Stravaruše – odlomak
I
Čudila ga je moja navika da pravim kafu i donosim je u krevet, kao da je to mala ceremonija kojoj nije mogao biti do kraja posvećen. Meni je bilo dovoljno da šuti i uzme šoljicu, da na trenutak povjerujem kako razumije. Gledao bi me u bezumnom sjaju nevjerice, širom otvorenih usta, ljutit, pokušavajući odgonetnuti naviku koja mi je dolazila spontano, posve instinktivno, bez mnogo razmišljanja. Treptaji svjetlosti kovitlali su se preko starog drvenog okvira kreveta, duž njegovih ruku, kroz zapjenjenu kafu iz koje se dizala para, vijugajući kao san koji nije sasvim napustio sobu, stanje u kojem opažamo nepostojane stvari. Nije razumio tu moju sklonost, rekao mi je. Nikad ranije nije pio kafu u postelji. Krevet je za njega bio mjesto početka, za brzo ustajanje i prve korake u dan, a za mene je bio sigurno utočište, poput klonulog cvijeta. Malo kraljevstvo gdje jutro može trajati duže, u kojem miris kafe podsjeća na to koliko malo čovjeku treba da se slomi. Promatrala bih kako prvi gutljaj mijenja izraz njegova lica. Ruke su mu bile još teške od sna, pokreti neodlučni. Kad bi se naslonio na jastuk, svjetlost bi mu obasjala lik. U tim trenucima bio je tako blizak i tako dalek, kao prilika iza zamagljenog prozora.
“Ne moraš ovo raditi, znaš”, rekao je, dok je prstima oprezno pridržavao ručku šoljice.
“Znam”, odgovorila sam.
Želio je da pijemo iz malih šolja. Govorio je da kafa u njima ima bolji okus, da se miris zadržava duže. Ja bih se na to osmjehnula i skuhala sebi kafu u velikoj šolji, ali tog jutra napravila sam iznimku.
Ljeti sam ustajala rano, prije nego što bi grad oživio. U pet ujutro izlazila bih ispred zgrade, sjedala na klupu koju sam prekrivala končanom dekom, s laptopom ispred sebe i prepunom šoljom iz koje bi isprekidan mlaz kafe istjecao.
Kad bi se probudio, našao bi me u tišini staroj tri hiljade godina, s prstima na tipkama i mislima koje je jutro polako brisalo. Gledao bi s vrata, zatečen, kao da me otkriva svaki put iznova.
II
U Bosni se odavna vjeruje da žene kroz kafu mogu baciti čini muškarcima.
Izmrve kocku šećera natopljenu menstrualnom krvlju u šoljicu i tako ga opčine, zavežu mu dušu za svoju. U narodu to zovu “povileniti”, čovjek izgubi razum za sve osim za tu posebnu ženu.
Jednom sam mu ovu predaju i ispričala, kroz šalu, kada smo sjedili na kamenom zidiću dječijeg igrališta. Na šolji moje kafe kapljice su se sasušile, a on je pažljivo držao svoju, kao da je cijeli tok tamnoljubičastog jutra ovisio o tome.
“Znaš, ima ljudi koji vjeruju u to da žene muškarcima bacaju vradžbine preko kafe”, rekla sam.
“Ti bi mi mogla napraviti na kafu?”, pitao je, podižući obrve.
“Ko zna?”, odgovorila sam, smijući se.
Ali on se nije bojao.
“Meni je već napravljeno”, rekao je.
“Kako to misliš, već ti je napravljeno?”, pitala sam ga, ali nije odgovorio.
Zatresao je glavom lijevo‑desno, glasno se smijući, onako kako to rade oni koji znaju više nego što su spremni reći. I meni je njegov smijeh zvučao kao vradžbina sam po sebi. Dok sam ga gledala, mislila sam kako se s njim ne bojim ničega. On je bio čovjek takav da, kada bi se cijela zemlja raspadala i ostao samo jedan djelić na kojem stojimo nas dvoje, ja bih se u njegovom zagrljaju osjećala bezbjedno, bez ikakva straha.
“Ti ne vjeruješ u strah”, rekla sam mu.
“Ne vjerujem”, odgovorio je suzdržano.
Oduvijek sam mislila da strah nema veze s vjerom. Ponekad se zavali duboko u utrobu, na mjesto gdje razum nema prolaz.
Sjetila sam se kad sam prvi put vidjela ruke koje su držale posudicu nalik kutlači u kojoj se topilo olovo.
Bijeda se najprije otkriva na rukama. Ako želiš da zaviriš u ženin život, samo joj pogledaj ruke. Suhe od zemlje, pjegave od sunca, ukočene od olovke, pocrnjele od vatre. Kad su oči ogledalo duše, ruke bi bez sumnje mogle biti ogledalo života.
“Bojala si se nekad?”, pitao je, prekidajući moje misli.
“Jesam. Kad sam bila djevojčica, sträva je bila dio našeg svijeta.
Starije žene su govorile o tome kao o nečemu poprilično normalnom. Kad se prepadneš, ideš da ti saliju strävu. Tako smo svi vjerovali u to da se zla kob može otjerati.”
Njegove oči bile su neumoljive.
“I, je li djelovalo?”
“Ne znam. Mislim da jeste, povjerovali smo da mora. U to vrijeme, strah je bio nekakva nejasna sila koja te obuzima, ušunja se u tijelo poput zloduha. Stara vjerovanja, pričalo se… Kuga, epidemije… oduvijek je nešto ulazilo u čovjeka i iz njega tražilo izlaz.”
“Olovo i voda”, rekao je.
“Da”, nastavila sam, prebirući po sjećanjima.
“Stravaruša bi te prvo pitala gdje osjećaš bol. A onda je posudicu koja je ličila na kutlaču, ali malo dublju i širu, gurnula u ložište, na žeravicu, nikada na razgorjelu vatru. Plamtjela je kutlača s olovom, dok nas je pokrivala crvenim platnom i pjevušila riječi koje nismo shvatali. Kad se rastopi, izlije ga u vodu iznad tvoje glave. Čuješ zvuk, ono cvrčanje kada olovo dotakne vodu i osjetiš da nešto iz tebe izlazi, kako nevoljko napušta tvoje tijelo.”
Ćutao je par sekundi zamišljen nad mojim riječima.
“A šta ako strah nije ni bio u tebi?”
“S tobom”, rekla sam mu, “nikada nije imao priliku ni da uđe.
Kad te gledam, osjećam se kao da nema mjesta na ovom svijetu gdje bih bila sigurnija.”
Nasmijao se ponovo, ali sada mi je izgledalo da mi svojim osmijehom pokazuje kako razumije sve što je meni bilo nepoznato.
“Jesi li ti išla kod stravaruše?”, pitao je.
“Jesam. Sjećam se kako mi je rekla da gutljaj vode u koju je izlila olovo popijem, a ostatak prospem na prvo raskršće, da naopaki ne može pronaći put natrag.”
“I? Jesi li?”
“Naravno. Ali, prije toga morala sam pljunuti, da se zlo ne zakači na mene. Na kom si bila, na onog prešla, tako su nas učile”, rekla sam i prasnula u smijeh.
Podigao je svoju šoljicu u zrak, pobjedonosno. Zatim me pogledao preko njenog ruba.
“Ja mislim da bi ti mogla salijevati sträve”, rekao je.
“Ti nemaš straha”, odgovorila sam, “ne bi imao šta izliti.”
“Ne bih”, priznao je, “ali za tebe bih stajao na raskršću i nagazio svakog zloduha koji naiđe.”
Naida Mujkić, “Stravaruše”, Buybook, 2026.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
