(Almin Kaplan, Šušanj, Sarajevo: Buybook, 2023.)
Kaplanov novi roman Šušanj o povratničkim iseljenicima, ali i njihovim korijenima, prepun je onih, nimalo pogubnih, slučajnosti kakve umjetnost izbjegava, ali im život podliježe, i pred kojima čovjek jasnije nego ikada osjeća nesagledivu sveobuhvatnost vlastite nemoći.
Nelagodno škakljiva neravnoteža same čovjekove potrebe za pripadnošću do srži je natopljena posljedicama divljanja bučne arteljerije savremenog vremena i učinka biča komplikovano nepregledne Istorije. Tematsko-motivski korpus unutar kojeg se Almin Kaplan kreće u svom ovogodišnjem djelu Šušanj je, na osnovu toga, tipično kaplanovski zasvođen rasejanošću bosanskohercegovačkog „života na rubu“ i prožet proturječnim osjećanjem istovremene bliskosti i udomaćenosti, te Drugosti i nepripadanju. Djelo Šušanj istoimenog autora, svojevrstan je inventar stanja i individualnih procesa u zadnjim mjesecima rata – bez ikakvih pretenzija na „sveoubuhvatnost“ i posjedovanje „posljednje riječi“ – iz koje je iščezao onaj književno naviknuti i ugodno uljuljkujući privid blažene jednostavnosti dobro-loših vrijednosnih konačnih zaključaka.
Nakon prethodno objavljenih romana Trganje i Meho, potom recentnijih djela poput Dubravskih priča i prošlogodišnjeg dnevničkog zapisa Kućni ljudi, ove godine novi autorov sezonski plod i, ujedno njegov treći roman Šušanj, ispisuje posljedice jučerašnjeg svijeta, onog koji je ovaj prostor u tim kriznim ratnim trenucima 90-tih udario po glavi i raspolutio živote na romantizovano „prije“ i melanholično „sada“. U vremenu, koje pri tome, nije više ni ono nekadašnje i, gdje novo još uvijek nije ni došlo, Kaplanovi likovi egzistiraju kroz standardizirane kućne poslove, odnosno funkcionišu na osnovu ritualiziranih mehaničkih neminovnosti i mehanizama svakodnevnice. Na taj način, iako je riječ o neizvjesnom periodu rata, kada još uvijek prijeti opasnost stradanja, Kaplan čitatelja vodi kroz mikrodogađaje povratnika čiji „šušnjevi“ bez ikakve prometejske odvažnosti, streme izgradnji kakvog-takvog smislenog i normalizovanog života. Kroz same početke romana, fragmentirane strukture, čitalac se upoznaje sa životom pripovjedača u kolektivnom smještaju povratničkih porodica, te njegovim cjelodnevnim radom na obnovi svoje nekadašnje porodične kuće. Pri tome, radnja romana koja se može svesti na dvije sveprožimajuće konstante – čišćenje ruševina i daidžino savjetovanje da pripovjedač prenese grob svoje majke koja je umrla u izgnanstvu – je skiciranje osjećaja egzistencijalne bespomoćnosti. Radnja je, zapravo, priča u scenama o ponavljajućim neuspjesima (lično ničim ponukanim) da se obnovljeni život ostvari, ili bar da se za to ne plati previsoka cijena. Kaplanovi likovi uistinu ne ljube složene stvari i promišljanja, pa im se malo šta nenadano i novo događa. Kako su im životi predvidljivi, skučeni i zaleđeni, takva je i otprilike u većini slučajeva i njihova uzajamna komunikacija. Puno više nego riječima, oni se sporazumijevaju šutnjama. Kroz većinu zapisa ove knjige, u izvjesnom smislu defiluju pojedinci poput Ibrahima, Mirsade ili Ismeta koji uslovljavaju jedno drugo, dio su istog spektra i postoje u razlici jedni naspram drugih. Agilnost naglašenog minimalističko-pojednostavljenog jezika (nama svakodnevno poznatog i bliskog) omogućava i uspostavlja odnose između likova, pa samim time jezik kao socijalni fenomen, jeste nametnuti dio koji determiniše članove ove zajednice. Odnosno, on rađa likove, ali ih onda neminovno razdire i vodi do onog mjesta u priči gdje nestaju u tišini.
