Kokoške
Grlimo se na karamel travi. Sa naše desne strane nalazi se put koji vodi u šumu. Svjedoci našeg susreta jesu kokoške koje nožicama razgrću travu. To su njene kokoške. Vidim po načinu na koji ih gleda pošto pada mrak, a kokoške su još uvijek napolju. Želim da joj pomognem. Ona prstom pokazuje prema šumi. Pomislim, ako uđem u šumu, kako ću da se vratim – i krenem.
san
Sljedeće noći sve njene kokoške su nestale. Sutradan su kotac pregledali sa svih strana, i rupa u zemlji ispod žičane mreže ukazivala je na lisicu. „To su bili psi“, rekao je njen muž. Ali, nisu ništa čuli, što je kako su mislili bilo veoma čudno. Inače, slabo spavaju, i bude se na svaki šum. Madrac koji su poručili nije im pomogao, i htjeli su da ga vrate. Znam da sam im trebala reći za svoj san, ali šta ako su snovi kao rijeke koje teku dramatično. Najprije su nepomične, ali čim se udalje od našeg vidnog polja njihova žudnja postaje kobna. Bilo mi je žao njenih kokoški, iako mi je davno jedna od njih kljucnula prst zamijenivši ga za vlat. Ili je to uradila namjerno?
Kiša
Gdjegod da odem kiša me prati. Hladna i topla, jednako. U grad u kojem nisam bila ranije, na planini, na moru, čak i ona koja ispari prije nego što stigne na zemlju – tanka zavjesa koja visi iz oblaka. Svako moje sjećanje na neko mjesto ispunjeno je kišom. Svaki muškarac za kojeg sam mislila da ga volim u moj život je došao s kišom. Svaki muškarac kojeg sam mrzila otišao je s kišom. Dakle, iako nikada nisam sjela gola na verandu, ili donijela žabe u susjedovo dvorište. To što se ne tjeram da mislim zašto je to tako nikako ne znači da sam nastrana. Ako bih mislila o tome, onda bih poželjela da to stanje kontrolišem, što je, naravno, nemoguće. Od nedavno sam počela da punim muške košulje suhim hrastovim lišćem. Prvo prošijem dno, zatim rukave vežem u čvor koji kasnije okačim na drvo. Legenda kaže da će vjetar koji puše u mušku košulju napunjenu lišćem održati lijepo vrijeme. Jedino, košulju uglavnom zakačim o prvu granu na koju naiđem – na primjer u dvorištu vlasnika košulje, ili u najbližem parku. Postoji mogućnost da vlasnik vrati svoju košulju natrag. Kad bih znala da je tako ponašala bih se u skladu s tim.
U vodenjaku
Kafu nikada ne zakuhavam vodom iz kuhala, već uvijek iz šerpice. Mala starinska crvena šerpica na bijele tufne – ulaz u veliku ovalnu sobu. Rijetko da u njoj ostane makar i kapljica, ali večer prije ovog jutra mora da jest, pošto se unutra prevrtalo izmoreno tijelo cvrčka. Još od proljetos se naselio u moju kuhinju. Otvorim prozor i istresem ga u napupali vodenjak, a on posramljeno pojuri između sitnih zelenih listova. Tamo bi trebao dobiti novi angažman.
Zabava
Tu večer, moj džemperčić koji sam obukla preko šarene haljine na volane, bio je potpuno mokar. Raširila sam ga na susjednoj stolici, s nadom da će se koliko-toliko osušiti. Po staklenom krovu iznad nas padalo je lišće, a trebale su padati zvijezde. Zato niko nije došao. Zato što nisu mogli naći put. Gledala sam u svoju vlažnu ruku koju sam izvukla ispod grudnjaka. Ali, to sigurno nije bilo dovoljno.
Pjesnik
Pjesnik je prvo poslao svoju knjigu. Zatim mali dnevnik u koji je na prvi list zlatnim slovima ispisao svoje ime. Zatim je počeo da mi šalje svoja promišljanja (o životu i smrti) na poleđinama razglednica. Razglednice su uvijek sa motivima umjetničkih slika. Često mogu pročitati i ime autora na rubu poleđine. Zaista se trudim da pronađem neku tajnu poruku u njima – poturam ih ispod sunčevih zraka, ližem, privijam na grudi, itd. Ponekad satima pažljivo zagledam svaki detalj, ali tamo nikada nema ništa više osim onoga što već znam.
