Cimetna pisma, dijamantna stvorenja (saga o preživiteljima)
Naš Prvi rat bio je star, umoran od života, odnosno smrti. Šepao je na obje noge. Vukao se kao prebijena mačka, očerupan gavran. Nije se više mogao gledati u zrcalu svitanja, niti podnijeti svoje bore dok bi ujutro prao krnje zube sa kojih su visile krpe nestalih u nepronađenim masovnim grobnicama. Njegova usta bila su majka svih masovnih grobnica.
Kada mu dosadi jelo zgotovljeno od ljudi, samo ga ispljune negdje na zemlju, gdje mu prvo bude zgodno, i tako nastane masovna grobnica. Mogao je to raditi dok je bio u formi da ispljune sadržaj koji bi žvakao, jer s vremenom slabe mišići stomaka i lica, čak i kreaturi koja utjelovljuje rat. Kad bi bio jako gladan vraćao bi se na ta mjesta pa ponovo žderao odbačene zalogaje, kosti bi pljunuo daleko od sebe. Tako su kosti putovale kroz zemlju ljudi.
Puna mu je čeljust bila događaja koji bi mu stvarali stomačne tegobe ukoliko bi ih progutao. Nije ih gutao i zato su mu se oni raspadali u ustima. Teško je vario etničko čišćenje – glomaznu operaciju koja u sebi ima sijaset zločina. Drugi, mlađi i zgodniji ratovi izbjegavali su ga kad bi ga sreli na pijaci, u parku ili na glavnom šetalištu ratova. Naš Prvi rat je toga bio itekako svjestan. Nije sad da je baš gorio od želje za druženjem s drugim ratovima i ratovkama – jer je rat i ženskog roda – a najviše je mrzio ratove koji su promijenili spol ili su bili usred promjene. Volio je biti sam sa svojim užasima.
Staromodan je to bio rat, mizogin i patrijarhalan. Seoski rat siromašna porijekla koji je mrzio gradove, sve je mrzio. Imao je i fakultetsko obrazovanje, važio je za načitanog rata. Konvencionalno naoružanje, tu i tamo poneka raketa zemlja‑zrak ili zemlja‑zemlja, kasetne bombe, avionske bombe krmače od pola tone, kampovi za silovanje, konclogori, ali od svega toga naš Prvi rat najviše je volio da se hrani snajperskim žrtvama.
Obožavao je opsade gradova, jer su građani bili ukusniji zbog izgladnjivanja.
U organima UN‑a uvijek se zdušno zalagao za embargo na naoružavanje slabijih strana, jer su se tako omogućavale dugotrajne opsade gradova. Svoj stav je pravdao time da će sukobi trajati duže ako su sve strane podjednako naoružane, za šta je i sam znao da je protivno zdravom razumu. Uživao je da se čovječanstvo zabavlja i raduje njegovim perverznim spinovima po kojima je žrtva uvijek kriva za sve. Takvo je čovječanstvo bilo, ili njegov dobar dio. Posebno je volio djecu i nemoćne osobe. To je stoga jer mu je prijao njihov okus kad je bio mlađi i nije imao problema sa probavnim traktom.
Sad se, uglavnom, hranio uništenim kućama, zaraslim usjevima, ulicama na kojima su rasle prašume, leševima uginulih domaćih životinja. Hranio se i činjenicom da se mnoge izbjeglice ne vraćaju u svoje domove. To mu je bila duševna hrana. Jeo je i divlje zvijeri, ali taj branč mu je bio gorak pa je više stremio za slađom hranom. U mladosti, gorka hrana mu nije smetala. Tada je bio društveno biće, volio je jesti civilizaciju, građansko društvo u punom sjaju. Sada nije bio izbirljiv, kad su otpaci u pitanju. Daj šta daš, samo neka je kakva memla po srijedi, buđ i mahovinom optočen podzid – to je još mogao variti. Gutao je i samoubice – bivše vojnike, jer su oni bili njegove naknadne žrtve. Imao je stomak za minorne posljedice svoje pojave. Razaranja manje do srednje veličine i registra, to su mu bili sadašnji dosezi.
Nekad, u naponu snage, gutao je gradove za doručak, ali želučana kiselina nije više podnosila tako obilne obroke. (Volio je proždirati i sela, nije da nije. Znao je govoriti: “Kako volim miris zapaljene štale rano ujutro.”) Niti se naveče mogao napiti mlade krvi, jer bi ujutro bio žešće mahmuran. Nije podnosio teške mahmurluke.
Znao je da je njegovo vrijeme prošlo. Nikom više nije bio interesantan. Mediji su ga izbjegavali, jer su došli mlađi, jači, ljepši i pametniji ratovi. Sklonio se u stranu i čekao da mu istekne rok trajanja.
