Nikad nisam bio u Srebrenici
I nikad me tamo neće biti
Tamo su oblaci teški
Tamo su oblaci teški
Tamo jezik zadeblja od
Slova kojim se izgovara Srebrenica
A mjesec nije srebro
Već željezo, zahrđalo
Noge ti oteknu
I bole – kažu
U rane ti se pretvori tijelo
I vrazi ih sole
A oči bole, bole, bole – od bjeline
Od hrđe, od soli i od navala svojine
Svaki cvijet je tvoj, i svaka vlat trave –
u člancima noge lomi
I oblak se onaj tugom tovi
K’o krme pred klanje
Pred klanjanje ciči zrak
I ruke škripe
I zubi ti, kažu, ispadaju od sebe sami
Da označe put do kuće
Da se ne izgubiš u gustišu polomljenih vlati
Jer kažu, k’o mrav si, tamo, u Srebrenici
K’o pijanac – hodaš i udaraš u nišane
Koji nikako da nanišane
Božije lice
I pitaju ga
Zar ima obraza
Za ptice iznad Srebrenice
