ZA ZRNCE NADE
Kada se sjenke slegnu
I kad odložimo svoje kapute
svučemo čarape i zalegnemo za
stolove pune mesa
Kada budemo prolazili pored
Zlatnih Ljiljana ne zavideći im
Što su davali dijelove svog
Tijela u razmjenu za bilo šta
I kad u bjelini koja nas napada
budemo ljubili sebe
kao što ljubimo sve svoje druge
Kada prepoznamo svoje sakate sjenke
Na otvorenom i kada nas ozare
Njihova nagorjela usta
Staćemo uz njih i odrasti u žuč
Dva su sata iza ponoći
U hotelu nisam jedina gošća
Probudilo me kuckanje visokih
Potpetica
Zid lijevo od kreveta oblijepljen
Tapetom s imenima gradova
Tražim naš grad, ali ga ne nalazim
Mi svoga grada nemamo
Mi smo žene koje žale jer imamo
Drugo polje interesovanja
Stare sprečanske ade
Kako bih i ja voljela biti
Nečija uspravljena žena na štiklama
Što u džepovima ne nosi recepte
Za ljubav, za utjehu, za sreću
Svi hoće recepte, niko me ne pita
Kako sam
Umoran je onaj kojeg volim
I prilegao je u moja usta
Kao u svoju kuću
Čujem kako se urezuje u krhotine
I kako im laska
Povlačeći me unatrag gdje se
U ponoru još uvijek nadam
TOLIKO ZVIJEZDA
Svi muškarci koji su me jednom
Voljeli mrtvi su
Svi muškarci koje sam ja jednom
Voljela dolaze mi u snove
I ja više ne znam jesu li
Zaista mrtvi ili mi se učinilo
Dok se mičemo kroz plavetnilo pšenice
I mirišemo kao ona, ne obazirući se
I ostali bismo u počivaljci duže
Da do mene ne dopire majčin glas
‘Raskrinkat ću te, diži se’
I ja ustajem mahmurna od mrtvih
Ljubavnika kao od rakije
A majka me njuši, othukuje
i ne zna na koga sam
Trebala me je pobaciti
U sumraku kraj potoka
Uz žubor vode usred kamenja
Boje moga srca po kojem
Su su natisnule zvijezde
NAD NAMA TUGA JER DRUGOG NEBA NEMAMO
Izašla sam da prostrem veš
Na štriku iza zgrade: tu je bila ona
U bijeloj pamučnoj majici kratkih rukava
Ispod je nosila samo potkošulju
Sjedila je na stepenicama, pušila
Sunce je izlazilo i njeno lice u dimu
Kako cvijet se prosjajivalo
Dolazila je na biciklu i brinula o jednoj
Staroj ženi što je tu živjela
Sve što smo bili nismo
Ona me gleda jer još ima oči
Ona me sluša jer još ima uši
Ona mi kaže da je obišla sve polovke
Nije ništa kupila jer treba vremena
Kad odeš
Pjevuši nešto
⁃ Šta pjevaš?, pitam, a već znam
Pjeva za nas obje i pjesma struji
Kroz čaršafe na štriku kao kroz duboki snijeg
Onda ulazi u zemlju od koje nas
Više niko neće zamijesiti
Kuhala je pogaču, za sina
U tepsiji na podu
Kuhala je od pšenice pogaču
Kad geler je prošao kroz naslagane
Balvane u glavu djetešceta
Koji su putevi gelera zna samo bog
Ali, njegov jezik mi ne prepoznajemo
Mi samo svaka sa svoje strane žive ograde
Cijele tumaramo ponekad pjevušeći
I čekamo da se sve završi
