lošeg, neko ko sam nikada nije napisao ništa spomena vrijedno. Uvijek se sjetim one Stendalove rečenice, da je svakom pažnje vrijednom književnom djelu potrebno osamdeset godina da dopre do šire čitalačke publike, što nam, eto, govori da je i u velikim kulturama, i u vremenima kada je pisana riječ bila više poštovana nego što je to danas, bilo nepravdi prema piscima i djelima.
STRANE
Većina izdavačkih kuća danas nema urednike…
ASMIR KUJOVIĆ
Vlasnike izdavačkih kuća, nažalost, uglavnom ne zanima dobra kniževnost već knjiga koju mogu prodati. Kada porazgovarate s njima, stičete dojam da i oni koji objavljuju djela savremenih bosanskohercegovačkih autora rade to više iz merhameta.
STRANE
Čovjek koji živi u Mostaru često nije u mogućnosti kupiti knjigu koja je tek objavljena. Razlog leži u tome što izdavači kasne sa dostavljanjem. Ne bi li se izdavači trebali malo više truditi oko prodaje knjiga koje izdaju? Ustvari: Koliko izdavači uopšte žive od prodaje knjiga?
ASMIR KUJOVIĆ
Velika je kriza u izdavaštvu kod nas, mnoge izdavačke kuće su propale i većina njih danas životari od prodaje udžbenika. Ne razumijem ni ja zašto ne porade malo više na reklami, distribuciji, vjerovatno im se to iz nekog razloga ne isplati. Zakoni tržišta su neumoljivi, pa moćniji izdavači iz regiona potiskuju domaće. Oni koji čitaju uglavnom posuđuju knjige jer nemaju novca da ih kupe, ili ih nabavljaju u fotokopirnici, preuzimaju s Interneta, snalazi se kako ko zna.
STRANE
Kako vam se trenutno čini politička situacija u BIH i regionu? Da se našalim: Hoće li biti rata?
ASMIR KUJOVIĆ
Prije jedno mjesec dana sam čuo jednog momka da kaže: «Sad je prava prilika da zaratimo, dok se Rusija zadeverala s Ukrajinom i dok još nismo ušli u Evropsku uniju.» Ja zbilja ne vidim izlaz iz političkog ćorsokaka u kojem se Bosna danas nalazi, ali naravno da je i najgore moguće rješenje još uvijek bolje od rata. Bilo je krajnje vrijeme da se pojavi neka zdrava politička snaga koja bi prokrčila put naprijed, ali eto, izbori su prošli, a narod je izabrao tako kako je izabrao. Mislim da je i svakom laiku jasno da zapadne sile kroje politiku ovdje, pa eto, čak i daleko moćnije zemlje kao što su Turska i Saudijska Arabija zarad njihovih ciljeva učestvuju u ubijanju ljudi u Iraku i Siriji, nalazeći u tome neki svoj sitni interes. Živimo u svijetu globalnih političkih laži i prevara, oni koji su stvorili i naoružali snage ISIL-a, sada ih bombarduju, što je jedna neviđena farsa. Nažalost, sudbina malih naroda na ovim prostorima je kroz istoriju uvijek bila ta da moraju biti načiji vazali i u tome «tražiti sebi selameta».
STRANE
Vi ste kao jako mladi ratovali?
ASMIR KUJOVIĆ
Da, 1992. sam se priključio odbrani Sarajeva, osjećao sam to i kao svoju moralnu dužnost. Kada danas čitam, recimo, ispovijesti ljudi koji su preživjeli srebreničku golgotu, ne mogu a da ne pomislim – kamo sreće da je rat bio izbjegnut po svaku cijenu, jer ono što je Bosna dobila Dejtonskim sporazumom zbilja nije bilo vrijedno tolikih žrtava. I sva moja sjećanja na te ratne godine se vrte oko te jedne misli.
STRANE
Kako bi vi označili književnost koja se na ovim prostorima piše zadnjih desetak godina? Je li možemo govoriti o nekakvom „poslijeratnom pismu”, ili već o „tranzicijskoj književnosti”…?
ASMIR KUJOVIĆ
Pored toga što se iz godine u godinu pojavljuju nova literarna svjedočanstva o ratnim stradanjima, čini mi se da je rat presudno odredio i vizuru iz koje pisci sagledavaju bližu i dalju bosanskohercegovačku prošlost, jer bilo da tematiziraju period socijalističke Jugoslavije, Drugog svjetskog rata, kraljevine SHS, srednjovijekovne Bosne ili osmanskog perioda, uvijek je u tu vizuru ugrađena i svijest o tragediji koja je Bosnu zadesila početkom devedesetih. Takva djela čitaocima pružaju i jedan vid potrebne katarze, i ja zaista poštujem pisce koji se usuđuju zadirati i u te najosjetljivije teme, kao što su, naprimjer, zločini počinjeni u Drugom svjetskom ratu, ja se zbilja s takvim temama ne bih znao nositi. Neko je aktuelnu politiku nazvao «politikom nezavršenog rata», i sigurno da je taj «nezavršeni rat» obilježio i literarna ostvarenja iz proteklih deset godina.
STRANE
Koliko su pisci u demokratskoj BIH slobodni? Pišu li oni dovoljno o problemima ovog društva?
ASMIR KUJOVIĆ
Ima tih privilegovanih pisaca koji pišu kolumne i koji su slobodni da kažu što ih je volja, najpozvaniji su da o svemu izraze svoj stav, moja bi riječ eventualno mogla završiti u «pismima čitalaca». Ne znam da li je pisac igdje na svijetu slobodan, otprilike, slobodni ste da kažete što želite pod uslovom da kažete ono što se od vas očekuje; sve te suptilne mehanizme prinude detaljno je razjasnio Luj Altiser u svome djelu. Atinska demokratija je Sokrata osudila na smrt i to je prvi slučaj da je neki intelektualac stradao zbog «verbalnog delikta». Toliko o demokratiji.
STRANE
Postoje li institucije koje su dovoljno jake da brane pisce ukoliko ih neko na bilo koji način, zbog nekakvog njihovog angažmana, napadne?
ASMIR KUJOVIĆ
Nisam čuo da postoje takve institucije. Možda bi to trebala raditi književna udruženja, ali sumnjam da književna udruženja imaju toliku moć.
STRANE
I jedno pitanje za kraj: Šta trenutno čitate?
ASMIR KUJOVIĆ
Trenutno čitam literaturu koja ne spada u književnost, ali uvijek su mi negdje pri ruci knjige kojima sam se u posljednje vrijeme rado vraćao: «Kula» od Vilijema Batlera Jejtsa, «Knjiga žalbi» od Marka Vešovića, «Kako da čitamo» od Ezre Paunda i druge.
