Split, 20. 9. 2019.
Pisanje je kao razgovor s ljudima koje volimo i s kojima smo živi, ne možemo se zaustaviti i svaka priča ima nastavak, s ostalima razgovor završi u pet rečenica, jezik je sveden na replike, bez mogućnosti izraza, nepovezan sa svojom vlasnicom. To i je neka bit pripovijedanja i pisanja, nije dovoljna samo želja ili strast prema tome, često je presudno kome se obraćamo, adresant, onaj ili ona s kojima imamo potrebu ostati u četiri oka i osjećamo “tebi želim, mogu, trebam reći, govoriti”. To je ujedno priča o Autorici i Čitateljici, kroz koju se obje ostvaruju, jedna od najsnažnijih međuljudskih veza koje postoje, zasnovana na nekom davno nenapisanom ugovoru o naklonosti, razumijevanju, poštovanju i neokrnjenom povjerenju. Piši mi i voljet ću te, čitaj me i voljet ćeš me. Bez obaveza.
Pa evo nas, nije da tamo nismo već ranije bile: zadovoljstvo čavrljanja stara je boljka s kojom se treba izboriti dok gore lampice na alarmima, gradovi i šume svijeta, dok nam svima doslovno gori i topi se pod nogama, dok gore, čemu šutjeti, i zaboravljeni ručkovi na špaherima…
Split, 22. 9. 2019.
Uvijek je pitanje smije li se ćaskati u teška vremena urgentnih tema. Evo, nekidan je kolega pisac i novinar zbog vulgarne, ali bezazlene pjesmice završio pred sudom, a predsjednica države u isto vrijeme otkriva spomenik zločincu koji je u smrt poslao sedam momaka. Svijet je mahnit i obezglavljen, kako mu prići. Postaju li sve teme koje nisu političke naravi efemerne i treba li baš zbog toga pisati o sitnicama koje život znače, olabaviti barem u knjigama, da bismo sačuvale dragocjenosti svakodnevice – u prolaznu slavu svega što vrijedi. Ako govorimo više o smislenim i dobrim sitnicama, možemo li malo povećati opseg lijepog i vratiti važnost i normalnost standardnom životu (kakav naslućujemo)?
Split, 9. 10. 2019.
Odgovara li suvremena književnost na ovo što se događa u društvu ili ostaje u kuli bjelokosnoj? U zapadnim zemljama sve je značajnija pojava Natural Writing; kod pojedinih inozemnih književnih stipendija potiče se i navodi kao najpoželjnija referenca, a nedavno sam u Edinburghu na jednom od velikih evropskih književnih festivala imala priliku vidjeti čitav nemali odjeljak, upravo s natpisom Natural Writing, u kojem su se našle znanstvene knjige i spekulativna fikcija s temom klimatskih promjena zajedno s putopisima, prozom i poezijom koja slavi prirodu i povratak istoj. Dakle, književnost je odgovorila s čitavim novim žanrom.
Evo, i kod nas to isto, zasad neimenovano, ulazi na mala vrata, ali na lijep način, s pjesnicima mlađe generacije. Usputna primjedba: zanimljivo, pjesnikinje su sve glasnije oko prava žena, a pjesnici oko budućnosti stabala. I jedno i drugo vrijedi podržati, ali voljela bih čuti više pjesnika ili pisca, muškaraca, koji će se oglasiti oko prava i položaja žena, kojima smeta sve ovo što se u posljednje vrijeme događa po tom pitanju – to bi bilo osvježenje. Pjesnici i pisci koji npr. javno čitaju na “žensku temu” – zašto je to kod nas toliko neobično, nezamislivo? Općenito, čini mi se da je feminizam bez feminista razlog zašto pokret za ravnopravnost žena – barem u ovim krajevima – ostaje uglavnom zatvoren u svojim nišama. Za početak, odgajajmo ih, odgajajmo feministe, to je ekološki.
Evo i jedna priča, lijepa i tužna, aktualna! Pričala mi je dobra poznanica, umjetnica i redateljica Renata Poljak, kako je snimala kratki film inspiriran sudbinom bižnonota, pradjeda koji je napustio Brač ne bi li pronašao sreću u Ognjenoj zemlji, ali tamo je, na kraju svijeta odmah po dolasku ostavio kosti. Inače, mjesto se zove Porvenir, što znači budućnost. Desetljećima kasnije, ona, njegova praunuka posjećuje to mjesto i zbilja svjedoči jednom drugom mogućem kraju svijeta od onog geografskog jer tamo, blizu Južnom polu, već godinama se osjećaju konkretne posljedice globalnog zatopljenja, nedaleko tope se glečeri i to se vidi prostim okom.
Napisala sam i pjesmu o tome, posvetu pjesmama Latinske Amerike i Dalmacije, ali u njoj je, kako se već s pjesmama tih krajeva desi, od ekologije ostala samo melankolija. Moja će kćer glasati već na sljedećim izborima, kao i sva ona mladost koja u golemom broju izlazi na ulice vođena nadom i riječima Grete Thunberg. I eto šanse. (Ostavljam na trenutak po strani pesimizam intelekta u ime toliko potrebnog optimizma volje.)
Olja Savičević Ivančević, “Pisma čitateljici”, Buybook, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