Taman kad je mislio da će umrijeti ili barem nekako propasti u neki ponor gdje će biti pokriven tišinom, tada se zaustavilo njegovo srce. Prestao je da bude unosan i funkcionalan rat.
Oh, ne, nije umro, jer ratovi nikad ne umiru. Oni žive u svemu što je živo i neživo. Najviše žive u živim ljudima, a u mrtve ugrađuju svoju suštinu. Mrtvi su kao zlatne poluge koje rat investira u svoju budućnost, jer rat zna da će neki od živih (njegovi korisni idioti) koristiti mrtve za nastavak rata ili proizvodnju glanc novih ratova. Svaki leš produžava život svome ratu, to je začaran krug. Zlatna kost je zlatna kost.
I tako, naš Prvi rat koji je nekome drugi ili treći, moguće i četvrti, prestao je da radi usred pokreta. Ostavili su ga da leži dok ne dođe asanacijska služba zadužena za reciklažu disfunkcionalnih ratova. Uvijek se moglo iz takvog škart‑rata nešto spasiti i iskoristiti za živote budućih ratova. Asanacijska služba bila je spora i znalo se desiti da neki rat tako bude ostavljen da truli vjekovima, prije nego što ga, kao raznobojno staklo, recikliraju u prekrasne vazne i ukrasne figure. Staklo, ne ratove. Mada i reciklirani rat također izgleda primamljivo pa mu običan čovjek teško može odoljeti. U duhu je zelenih politika i visoke ekološke osviještenosti.
Eko rat, no animal testing rat, handmade rat, bio rat, organic rat, fair trade rat, veganski rat i natural rat (prirodni rat je pleonazam, svaki rat je prirodan).
Namazan je i vispren taj reciklirani rat, ako dovoljno dugo gledaš u njega vidjećeš tamo jedino svoje lice.
Pada u zaborav naš Prvi rat, umire na rate. I oni koji su ga se do juče sjećali, sada sline za novim zvijezdama među ratovima.
Čeljust mu je ostala otvorena, mogao je micati očima, ali ne i upravljati jezikom, niti zatvoriti usta. Riječi ga više nisu slušale. Ustaljene fraze i kolokvijalni govor napustili su ga prvi. Jezik je kuća truleži i tuđih smrti. Mada, imao je rat više jezika, nekoliko stvarnosti zakačenih na reveru, šaltao ih je po želji. Mehanika lica se ugasila. Strašni smradovi su izlazili odatle; zastave poraženih ispod jezika kao nitroglicerin – rata je smirivala suza gubitnika – tu su i zavoji nepreglednih bitaka. Zahrđalo oružje virilo mu je iz ljubičaste pljuvačke (tlo koje je jeo bilo je puno boksita); ostaci zadnjeg obroka – kuće bez krovova u kojima su rasli brezovi šumarci…
Iz njega se širio gadan miris kao iz Polifemove pećine. Miris pratruleži, dimni klobuci raketnog motora izlazili su mu iz nozdrva. U dahu mu je na kratko zavladao raketni potisak. I, naš Prvi rat počeo je da bulazni i sanja širom otvorenih očiju. Pokušavao je nešto suvislo da kaže ali iz ždrijela su mu ispadali jedino nesretni događaji.
Bila je tu, u stvarnosti 21. stoljeća, i jedna omanja leteća riba u kojoj je sijao neon. Vrzmala se unaokolo. Meteori su nadirali prema Zemljinoj atmosferi usporeno kao na filmskom platnu. Biljke su se bavile nicanjem i propadanjem. Stanična jedra dijelila su se rutinskom brzinom. Srce poljskog miša lupalo je sporo kao slonovsko srce, odudaralo je od norme. Planetarna nestašica pluta ni izumiranje pčela nisu mogli nagovijestiti dolazak loših godina. Da slika bude potpunija, nije se radilo o nekakvom novom izmišljanju staroga svijeta, ili, ne daj bože, neke nove stvarnosti, nego se samo naš eon ponašao sasvim normalno. Ukoliko mišu ne zastane srce mogao bi biti dugovječan kao slon, ali to se ne dešava. Riba je prošišala pored ratove lešine i nastavila svojim poslom. Vrijeme se hvatalo za glavu, bilo je u magnovenju. Prostor se smijao valjajući se na podu. Te sitne crne tačke – trunje tame, to smo mi, dijamantna stvorenja. Nalazimo se u ustima našeg Prvog rata.
Faruk Šehić, „Cimetna pisma, dijamantna stvorenja (saga o preživiteljima)“, Buybook, 2024.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
