SENTIMENTALNI ODGOJ
1986.
Ženski kružok je centralni dio obiteljskih okupljanja koja se odvijaju za praznike, nedjelje i rođendane. Tu se priče stvarno prenose s koljena na koljeno ili to njoj tako izgleda. Koljena mršava, šiljata ili obla, preplanula ili u najlonkama, tankim crnim ili boje kože, nabubrena, koščata i glatka, sudaraju se i dotiču dok sjede za okruglim stolom na terasi na drugom katu kuće u Ulici palih boraca. Mariju ime ulice asocira na revolucionarne pjesme koje one, učenice, prije spleta dalmatinskih, gromko pjevaju u školskom zboru: Oj Mosore, Mosore (skraćena verzija), Mlada partizanka, i njoj najdraža – Šume, šume najljepša vam hvala. Voli kad na priredbama zajedno zagrme s bine u kinu, pred cijelim mjestom, njezin glas nošen glasovima drugih djevojaka slobodno plovi tapeciranom kino dvoranom i izvan nje, nitko neće primijetiti ako neki ton i otpjeva pogrešno, a može konačno pustiti glas i pjevati iz sveg grla. Na neki način je slično i u kružoku.
Kada netko na obiteljskom okupljanju zovne Marija, uvijek se okrene nekoliko njih, a zatim se u grlima žena pokrene praskav smijeh. Marije se ne smješkaju ni blesavo ni lukavo ni luđački ni misteriozno, one se onako od srca smijuckaju i smiju, trepću krilima i zveckaju nakitom, što Marijoli nikad ne izgleda prosto, nego jako veselo i na neki način atraktivno. Također, Marije ponekad plaču jedne pred drugima, ne zna se točno zašto, međutim to nitko i ne propituje; pa tako Marijola, slušajući ih kako trube u opeglane platnene maramice, oko svoje dvanaeste godine osvijesti da su i smijeh i suze zbog onog što je neizrecivo riječima, za što još nisu pronašle riječi. Te riječi, ako ih ikad i bude, moraju biti prirodne i precizne, komunicirati kao muzika, na primjer, mislila je.
Što se te stvari s istim imenom tiče, rekle su joj, ono nema veze s tradicijom, barem ne u uobičajenom smislu shvaćanja tradicije kao svjetovnog hrama normi neke zajednice koja je šira od porodice ili kruga dobrih prijatelja, kao ni s religijom, rekle su joj. Ako izuzmemo prababu Marijetu koja je redovito išla u Crkvu i bila malo lojalnija Bogu nego NOB-u i Partiji, Marijolina familija nije religiozna.
Razlozi za ime koje se prenosilo jednostavne su, sentimentalne prirode, objasnile su joj. Marija je, teško je poreći, vrlo lijepo ime i učestalo sa svih strana, a njihove Marije su se bar neko vrijeme voljele ili barem međusobno poštovale s dubokim povjerenjem, naivnim ili mudrim, što je gotovo ista stvar pa je teško razlučiti, rekle su joj. Kao što se u većini porodica, barem u ovim krajevima, s koljena na koljeno prenosi muško ime, tako se u njihovoj prenosilo ime Marija s različitim varijantama nadimaka. Mara, Mare, Marijeta, Meri, Merica, Marica, Marijica, Marjuča, Maša, Mala Marija, Velika Marija, Lipa Marija zvana Božena, Prababa Marija, Ujna Marija, Strina Marija, pričale su. Kako su njihove Marije obilježile rastave i rane smrti, neke su od njih nosile različita prezimena, drugačija od prezimena svoje djece, i žensko ime Marija bilo je, na neki vrlo osoban način, ono što ih je povezivalo više od prezimena koje je ionako muška stvar, rekle su joj, a i sama je već bila dokučila.
Nakon ručka koji predstavlja malu svečanost u nekoliko sljedova, započetu s prošekom i zaključenu s kavom i cigaretom ili lulom, njihovi muškarci će prileći ili već odšetati negdje izvan kruga žena, i tu je trenutak kada počinje usmena kućna povijest, osobit oblik intimne parezije, nježne u pristupu i oštre u otvorenom iznošenju nelagodnih istina koje zapravo svi žele izgovoriti, a nitko ne želi čuti.
