Osvajanje
Ovako ćeš se sjetiti ljeta, kasnije: prašina vrelih ulica i mačke, a ono izvrnuto u luci kao nepregledna gomila šljiva u nekom kopnenom kraju, nepitko more.
U polusjeni, pljuvačkom i uljem crtam ti itinerar, tekućina prelazi granice asfalta: ovo je odsad naša ruta, zemlja, zauvijek: zabačena plaža, otočka kapela na hridi, luka poslije ponoći, dobar restoran, krevet tvoje mame; ja vodim, ali ti zapovijedaš usrdno, bez strategije, kao slijepo dijete-general.
Kamo te vodim? Pitam te. Što osvajam za tebe, osim malo poraza? Možda ćeš pitati. Vrijeme se zgusnulo u nešto ljepljivo i slatko, ali to se ne može pojesti.
Ipak, kako god bilo, kad se sjetiš ljeta kasnije, priznaj mi koliko sam vedrog teritorija za tebe i s tobom zaposjela, nemilosrdno i nasrtljivo (a puno toga još je ostalo neoslobođeno, u mapi).
Noge u trbuh, trbuh pod jezik, jezik u kosti ruke, kosti u oštrinu zgloba, zglob u zube, a zube u luk preko leđa, sve što urasta, posadi dublje. Od ovakve zemlje i od ovog sunca može se živjeti gladnih godina osamdeset i nešto.
(Iz rukopisa „Brodski dnevnik“)
