Imala je periodu i sjedila je na prozorskom pragu s unutrašnje strane zidina kraljevske konjušnice koja je pretvorena u veliki kulturni kompleks, dok je mobitel vibrirao ispod stola. U krilo je smjestila činiju vruće čorbe od paradajza, što joj je izuzetno godilo i tupo zagledala u kapljice koje su zaogrtale sumornom atmosferom starog detektivskog filma: reklamne plakate HUMANIC-a, daščane klupe, prolaznike ispod zelenkastih kišobrana. I ona je razmišljala da kupi jedan takav. Dakle – još jedna noć u Beču. Čim je kiša stala: sipila je poput magle, spremila se i izašla da prošeta, i svakako usput da zapali posljednji put prije nego što ode na spavanje. Od jeftine cigarete koja jako smrdi često bi joj se zamantalo, ali ovoga puta, zbog njenog stanja, čak i malo više. Nenadano joj je prišao on. Nosio je lakirane cipele na vezanje i na njemačkom upitao je li dobro. Nije dizala glavu da ga pogleda. Čitala je da ljudi ne vole kad ih se ignoriše oborene glave. Vjerovala je knjigama. I nadala se da će otići.
– Imaš nette Kappe – rekao je i povukao joj kapu.
– To je samo stara kapa. Hajde vrati mi sada! – pružila je ruku pokušavajući da vrati ono što joj pripada.
Kao da je nije čuo, podigao je kapu u zrak.
– Verdammt, vrati mi kapu! Oprala sam skoro kosu. – ponovila je glasnije.
Bila je živčana. Rijetko je izlazila bez te kape. Nije tačno znala zašto, ali osjećala se sigurno ispod nje. Možda bi se tako osjećala i ispod kišobrana, ali nije imala kišobran. Potom se okrenula, što je on protumačio kao da će otići i vratio joj kapu.
– Jesi li dobro? – ponovio je. – Samo sam se šalio.
– Da, da, dobro sam, ne brini. Izvini. Uhvatila me neka panika.
– I meni se to često dešava. Jesi li za kafu?
Prolaz u kojem su stajali zaudarao je na pseću mokraću koja je pošto je ugasila cigaretu bila još intenzivnija. Kiša je ponovo počela da pada, ali moralo se pomjeriti sa ovog mjesta.
Nije imala pojma da je pamćenje baš toliko čudna stvar. Kada je bila sa Besimom, nije obraćala pažnju na njegov vanjski izgled, međutim sada, dok gleda u ovog čovjeka, koji je po godinama, čini se, vrlo sličan Besimu, može da se prisjeti svake pojedinosti na njegovom tijelu: malog ožiljka od neke operacije na stomaku; bjelastih dlaka koje su izbijale ispred ušiju prema licu, a koje je on u navici gurao iza; vještačkih zubi koji su joj u krevetu nanosili veliku bol. Druge boli nisu bile važne. Za druge ljude nisu imali vremena. Ojačali su zatvoreni u svoj mali svijet, kao aprilsko sunce koje nam zbaci krznene bunde. Zašto se nije zaljubila u nekog zgodnijeg muškarca, pomislila je, odbacivši mogućnost da usvoji istinu tog odgovora.
– Pa, mogla bih. Hvala…
– Michael – pružio joj je ruku.
– Kao slikar – pokazala je u pravcu Ludwig muzeja.
– Ne, kao anđeo čuvar.
Ušli su u četiri kafea prije nego što su u jednom našli slobodno mjesto. Za to vrijeme ona se trudila da ga pažljivije pogleda. Nije bio njezin tip muškarca. Nokti su mu bili isturpijani, karirana košulja na kojoj je preovladavala nježna plava boja bila je pažljivo ispeglana, a okvir naočala u svjelucavom reptil dezenu. Ništa na njemu nije je dublje zainteresovalo.
– Ja sam samo dosadan tip koji radi u uredu – rekao je kad su sjeli, i poslije kraćeg razmišljanja odlučio se za slatki prženi krompir. Ona nije mogla da jede.