Tako, primijetila je Marijola, žene koje su bliske razgovaraju kad su same, kada u njihovom društvu nema muževa, sinova i braće, općenito ni jednog muškarca na vidiku. Možda i zato što se najveći dio neugodnih istina o kojima žene razgovaraju odnosi na muževe, sinove, očeve i braću, primijetila je. One pjevaju u tom zboru, samo svaka ima paralelnu dionicu.
Marijolina mater, ona koju zovu Maša, prezire raširen običaj žena da se “žale na muževe”. Ogovaraš ga, a onda ideš s njim u krevet, kakvog to ima smisla, same sebe ponižavaju, govorila je. Ali šutjele one ili se žalile na sav glas, sve se znalo, uvijek se sve znalo i nikad se ništa se nije moglo učiniti: žene su od društvenog života imale samo priču, samo trač, bila je to kolektivna seansa, primitivni oblik grupne terapije i one su iz njega izlazile zaliječene bez sedativa, slijepljene vlastitim jezicima i suzama te čašicom do dvije Maraskina ili Amara.
Razgovor žena teče kao rijeka, posred prostorije. To je bujica čiji tok, naposljetku, uvire u neki kraj, ali koja zapravo neprekidno struji među njima i natapa ih, namače da ne postanu suhe i gorke. Obiteljske i druge žene znaju priče koje mogu dupkom ispuniti trpezariju i razgorjeti glad za pripovijedanjem, tu su lepeze emocija, melodije jezika doprle iz različitih krajeva, morskih i planinskih, konzervirani mirisi i boje ljeta koji izlijeću ispod poklopčića zimnica, pjev i specifičan timbar u govoru, ali i mentalitet, atmosfera njihovih dalekih i bliskih zavičaja.
Marijola je premlada da bi imala svoje priče, ali prije nekoliko godina otkrila je da ima poeziju, koja je, za razliku od pripovijesti, dostupna i izvan našeg iskustva, i taj je jezik magičan i tajanstven, kao onaj smijeha i plača dohvaća neizrecive stvari: to je njezin način uplitanja u razgovor zrelih žena, mogućnost sudjelovanja, a i sudioništva. Naslutila je da joj se biće osovljuje na noge i mijenja i da se preosjetljiva unutrašnja sila koja je protiv volje gurka u bijes ili kenjkavost, ustremljuje i ravna prema nečemu što ne razumije, što je izvan njezinog mladog iskustva, a ne zna dolazi li izvana ili ta jeka dopire iz unutrašnjih bunara. Ali svakako, to nešto, slutila je, daleko je energičnije od njezinih dnevnih snaga i moglo bi je potpuno preusmjeriti, preobraziti u divljaka, izbaciti iz sigurnosti, čak i poništiti. Kao što se preživahna djeca puštaju da trče i skaču da potroše višak energije, sve što je ona mogla s viškom koji je dopao bilo je snažno ispuniti prazninu papira.
U trenucima kad razgovor zapne u nekom škripcu ili postane pretjerano zamoran, neka od odraslih gošći bi rekla: A Marijolice, dušo, jesi li nam napisala neku novu lipu pismu!
Marijola bi se, dok je bila mlađa, ne glumeći skanjivanje, spremno popela na stolicu i deklamirala, a Marije i ostale žene vadile bi ispeglane platnene rupčiće i složno šmrcale ili ganuto govorile „ma bravo“.
Isprva, dok je bila mlađa, Marijola je obožavala i s nestrpljenjem čekala da sa kućanskih poslova, obiteljskih misterija i mračnih tajni, sprovoda, vjenčanja, problema u kuhinji i krevetu, povijesnih, bračnih, estradnih i političkih tema, pažnju skrenu na nju i njezinu poeziju, što obično nije najpreče, jer ženski kružok se sastaje i oko prečih, kolektivnih problema. Ako je kolektivni problem nestašica kave, okupljaju se u njihovoj kući u Ulici palih boraca, zato što Marijolina majka radi u mjesnoj samoposluzi odmah pokraj kina, na odjelu tekstila i kozmetike, kat poviše mješovite robe i u danima nestašice može pomoći pri nabavi. Ali ne uvijek, rekla je.
Zimi iza termo peći ili ljeti na ormaru dozrijeva veliki grozd zelenih banana i, jer su joj rekli da je prava sreća uloviti te banane na vrijeme zbog mušterija koje ih razgrabe čim dođu, Marijola se smatra itekako sretnom. Ali odrasle žene zabrinute su i turobne, kao da im je kava koju ispijaju zadnja, primijetila je.