Nema kod Kaplana utjehe i suvislih komentara, nema izričitog moralnog suda, kao što nema ničega što bi odstupalo od ispeglanog tona objektivne priče, jezika jednog mršavog kataloga nestalnih i krhkih bezopasnih veza među ljudima zaglavljenim u hladnjikavom svijetu sveopšte dezorijentisanosti. Autor uostalom ispisuje priču povratka i nemogućnosti pripadanja, jednu dakle, od mnogih priča te vrste, ali ono što njegovoj priči, rasitnjenoj u desetine sitnih priča, odlučujuće dodaje na sablasnosti jeste to sveprisutno čitaočevo osjećanje da čita o nečemu što je aspolutno univerzalno i bešumno prisutno – o ljudskim gubicima, a činjenica da su se gubici događali zaprepašćuje ga kao da do tada ništa o svemu tome nije ni znao, a znao je, dakako. Možda mu se čak učinilo da je znao i previše (u čemu već ima traga neke nedopustive ravnodušnosti, zar ne?) i da ga više ništa ne može iznenaditi ili na jedan posebno neopisiv način šokirati, ali Kaplan pripovijeda na način da se doima da stvarnost univerzalnih ljudskih osjećaja nikada nije bila tako zastrašujućom jednostavnošću konkretizirana i opipljiva. U ovom djelu se, također, ne može govoriti o inidividualnim dramama, sukobima, izraženim unutrašnjim motivacijama likova, kao i o nastojanjima i velikim stremnjama, već pukim repetativnim uzvicima i postupcima (kahvenisanje i pušenje cigara) koji otkrivaju svijet u ljudima i oko njih kao jedan obični, a opet zakovitlani totalitet. Smisao i red, kao i čvrsta linearna dramaturgija koja bi, nakon ubilačke peripetije, vodila ka nekom razrješenju, po mogućnosti „srećnom“, ovdje izostaje. U tom smislu, ovaj Kaplanov roman, je nesumnjivo intimno suočavanje sa načinom funkcioniranja života u povratničkim sredinama i kako se gradi „nova normalnost“ koja nije ništa drugo do jedno neprijatno, a nečujno stanje, koje nikada ne završava, jer je istinski povratak tih ljudi nemoguć. To je poput njegovanja slomljene kosti koja se pustila da krivo zaraste, a ona je ipak srasla takva kakva jeste, pogrešno i krivo nakalemljena na ostatke i krhotine prethodnog života. Tako žive njegovi povratnici, u iščekivanjima nekog čudotvornog lijeka koji nikada konačno ne dolazi.
Nečujne relikvije izgubljenog života
U tim svakodnevnim dešavanjima izolovane zajednice, u noćnoj straži i strahu od automobila koji sablasno noću prolaze, dnevnom obavljanju radnih obaveza, ispijanju kahve, čitanju daidžinih dnevničkih zapisa enciklopedijskih činjenica, pa čak i u svim sličnim dešavanjima kada se učini da se apolutno ništa novo ne može dogoditi takvim likovima, otkriva se ipak unutrašnji sukob, ili prije nemogućnost života samog pripovjedača. Pri svakom čišćenju pojedinog dijela svoje porodične kuće, obnavljanjem čatrnje, iskopavanjem mladice smokve koja je urasla u spavaću sobu njegovih preminulih roditelja, ili čišćenjem zida same bašte, otkriva se kroz šušanj zaraslog grmlja ostatak njegovog prijašnjeg života. Tu je ugljenisana papuča njegove majke koja ispliva kao mrtva riba (28), ili kazan u kojem je ona nekada prije otkuhavala bijeli veš, kao zaboravljene relikvije i ostatak osobe, pa i života koji je nekada bio. Na taj način individua čija je osobenost prazna ljuštura i koja je onako bačena u svijet, i to njegov akutno blesavi dio, ne može da se ispravno i smisleno konstituiše kroz nikakav drugi način, osim da pribjegava povremenim sanjarijama ili maštarijama. Ploveći tu-i-tamo između radnih obaveza pripovjedač se prisjeća, pa nanovno zamišlja trenutke svog života (i tuđih), rekonstruiše davno zaboravljene razgovore, kao i svakodnevnicu svog daidže i njegove kćerke Sanje, žudi o Mirsadi kroz čistu fiziološku potrebu, pa opet preoblikuje kroz svoju svijest porodični dom koji mu više ne pristaje. Kako i sam kaže: Čitavu kuću nosim kao okračalu majicu (34). Taj se izdvojeni manjinski pojedinac ne može sasvim udobno osjećati u rodnom okruženju. Tamo je on, naime, sa svojim sjećanjima kojih se ne može niti želi odreći, sa svojim uvidima i zapažanjima doživotni stranac, izguran na marginu u sopstvenom zavičaju dok radi na opijenom reanimiranju ognjišta. U Kaplanovoj prozi rat je, iako mu se bliži kraj, i dalje življi i prisutniji negoli mogućnost mira koji se nerijetko doima tek obmanljivom kulisom iza koje, kao u nekakvom hororu vreba „prava stvar“.
