Eve Ensler, Izvinjenje, prevela Jovana Šego, Buybook, 2022.
Izvinjenje Eve Ensler je preobražavajuća rubikova kocka za sve one čiji je glas utišan, a koji se kao dijete nezgrapno vrte naprijed-nazad u ritmu nereda samog svijeta. U mašineriji depersonalizirane svakodnevnice, dekadentno društvo koje je začahurilo čednost svog identiteta, izvinjenjem/ispovijedanjem jedino može da oslobodi penetrirano, anestezirano, reducirano, nevidiljivo tijelo, ali i zarobljeni fragmentirani, parazitni vrtlog naših unutrašnjih konflikta.
Za one, čiji se život grči od duševne boli, kao i za čovjeka čija je patnja i sumnja negacija razumnog, spokojnog postojanja, a razaravajuća zbrka istoimene patnje, put i razlog oslobađajućoj spoznaji, piše Eve Ensler, američka dramaturginja, aktivistica i autorica autobigorafskog djela Izvinjenje. Zamišljen kao ispovijedno pismo, Izvinjenje predstavlja stvarnu, kompleksnu prirodu društvenog višeglasja, bivajući svojevrstan odraz društvenih raznolikosti, rigorozne dehumanizacije, odnosno zrcalo ljudske prirode i kompleksnosti suočeljavanja s tragovima i krhotinama prošlosti. Prema tome, s egzistencijalno filozofskim tonalitetom, o jednoj tužnoj mladosti Eve Ensler, i njenom ocu Arthuru čiji je život porodio prljavštinu, nepodnošljivu fetišizaciju nevinog, o nemoralnosti, nečovječnosti i ništavnoj pakosti bez izvinjenja koje se traži, a nikad ne dobije, Izvinjenje je vrsta rješenja za korozivne efekte međuljudskih prijestupa, kao i što je katarzično zagledavanje u pupak đavolskog trbuha nepodnošljivih grijeha.
Prava robija je moralna oskudica koja je gora od svake životne patnje, što autorici daje mogućnost da svog oca postavi u prostor limba, kao ribu izvučenu iz vode na pijesak, da bi se u tom prostoru fiktivnog čistilišta dobile riječi izvinjenja kojim se žudilo i postigla sloboda od prošlosti. Limb kao stanje trajne liminalnosti, ujedno je prijelazno transformativan prostor preko kojeg snagom imagincije i volje, dolazi do demaskiranja obima i efekta traumatskog događaja. Uvodnim pasusom daje se objašnjenje da stranice koje slijede jesu zamišljena ispovijest njenog oca Arthura i kompleksna reprezentacija jednog pokajničkog pejzaža, usmjerene prema detaljnom opisivanju kontinuiranog zlostavljanja, kako fizičkog tako i emocionalnog. U skladu s tim, riječ je o svjedočenju, ali i demistifikaciji neuspjeha i praznina konfrontacije traumatskih iskustava, te konačnom pregledu postupaka i namjera očeva koji, na našu žalost, podbacuju u svojim ulogama.
U tom smislu, Eve Ensler, miješanjem fakta i fikcije, raslojava truhli lanac historije, priču jednog usamljenog dječaka, koji je na porodično zlostavljanje reagovao gorim zločinom (seksualnim zlostavljanjem petogodišnje kćerke, potom fizičkim emocionalnim mučenjem), izgrađujući život na lažnom šarmu, asimilirajući egomanijaka, stvarajući slom identiteta i ljušturu čovjeka bolesno perverznih poriva. „Svaki identitet na svojim marginama ima suvišak, višak nečega.“ U tom smislu, postupci koje Eve zamišlja da su prethodnici osobenosti njenog oca i posljedica njegovog djelovanja, iznošeni su glasom obdarenog samosvješnoću da zadire u granice zla koje gnoji biće, što je iako mučan prikaz, istinita opomena koja potiče želju za oslobađanjem nudeći šok automatizovane stvarnosti. Narativ je tako čin imaginativne empatije koja pokušava razumjeti čudovišnost oca i pretvoriti ga u čovjeka, ali i oblik ekshumacije koja proziva zločine.
