(Enes Halilović, Ako dugo gledaš u ponor, Albatros plus, Beograd, 2016.)
Novi roman Enesa Halilovića, naslova „Ako dugo gledaš u ponor“, knjiga je o sirotinji. Tako bi bilo najjednostavnije reći i ne pogriješiti. Sirotinja je naše stalno stanje, ona nije isto što i neimaština, ona je puno više od toga. Na Balkanu imati novac ne znači i biti bogat. Bogatstvo podrazumijeva estetiku, profinjenost, dostupnost svijeta, putovanje na Island, vožnju Transsibirskom željeznicom, pogled s Lovćena, miris Meštrovićevih mauzoleja u zalazak sunca. Novac u našem slučaju ima neka druga svojstva, služi nam da podignemo bedeme i zaštitimo se od palanke, da vozimo blindirana auta, da gradimo velike kuće, da spasimo unuke, da osiguramo praunuke. Okrutna palanka je uvijek u pripravnosti da nas razori, da nas ismije, da se napije naše nesreće, da utali tu praiskonsku žeđ.
U palanci koja je pritom još strogo patrijarhalna i primitivna, žena je komad mesa. Ako se tome dodaju i svi naši nacionalizmi, bogovi, naše okrutne tradicije, žena u našoj sveopštoj sirotinji postaje tragičan lik. Takva je sudbina Nejre Bugarin, one koja nam pripovijeda priču u Halilovićevom romanu. Ona je kći oca bez ruku i majke krivih nogu, ona je i sestra narkomana. Da bi prehranila svoju porodicu Nejra se zapošljava kod ratnih profitera, one najgore sorte ljudi koja se na nečastan način u vrijeme rata i poraća „obogatila“ izrabljujući druge. Tu biva i silovana, ali kako je oko nje sve korumpirano i povezano, nema se kome požaliti, jer za silovanje bi i sama bila optužena. Kroz tragičnu sudbinu Nejre Bugarin Halilović priča priču o društvu u kojem živimo i o nama koji u tom društvu uglavnom šutimo. Priča u romanu je intenzivna, pripovijeda se munjevito, slike su precizne, promišljene, postavljene na pravo mjesto. Da je Halilović pjesnik, to se također vidi, kako u slikama koje ostvaruje tako i u ritmu kojem je tekst podređen.
Osim glasa Nejre Bugarin u Halilovićevom romanu je prisutan i glas profesora Sipca. Njih dvoje se međusobno pripovijedaju, objašnjavaju. Profesor Sipac se služi Sokratovom majeutičkom metodom porađanja istine koju nosi Nejrina napaćena duša. Autor je zanatski suočio ova dva naratora i pomogao im da njihove priče budu ispričane.
„Ako dugo gledaš u ponor“ jedna je od onih knjiga za koje mi je drago da su napisane i za koje vjerujem da će biti važne. Nekome i nekada. Nakon što sam je pročitao, osjetio sam se toliko bliskim s njenim piscem da sam mu napisao sljedeće:
…i sam sam ti većinu života proveo u neimaštini i bijedi. ja imam samo brata, a sestru sam priželjkivao kad sam bio manji. poslije, kad sam odrastao, kad sam na vlastitoj koži osjetio koliko je sredina okrutna, molio sam boga da mi je nikako ne da. danas shvatam da sam se bojao da je ne zadesi sudbina nejre bugarin…