Konobar je čistio sto koji ih je razdvajao, pa su na trenutak zaćutali, i pratili kretanje žute krpe po stolu.
– Ali, svačiji život je bombonijera, u kojoj imaš različite čokoladice, neke nisu naročito ukusne, ali neke nas prijatno iznenade. Sigurna sam da imaš neku tajnu? – upitala je.
– Možda. Možda si u pravu. Znaš, ljudima uslijede kazne kad se propisno ne parkiraju. I onda se zbog toga žale. Ja sam osoba na čijem stolu završe njihova cmizdrenja. I, da ti pravo kažem, većinu stvari ne čitam, ali sjećam se jedne: čovjek je stao da kupi jagode za svoju trudnu ženu. Ona nije mogla čekati da nađe pristojan parking, pa su zajedno izašli. Na štandu prodavača jagoda zadržali su se kratko, ali dovoljno dugo, da auto privuče pažnju saobraćajnog policajca. Mogao sam odobriti njegovu žalbu, ali nisam, jer on mora da nauči kontrolisati svoju ženu, ne mogu ja to uraditi za njega.
– Znači, ti si važan čovjek – rekla je s namjerom da se oboje nasmiju.
– Ne – izgledalo je da se načas ipak nasmijao, prije nego što joj je ponudio jedan narančasti krompirić s kojeg se cijedio umak.
– Moram se maknuti iz ovog grada – dodao je.
Nije bila dovoljno spremna da ga razumije. Ona je u tom gradu bila suviše kratko, da bi ga mogla početi shvaćati. Odgovorila mu je ono što je želio čuti.
Zbog nečega je bio napet. Činilo se kao da je shvatio kako o sebi nešto ne zna, pa se zato osjećao povrijeđenim. Zaboravila je da postoje takve čežnje, jedan drhtaj koji izlazi izvan sebe, oslobađa prazninu. Ne žudnja bez korijena i podloge, jedva neki nagovještaj da se pokaže koliko je prazna ispraznost onog što je puno, neprekinuta, stalna, nešto što se poništava u svom sopstvenom prostoru.
– Čitaš li knjige? – upitala je.
– Ponekad odem u kino.
Pitao ju je da li ona da čita, i kad mu je rekla da čita, pitao ju je da li to voli.
– Da, mnogo, ali ne čitam knjige koje svi čitaju. Jer želim da razmišljam drugačije – rekla mu je.
– Zar poslije nekoliko pročitanih knjiga ne postane nekako besmisleno? Knjige ti to nešto ne mogu dati. Ja mislim da su neke već zastarjele, a meni se ne da gnjaviti. Kad pomislim na cijelu proceduru: odlazak u biblioteku, pa onda slijedi biranje knjige, pa biranje mjesta gdje ćeš da čitaš, hoćeš li da to bude park, krevet ili tramvaj, pa bilježenje pročitanih stranica, pa ponovo odlazak u biblioteku da vratiš tu prokletu knjižurinu – to je previše truda.
Sada više nije bilo razloga da se sprijatelje, te više nije nastojala održati razgovor. Riječi su se samo tako otopile. Kao pjena na moru.
Postalo joj je neugodno. Kadgod bi joj bilo neugodno uzimala bi ceker u ruke i preturala po stvarima unutra. Ta joj se navika počela pomalo dopadati. Rekla mu je da mora ići.
– Hoću li te opet vidjeti? – upitao je.
Ona mu ništa nije odgovorila. Ustala je, platila svoj mali espreso i izašla. Nisu se pozdravili.