Šta je pakao? Pakao si sam sebi
Narativ pored ispovijedne razine, ispituje transpersonalnu dimenziju kolektivnog sjećanja koja se širi izvan pojedinca i kroz cijelu kulturu. Tradicionalno, ritual ispovijedi služi da grešnik prizna svoje greške u cilju da bude oslobođen grijeha/neznanja (oproštenje), da se reformiše kroz pokoru i na kraju ponovo potakne glas savjesti. Natruha te religiozne prakse u samom konceptu postavke narativa se uočava, s tim da je ispovijedanje strateškom sekularizacijom postalo sredstvo za ovaj vid književnosti preko kojeg je, između ostalog, djelo odgovor na generalno društvenu konfrontaciju i suočeljavanje ovoj vrsti priča, kojih smo svi krajičkom oka itetkako svjesni.
Koristeći metode dramskog monologa pomiješanog s kaleideskopskim sjećanjima u koje se uperuje svjetlo lampe kroz predvorje pakla, Ensler, likom oca Arthura introspektivno problematizuje uticaje događaja na sopstveni identitet, na izgnanstvo od svog tijela i težnju za samodestruktivnošću. Time se postiže linearan prikaz traume, ponovnim kreiranjem događaja i klasterom misli i osjećaja preko kojeg čitalac postaje svjedok koji uči. Arthur, kao lik, je zamišljen na način da ispovijeda svoju neposrednu reakciju na događaje i analizira ishode svog pozajmljenog identiteta razmišljajući o posljedicama dualnosti ličnosti koja je izrodila čovjeka iz sjene, a koja je formirala Eve u ono što ona danas jeste. Njegova sjećanja su sada i ovdje tako što se od prošlosti pravi sadašnjost, na način što se istoimena prošlost dovodi kao aktuelna tema sadašnjosti. Prema tome, vrijeme je glavna stukturalna odrednica preko koje se prelama doživljaj, događaj i razina samog pisanja. Sve su to instance važne za tematsku okosnicu djela, za individualno putovanje pomoću sjećanja kojim se pokušava dokučiti i spoznati istinsko ja. Time se izražava povijest identiteta i sukcesija njegovog razvoja, te traže odgovori na pitanje koliko je čovjek uzrok i tvorac vlastite sudbine.
Žensko pismo, kao i žensko tijelo, traumatski obilježeno, izvorište je u kojem se uvijek „odražava plodna snaga drugog: naročito druge žene“. Za one koji ljutito škriputaju zubima i koji ne znaju kako, niti zašto uz mućkanje glavom traumatsko iskustvo muči, i što više o njemu znaš, ljuće boli, Eve Ensler ovim djelom stvara primjer i obrazac terapeutskog iscjeljenja koje raskida nesretni brak traumatiziranog djetinjstva i samodestruktivne mladosti. U tom smislu, pismo odjekuje učinke prošlosti, ali i ukazuje da život nije zapravo u cilju koji ne smije, dakako, da bude ništa drugo osim: dva plus dva jednako je četiri, tj. formula koja zapravo i nije život, nego početak smrti.
S obzirom na to da živimo u civilizaciji diletanata koja uvjerljivo smatra da je ekskluzivna u historiji i koja misli da neprikosnoveno vlada čovjekom, prirodnim poretkom i samim svijetom, narativ poput ovog, ako ništa drugo, pokazuje upravo suprotno. Suočeni s ovom našom novom stvarnošću, zahtjev da umjetnost doslovno, izravno i brzo odgovori na krizu, sadrži temeljnu notu panike: nagon da široj javnosti kroz definitivnu izjavu o nečemu od velikog društvenog trenutka pokaže da je umjetnost uistinu neophodna, da književnost i dalje može biti efektna, unatoč sve većem strahu da nije i da ne može.
Prva nagrada Bookstanove radionice za književnu kritiku, Bookstan 2022.
