Drugi me upojedinjuje u odgovornosti koju imam za njega (…)
U svakoj smrti se ističe blizina bližnjeg, odgovornost nadživjelog (…)
Emanuel Levinas
Jezik nas uvijek iznevjerava. Pisci to znaju. Nikada nije napisano onako kako je bilo. Jedino tačno što je bilo jeste da su životi drugih/bližnjih ne samo prekinuti, nego prekinuti na stravične načine. Rečenice se obnavljaju kao koža. I ne znače – napisao je Darko Cvijetić u novom romanu s naslovom Što na podu spavaš.
U suštini, trauma jeste ono neiskazivo. I najvlastitije. Paul Celan je pokušavao dokučiti taj govor tišine, jezik mrtvih, govor svjedoka za kojeg nema ko svjedočiti… I koliko god to bilo najizvjesnija nemogućnost, najnepravednije što bismo mogli uraditi je da i ne pokušavamo. Upravo na tu nepravdu Darko Cvijetić istrajno ne pristaje.
Što na podu spavaš prevashodno interpelira brižnost i odgovornost za drugoga na kojoj je u cjelokupnom svom djelu insistirao Emanuel Levinas. Ta odgovornost za drugog/bližnjeg je temeljni čin i oblik etike. A bez etike, kako (ako?) znamo, ostaje samo sirovo nerazblaživo zlostavljanje. Ti (koje na podu spava) korespondira s onim Ti koje u jednoj Celanovoj pjesmi nikad ne izumire, odnosno, i u posljednjem čvoru daha, stoji s jednim trunom života. Ti mi svojim licem upućuje etički zahtjev. Odgovor a njega je i zakletva drugova da će izvlačiti jedan drugog u slučaju ranjavanja – i to po cijenu sopstvene smrti.
Jedan od svjedoka bez svjedoka u Cvijetićevom romanu je kapetan Topić: Nikoga više nije bilo da svjedoči za njega, nitko više i nije htio da se zauzme za Hrvata. Trebao je poginuti. To je bila računica, ali, neplanirano je ostao živ, i sada je samo mogao biti kriv. On je još jedan od svjedoka neprebrojivih paradoksa ljudske zločinačke prirode: Kako to da muslimani pucaju na muslimane? Kako to da su oni koji su odvođeni u logore postali oni koji odvode u logore? I kako sad, da je on Musliman, i da je Musliman onaj što mi jebe prvi red u sprovodu?… I kako ne žrtvovati razum rastrojstvu pitajući se kako to pa svi, svi su naši, samo se međusobno ubijaju? Ili je možda, naposljetku, najveći paradoks to što su dječaci ratovali za domovinu, da odu iz nje, što dalje… Sva ta pruturječja naposljetku potapa sramota (možda i najstrašnije lice traume): Preko pelena da dobiješ rat. Mokre pelene, teške, otežale, sinovi jugoslovenski, Slovenčići, Crnogorčići, Srpčići… Sramota, ne možeš disati od sramote… I ta sramota, to infamno kao takvo, postaje u jednom trenutku teška hridina, preteška, da je se čovjek može osloboditi jedino tako da i nju i sebe zajedno sa njom ukine.
Od svjesno zgusnutog pjesničkog jezika (Nebotrbuščić topao, bubri. Srebrena tiktakavica što razmjerava vrijeme, rebro po rebro. Tiktakajuće rebro.), jezika vratolomnog samoizlaganja, Cvijetić također ne odustaje. On nam se ne pokušava približiti pojednostavljivanjem (i, samim time, umanjivanjem užasa koji pokušava ispisati/izgovoriti), već nastoji omogućiti onom neizgovorivom, nezašivenom da presijeca rečenicu, misao, dah. (Gdje u noć uđe čovjek – napukne svjetlo. Kao da će neko gorjeti…)
Tko će od nas ostati među neizbavljenima?