Njena zamjenica: nesporazum
Nudžejma radi u maloj knjigovodstvenoj agenciji u centru grada. Ured dijeli sa nekoliko starijih kolegica. Uz jutarnju kafu Nudžejma pojede krofnicu koju u torbu spremi prethodne noći. Najčešće kupi paket krofnica u prodavnici i okuse rasporedi za cijelu sedmicu. Ponedjeljkom voli okus marmelade od borovnice. Za petak ostavi onu koja je samo posuta kristal šećerom, zato što petkom izlazi novi broj magazina uz koji su prikačeni vikend ljubavni romani Joan Miere, pa tada naročito ne misli o okusu krofne. Nudžjema vikendom, dakle, postaje Džoan. Njenoj majci je u početku bilo teško naviknuti se na ovaj novi režim, ali već suosjeća sa svojom kćerkom, kao kad kaže: „Džoan dušo, dodaj mi taj lonac sa zadnje police“. Prošle sedmice u agenciju je stigao novi partner o kojem je Džoan znala skoro sve što je bitno. Znala je da ima mladež u kutu desnog oka, da vodi dnevnik o svom napredovanju, da ne može zaspati u hotelskoj sobi sam, kao i to da će se njih dvoje sresti u kantini, gdje će ga ona, sasvim slučajno, posuti kafom. Ali, to se nije dogodilo. Iznova i iznova silazila je u kantinu, i mada se, tu i tamo, osmjehivala drugim kolegama iz agencije, osjećala se kao da je nešto izgubila. Zbog toga je željela da napiše pismo Joan Miere, da joj kaže, Ne, Vaši romani nisu teret u mom životu, ali ne dijelim više Vaš entuzijazam.
Briga
Kada je moj sin napunio godinu još uvijek nije znao da hoda. Zapravo, na svoj prvi rođendan je prvi put bez da smo ga pridržavali moj muž ili ja ili neko od gostiju, prešao put od trpezarijskog stola do sudopera u koji je spustio čašu. Svi su aplaudirali. Ali, ja sam bila zabrinuta, jer pored toga što nije hodao, on nije dobio niti jedan mliječni zub. Moja majka je rekla da je to vrlo neobično i da bi ga trebalo odvesti kod stomatologa. „Doduše, to je tvoje dijete.“, zaključila je, i odmahnula rukom, kao da je željela dodati uznemireno.
Direktor muzeja
Direktor muzeja je omanji proćelav čovjek. Njegova žena liči na druge žene direktora muzeja, banaka, zavoda itd. Žena je sada teško bolesna, ali direktor muzeja ne voli da priča o njenoj bolesti. Pročitao je u medicinskom priručniku za pacijente „Šta nakon dijagnoze tumora mozga?“ da je u takvim situacijama najbolje ponašati se kao i prije tog novog stanja. Uostalom, muškarcima ne priliči da pričaju o svojim suprugama čak ni onda kada su zdrave, rekao je uposlenici na recepciji. Ona je pogledala u papire ispred sebe. Nisu bili uredno složeni.
Rilke
Te večeri je u jednom trenutku osjetio da mu on ipak nedostaje. Bilo je to poslije lagane večere kada se povukao u sobu koju mu je namijenila prijateljeva žena. Nije mogao odmah da zaspi, pa je dohvatio knjigu o Rilkeu, koju je ko zna zašto njegov prijatelj (ili je to bila njegova žena) stavio na vrh police. Za nekoliko sati on leti za Denver, u kome će držati časove o renesansnoj umjetnosti. „Možda će to biti moja šansa“, zapisao je Rilke u jednom svom u pismu, a on se sjetio da je danas njemu rekao istu stvar – da će u nekom drugom svijetu biti sretniji. Ustao je i otvorio prozor. Trebalo mu je zraka…zraka.
U dvorištu rudnika
Kolegice s posla su joj se najprije podrugivale, jer su pretpostavljale da je psihički labilna, da je bez trunke samopouzdanja i naposljetku zato što su se tako osjećale bolje. Među njima je bilo i onih koje su se samo zabavljale. Zbog zemlje koja se uz jesenske barice lijepi na kamione, natovarene ugljem, mora da nosi cipele u kesi nekoliko kilometara, a na nogama gumene čizme. Obuću zamijeni ispod oraha na raskrsnici. I vuče za sobom prljavu kesu s čizmama cijeli dan.