Na špaheru pišti pretis lonac s prokuhanim mlijekom, svaka je zapalila po cigaretu Dugog Partnera ili Lorda: nisu je primjećivale iako je umakala kocke šećera u njihove šalice. Neopremljena za otvorenu pobunu, Marijola je potpuno izgubila strpljenje, potom i nadu da će tog popodneva nastupiti sa svojom poetskom izvedbom. I kad ju je posve preplavio jad, jer su se neke od žena već bile digle na noge za odlazak, zgrabila je veliku zelenu vazu sa stola i pustila je da padne na pločice i razbije se u stotinu komada. Primijetile su to.
Primijetile su me, pomislila je Marijola i prekrižila ruke na prsima da ne zaplače. Odrasle žene su bile u čudu, zgranute, ali više nisu dopuštale da pjesnikinja predugo čeka.
To djetinjasto doba je vrlo brzo prošlo i gotovo preko noći i bez poznatog razloga, došlo je do znatne promjene: poetski nastup pred familijom postao je izvor nelagode i užasa i počela ga je izbjegavati. Shvatila je da je najgora stvar koja se nekome tko piše može dogoditi jest da ga obitelj čita. Ponekad bi je, ako je bila dobro raspoložena, spasila Tonka, mlađa sestra, s plesnom izvedbom neke popularne pjesme, ali Marije i druge obiteljske žene više nisu lako odustajale. Ako bi odbila, držale su se pomalo uvrijeđeno.
Kada se u vezi s tim povjerila očevoj rodici, teti Herci, koja je ipak bila umjetnica, bivša balerina, Herci joj je rekla da je to tako, da svakog ozbiljnijeg umjetnika i umjetnicu njihova umjetnost udalji od ljudi, ali ne i od prošlosti koju imaju s tim ljudima. Na nesreću, rekla je Herci i pogledala je svojim romantičnim tamnim očima, ja nisam bila ozbiljna pa ih sve i dan danas vučem za sobom, umjesto da sam sve odjebala i samo plesala.
Kao mlada studentica i balerina iz Sarajeva koja je često ljetovala kod rodbine u Dalmaciji, teta Herci se zaljubila u zgodnog i bogatog vlasnika mjesne pekare, jednog koji je prvi imao crveni gliser. Udala se ja k vama, govorila je i koketno vrtjela svojom okatom glavom. Pekari i mesari bili su jedini privatnici u socijalizmu, ali Marijola je pretpostavljala da su mesari zbog prirode posla bili manje poželjni, dok su pekari, kao i vojna lica, recimo, dobro kotirali kod žena, barem u Marijolinoj familiji, primijetila je. Privatnici su bili još i slastičari poput Albanca Zefa i Mađara Janoša, ali oni su imali svoje žene iz svojih zemalja, supruge koje su u pozadini pravile krempite i kuhale sladolede i ponekad provirile s opaskom na onostranom jeziku iz onostranog svijeta.
U obiteljskim pričama, Marijola je osjetila je da tuga elementarna i duboka, a da je radost neka vrsta nefiltrirane spontanosti, izostanak potrebe za uljepšavanjem i humorom, i da su mračne, teško shvatljive nesreće iskustvo koje pretječe ljude – višak sudbine. Previše sudbine, rekle su joj Marije i uzdahnule. Previše sudbine za jednu obitelj.
Kronična sentimentalnost, kao i poneka prostota u njihovom govoru, katkad bi joj zasmetale, rogušila se i sramila i davila u njihovim suzama, preslanim i preslatkim u isti čas.
Ljudi su uglavnom uštogljeni, hladnokrvni i suzdržani, rekla je tom prilikom teta Herci. Lažno ljubazni, neki su i bešćutni, rekla je. Sada se rogušiš, ali falit će ti ovo, dodala je na svoj sladak i zavodljiv način i otpuhnula dvije piruete duhanskog dima preko stola. Marijola je rekla da joj nikad neće falit, da joj je od njih neugodno, da su cvilidrete – ali s druge strane, kad odrasteš na bistroj i jakoj senzualnoj juhi, stvar je gotova, vanjski svijet se uglavnom čini kao iskuhana kost.
Ljeta s Marijom, Olja Savičević Ivančević, Fraktura, Zagreb, 2022.
Fotografija: Vedran Peteh