Struktura romana podrazumijeva deduktivni put, odnosno sjećanje na sami početak, na ono što se u jednom svijetu kakvog oni nastanjuju, ne može pamtiti. Tome se, također, može dodati da je roman oblikovan kao mozaik krhotina života (koji je nekada bio i koji je mogao biti) u kojem se otkriva svijet rasut u slikama i slikovnim fragmentima, što govori da je obnavljanje nekadašnjeg života moguće samo preko asocijativne fragmentirane slikovnosti. Otuda je svijet Kaplana svijet nečujnih doživljaja u kojem, opet, nema ničega od patetičnih pokajničkih gesta isforsirane razigranosti napornih pisaca koji sve o svemu apsolutno znaju (ili ekskluzivno polažu pravo na svoje jedinstveno viđenje), te je prije svega jezička kreacija o vremenu kada vrag odnese šalu, i nikako da je konačno spasonosno vrati. Kroz katalog doživljene i dosanjane prošlosti i preostale dijelove neuporedivih (i neispričanih) ljudskih senzacija propuštenih kroz otrjeznujući filter onoga ko umije da ih pretvori u tekstualno blago, oživljava jedan Kaplanov vremensko-prostorni mikrokosmos, spašavajući ga tako zauvijek od ništavila kojem se sebično prepuste davno zaboravljena iskustva, i oni ljudi koji više ne mogu da se dozovu kroz trošnost blijedih slika čovjekovog pamećanja.
Naposlijetku, kada se zaista ništa novo ne može na prvi, a i posljednji pogled dogoditi, i kada se čini da rutina ostaje sveprožimajuća konstanta, kroz posljedne naslovljeno poglavlje Ja pri kraju romana, emocionalni udar dolazi konačnim odgovorom da li će ikada pripovjedač izmjestiti grob svoje majke. Pored prethodno spomenute agilnosti i jednostavnosti jezika, takvi rijetki momenti (poput završnice romana) sa suptilnim, gotovo nevidljivim, senzibilnim nabojem istaknuta su karakteristika ovog djela, ali i bez kojih bi roman da ih nema prešao u potencijalnu narativnu ponovljivost. Tu se, zatim, pojavljuje po prirodi stvari nepregledno more pitanja o tome šta to, pobogu, znači biti čovjekom, koja se obrušavaju na humanistički koncept same ljudskosti. Svijet, kao čovjeku nešto najprisnije, a istodobno strano, nepoznato i, unatoč intimnosti, paradoksalno neporepoznatljivo, središte je ovog romana. Na taj način jedna marginalnost i nepripadnost – koja vremenom postaje nesvjestan odabir i „alternativna priroda“ – prevazilazi margine teksta i postaje društvena činjenica koja ne govori isključivo o samom djelu, nego o onoj ne baš laskavoj pomjerenosti vrijednosnih kriterija na jednom balkanskom parčetu zemlje.
Naposlijetku, čitatelj može iskusiti da u književnosti postoji više proznih logika. Kaplanova je jedna od onih koja jednostavno pokazuje kako ljudski život pada iz jednog iznenađenja u drugo, dok je njegov duh kao lopta bačena sa strmih stepenica.
*Treća nagrada Bookstanove radionice za književnu kritiku.