Filigranski broš
U sobu je, kao u postelju, ušla neka nepoznata žena, spustila ceker i kišobran na pločice sa lijeve strane uz stolić na koji su odloženi mobiteli, ključevi i druge stvarčice koje koristimo svakodnevno. Žena nije pogledala oko sebe. Njene oči su već bile prikovane za malu kinesku kutijcu iza stakla komode u kojoj se nalazio nakit. Otvorila je kutijcu i uzela broš ukrašen crvenim kamenčićima. Prvo je prešla vrhovima jagodica preko svakog kamenčića, potom ga je ubacila u džep mantila. I izašla.
Dodir
Mog muža je zaposjeo džin. Jadnik je imao nekoliko nesreća na poslu – vazda sa rukom. U pilani je ostao bez kažiprsta. Poslije, kad se oporavio, noću nije mogao nikako da zaspi. Tada nam je stari poznanik predložio da odemo kod hodže, koji je samo potvrdio naše sumnje – dakle džinski dodir. Najprije je zaučio rukijju, a Hasan je pao na tepih. I naš poznanik je isto pao, jer su izgleda bili zainteresovani i za njega. Smatram da je u njemu neki manje opasan, filozofski, kako nam je rekao i efendija. Ljudi se tome smiju. Šta ćeš? Razumijem. Ali, moj muž je ponovo u božijoj milosti. Svako jutro prije nego što ustane da se spremi za posao sluša rukijju koju mu je hodža prebacio na mobitel. A ja mu ruku svaku noć, kad se vrati s posla, mažem maslinovim uljem, jer to zlo biće ne podnosi ni maslinovo ulje. Hodža nam je rekao da će mu na san izaći lice onoga koji mu je džina poslao, i što se toga tiče, još ništa nije vidio. Jedino mu se jednu noć ukazao naš guščiji crveni jorgan. Odmah sam ga zapalila.
Cipelice
Italijan je, pošto je izvukao ruku iz njenih gaćica, baš svaki prst polizao, a ona je ustala i krenula prema vratima – očito je to trebalo napraviti, nakon što su ispoštovale svoj dio pogodbe – a on je rekao „Vrati se“.
„Vrati se“ rekao je. „Nisam ti izmjerio stopalo“.
Naravno da nije morao da joj izmjeri stopalo, mogla je da mu kaže koji broj nosi. Da se time ne zamara, kao i da bi možda to bilo praktičnije. U ruci je držao krojački metar, a ona je izula čizmu pomažući se drvenim podom. To je potrajalo, budući da nije nosila čarape, pa se čizma sljubila s kožom. Zastidjela se svoje prljave i smežurane noge – mislila je da higijena nogu uvijek mnogo otkriva o djevojčicama. U njenom slučaju da nije puno vremena provodila u kući, kao i da je njena majka bila zabavljena drugim stvarima.
Kako su se oprostili? Jesu li se rukovali? Poljubac u kosu? Nije se mogla sjetiti.
Ali, vidjela je njegovo lice prekriveno sitnim dlačicama, nepokoreno borama, i kockaste naočale koje su mu davale ozbiljan okvir. Bilo je to fer lice, jedno od lica za koje bismo rekli da mu se potpuno možemo prepustiti. Pomislila je da bi njen život možda bio drugačiji da je to mogla prepoznati tada. No, to je bilo davno, u posljednjoj godini rata, i ona o licima, kao i o kvaliteti obuće, nije znala mnogo.
Mrlja
Sjedila sam, ni sama ne znam koliko dugo, nasuprot praktičnom kauču čije je sjedište bilo od pjene, i zurila u nevidljivu tačku, sve dok nisam zapazila da je odjeljak za stvari umazan krvlju. Uzela sam deterdžent iz kuhinje, potom ga sipala na spužvicu za pranje suđa i vratila se u dnevni boravak. Brzo sam skinula mrlju, uz svega dva-tri pokreta, pošto je bila svježa. Osjećala sam se prijatno zbog toga, jer sutra se ne bi dala očistiti tako lako.
Olakšanje
Car roka s ožiljkom na glavi čuči ispred radnje sa suvenirima i gleda kako odmiču žene. Pečat mu visi između jaja – on je car i ne mora da dokazuje kako je spavao sa dvjesto ili petsto podanica. Caru roka se vjeruje, kao što se hrabri samoća koju mi treba da podnesemo.
Lekcija iz alternativne povijesti pohlepe
Ako „novac koji je sama zaradila ne može biti mjerilo njenog karakteriziranja kao feministkinje“ e pa, kako očekivati od zbirke pjesama da ćemo – ako budemo dovoljno duhovite – postati pjesnikinjama.