Ti si meni minut, Bota. Onaj minut koji nikad ne ide. Stoji, i gleda te, kao nebo što stoji i gleda, govori Botina voljena Senka, njegova nevidljiva svjedokinja. I noćna straža se čini beskrajna, nikako da svane, a kad prođe – ko da je trajala minut. Koliko vremena traje taj jedan minut? Koliko traje sjećanje, trauma? Stoici su vjerovali da u sadašnjosti uvijek ima nešto i od prošlosti i od budućnosti. Anštajn je rekao da vrijeme postoji da se ne bi sve odjednom dogodilo. Da li onda to Sve traje jedan minut? Ili minut traje onoliko koliko gori čovjek? Je li samo vrijeme zapravo naša odijeljenost o drugih? Taj otkucavajući puni minut, žila kucavica u romanu, tvrdoglavo opominje na suvereno-surovu neraskrivenost vremena (Nikad nikome nema vremena. Sve se podijeli na minut. Sve ostane samo minut). Minut koji se izdužava, uskraćuje, a zašto i kako se uređuju te njegove mijene – ono je što za čovjeka ostaje (od)uvijek neodgovoreno, otvorena rana.
Jedan od dinamičkih motiva romana je svakako priča o čizmama s prve linije – valjalo je zamisliti lice onoga, koji je svako jutro čistio čizme, kad je provalio da su mu čizme vraćene – trajalo je trenutak (minut?) to razvlaštenje činom humora, nazrušenje zida mržnje? Ili ipak, ne? Čizme koje se cakle postaju simbol apsurda slijepog slučaja koji nam i lice baca našu nemoć kao jedinu nužnost. Bomba u ustima. Ništa ne može spasiti/iskupiti (mrtvi nas neće rehabilitirati, napisao je Tadeuš Ruževič) čovjeka bez glave, ni čovjeka bez ruke, ni čovjeka obješenog, ni čovjeka živog spaljenog… Trauma neopozivo mijenja čovjeka: Bota se nije vratio isti. Od februara do oktobra – dva čovjeka.
Ko je narator, odnosno čiji je glas, jedno je od najvažnijih pitanja u teoriji romana. Prologom I i II pisac otvara vrata svom sjećanju, a onda postaje glas drugih: majke, oca, Bote, Senke, Topića, Anđela… Kao i u prethodnom romanu, Schindlerov lift, Cvijetić pokušava omogućiti, uprisutniti razgovor sa svojim bližnjima i među njima samima. Štaviše, narator u jednom trenutku postaje Darko o kojem govori njegova majka. Hronotop ovog romana je memorija sama. Razgovor sjećanja u kojem jedino preostaje istrajavati u pokušajima da se nađe (ili barem opiše) put kojim se odlazi i kojim se dolazi…
Moto romana nas Solomonovom izrekom upozorava da je sva novost tek zaborav. Amnezija nam je, uistinu, biološki dosuđena, pa ipak, postoji ona agambenovska „nezaboravna jezgra“, a koja podrazumijeva da se ostane vjeran onome – premda se neprestano zaboravlja – što mora ostati nezaboravno. Odgovornost i samo odgovornost spram i mrtvih i živih bližnjih (i onih najudaljenijih) može od zaborava činiti nezaborav, koji se utjelovljuje u nesamjerljivoj gesti, iskazu što na podu spavaš, kojim, doista, progovara sama odgovornost za drugoga. Taj brižni i nježni glas čuva uspomenu, barem, tako što po drugu nazove sina (Anđelo) i tako ga, s onu stranu i svijesti i života i traume nastavlja pitati: šta je bilo, što na podu spavaš?
Jean-Luc Nancy je napisao da jedino što preostaje je, da bi se živjelo, primiti srce nekog drugog. Bota prima srce svoga oca, prima srce svoga druga Anđela. Kako povjerovati da sve ljekovite neodoljive filozofske rečenice nisu napisane uzalud, da barem miluju nezacjeljiva mjesta u nama, neizbavljenima.
(Darko Cvijetić, Što na podu spavaš? Buybook, Sarajevo, 2020.)