Kiša je sa sljedećim jutrom stala. Po podu je bila razbacana njezina odjeća od sinoć. Na satu je pisalo 7.45, ali njoj to nije bilo važno, jer ona nije znala ni koji je dan. Ustala je s velikom mukom, i provjerila crvene mrlje na posteljini, a zatim je pokupila stvari s poda. Vrata od spavaće sobe su staklena, pa prvo što vidi kroz njih jest mantil na ofingeru koji stoji u ćošku predsoblja. Izlazi prema kupatilu i vidi da su prva ulazna vrata od stana poluotvorena. Zastaje, u nevjerici. Ona je ta vrata sinoć zatvorila. Nije ih zaključala, jer se ne mogu sa unutrašnje strane zaključati. Prilazi, i vidi da je lanac zaglavljen. Pokušava da ga pomjeri, ali ne ide. Vrata su poluotvorena i zaglavljena. Dakle, postoje dvoja vrata u njenom stanu. Prva (ona s vanjske strane) se zatvaraju nekom rezicom. Podignuta rezica znači da su vrata otvorena, spuštena da su zatvorena. Rezica je spuštena. Kako čudno, čak malo nastrano… Ne, ne… Sigurna je da ona nije otvorila vrata. Da nije u snu…? Zove security. Objašnjava im šta je problem. Dva krupna Afganistanca ubrzo ulaze u zgradu. Sa iste strane na kojima su vrata, nalaze se prozori i na tim prozorima su rešetke, pa hodnik, pa vanjski zid. Otvara prozor i daje ključ jednome kojeg poznaje od ranije. Oni ne mogu otvoriti prva vrata, pa joj daju neko pomagalo za krečenje kako bi podigla rezicu. Jednom, drugi put – rezica je gore. Trebalo je dosta snage da se odglavi lanac na prvim vratima. Ponudila ih je kafom koju je ranije skuhala. Odmahuju glavom.
– Imate li ulja, da namažemo baglame? – pita jedan koji je deblji.
Sad ona odmahujem glavom.
– Nedostaje li nešto u stanu?
– Ništa. Sve je tu, moj laptop, mobitel, mikrovalna, novac…
Nisu zvali policiju, jer ništa ne nedostaje, a osim toga, sumnja da misle kako nije bio pokušaj provale.
– Trebali biste zvati policiju! – kaže.
– Ništa tu policija ne može, budi sretna što ništa ne fali, jer da su ušli i uzeli ti šta, ti bi to morala da halališ. – odgovara mršaviji koji je, ili je bio u žurbi, ili je iz vjerskih ubjeđenja, ovlaš zavrnuo krajeve na nogavicama.
– Prolaznici zaobilaze ona vrata koja ne mogu otvoriti. Nemoj da brineš. Moguće da je vjetar. – dodaje, dok obojica silaze niz stepenice.
Ne može biti da je sama zaglavila ta vrata. Pa, ona nikada ne mjesečari. A nemoguće je i da je to bio vjetar. Jedino ako je prolazila neka čudesna fronta sa sjevera. A nije. Ona se vrati u spavaću sobu da se presvuče. Dok skida pidžamu pažnju joj privlači mrlja na staklenim vratima. To su krajevi četiri jagodice. Bjeličasti su. Kao tragovi medicinske kreme. Otisci moraju biti njeni, pomislila je, ali ona isto tako nikada ne dira staklo prstima, i ne koristi medicinsku kremu za ruke. Sad se sjetila da je provalnik morao opaziti kako ona spava u krevetu.
– Morao me je vidjeti ako je stajao na vratima. Da li sam hrkala, da li mi je curila voda iz usta na jastuk… Da li je on nosio baterijsku lampu kojom je obojio stan i moj krevet, pisao po mom licu… Ah, Bože, zašto bi neko želio da se svidi provalniku? – rekla je naglas i krajičkom potkošulje uklonila tragove sa stakla.
Otvorila je prozor. U zraku je visjela izmaglica, vjetar je raznosio listove potrganih novina, ostatke lotos maramica, potrošene kutije brze hrane. Kao da će se premetnuti u snijeg. Posegne za kapom, ali kapa nije na ofingeru, tamo gdje ju obično spusti. Pretura po cekeru, ali prsti zahvataju cigarete, novčanik, zgužvane papiriće bombona… Otvara ormar, zatim ulazi u kupatilo, impulsivno prevrće prljave stvari na veš mašini koje je maloprije odložila, potom zavlači ruku ispod kreveta, pa iza kauča, ali uzalud. Kapa je u trenutku nestala u stanje koje joj odgovara, i odvratila se od nje i povukla u sjenu. Bila je teret kojeg je htjela da se oslobodi.
