Nešto se micalo u fotonskoj supi koju bismo mogli nazvati vremenom i prostorom, nama znanim dimenzijama, kako bismo lakše razumjeli događaje izvan pet čula. U toj supi su se krčkali sastojci, elementi neophodni za formiranje naših dimenzija. Neki mjehurići bi bubrili dok ne prsnu i taj proces bubrenja i prskanja se odvijao svuda u fotonskoj supi. Ona je ključala kao voda na zagrijanom plehu peći na drva u bilo čijem djetinjstvu kod bake i djeda.
Neko ili nešto je pokušavalo da se otrgne iz supe i oslobodi žitkog stanja u kojem se kuhao rani svemir. Klobuci kosmičkog paprikaša. Sve i da uspije u tome, to nešto ne bi moglo nigdje da odleti, odšeta jer nije bilo dovoljno prostora za to. Prostor je bio uvjetna riječ. Sve je tu bilo uvjetno i zasnivalo se na naučnim simbolima i špekulacijama.
Unutar fotonske supe nekad bi padale i fotonske kiše i snjegovi kada bi temperatura sišla ispod fotonske nule. Malo‑pomalo sve je počinjalo ličiti na svijet koji bismo mogli i razumjeti. Supa je dobila boju i prva boja je bila plava. Onda se supa spustila u horizontalan položaj jer je iznad nje niklo zeleno nebo. Pojavile su se i neke nečitke tamne mrlje u daljinama. Supa je bila potpuno ravna, samo bi na nekim mjestima okomito padala kao neki geometrijski vodopad od plave žitke materije. Ponor je bio prevelik i nije se mogao preskočiti ni u mislima. S druge strane odvijalo se isto, vodopad plave boje. Gdje god pogledaš bio je isti prizor: fotonska supa i fotonski vodopadi. Onda je neko nagurao ponore i oni su nestali, te je supa opet postala prvobitno ravna. I nebo je bilo ravno. Nečitke tamne mrlje su nestale. Možda ostrva, praatlantide.
Negdje se stvorilo morsko žalo. Ono je za sobom povuklo i stvaranje kopna. Uokolo su bile naplavine, smeće, razbijeni drveni predmeti kao da se brodolom desio negdje u blizini. Jedan mobitel starinskog dizajna, sa izlizanim slovima na tipkama, zvonio je neprekidno. Po prilici zvuk Nokije. Alarm za mali nebitan događaj, vrenje vode u kuhalu. Trebao je neko spremiti čaj…
Ptice su shvatile da postoje i počele da lete. Onda su skontale da imaju glas i tišina je bila zauvijek izgubljena.
Bio je tu i oklop konkvistadora zarastao u morsku travu i so, slučajni rekviziti nečije povijesti koja se još nije ni dogodila. Kosturi brodova su izvirivali iz pijeska, razarači i tankeri. Gvozdene katarke da vjetar na njima može čačkati zube; topovi dugačkih cijevi, sablje krivošije, durbini. Rekvizitorijum fotonske supe je u sebi sadržavao beskrajan niz stvari, događaja; uzroka i posljedica. Labirinte, takorekuć.
I tri nehronološki poredana fotonska albuma Davida Bowieja: Lodger, Heroes i Station to Station. Nedostajaoje Low, najbolji među ovim kvartetom, ali nije moglo sve stati na ovo žalo kao što ne može sve stati ni u jednu pjesmu ili knjigu.
Prednost fotonskih stvari je što su čitljive. Pregršt fotona u šaci koji ti izmiču između prstiju, ali ih jasno vidiš. Nešto svjetlucavo je vrludalo pijeskom, kao da je biser pobjegao iz školjke. Sedef koji hoda. Bilo je to prvo biće koje je izašlo ravno iz fotonske supe, sve drugo, ptice okolno drveće, bili su vinjete metaforâ i pretpostavki kao i prilikom svakog nastanka bilo kojeg svijeta.
Jedna sasvim mala fotonska (morska) buba se dokopala kopna. Ostalo ćemo moći nazvati našom ličnom poviješću.
Faruk Šehić, “Greta”, Buybook, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
