(Damir Karakaš, Sjećanje šume, Lom, Beograd, 2016.)
Za novi roman Damira Karakaša, naslova Sjećanje šume, moglo bi se reći da je knjiga o jednom nimalo sretnom djetinjstvu, odnosno o odnosu sredine prema bolesti koja je to isto djetinjstvo obilježila. Tamo gdje je biti bolestan sramota, svoju bolest skrivaš kao najintimnije dijelove tijela, u tom istom svijetu, oni koji te vole ignoriraju tvoju bolest. Sjećanje šume je roman o jednoj kolektivnoj bijedi, kako materijalnoj tako i duhovnoj…
Lik oca u romanu Sjećanje šume čini mi se mogućim samo tu kod nas, na brdovitom Balkanu. On je strog, okrutan, nikada ne pokazuje osjećaje, na njegovom licu je nemoguće pročitati bilo kakvu emociju, a kad zaplače čitav svijet se sorga u tugu. Sličan je Raosovom Kikašu, onom krutom starcu koji Vrtirepku tjera da skoči u bunar jer jadnica nema svoga vrimena, jer je neudata ostala trudna. A opet, on sve to radi iz neke neobjašnjive ljubavi, on od nje traži da se ubije jer je voli, u suprotnom je ostavlja psiki zmija i rašljama vučjim – sredini koja nemilosrdno prezire, do smrti, pa čak i dalje.
Dječak boluje od srčane mane, faličan je, otac to ignorira, odnosi se prema njemu kao da mu nije ništa, kao da će tako riješiti problem i ozdraviti sinovljevo srce. U tom odnosu ima neke okrutne nježnosti, on je zaštitnik koji nikada ne dodiruje svog sina, to ne radi ni majka, takvo što je nedopustivo i sramotno. Otac uglavnom šuti, a kad progovori škrt je na riječima, precizan, oštar i uvredljiv. Svjestan svoje nemoći pred svijetom, pred tim nelogičnim i nepravednim poretkom stvari, on taj isti svijet ignorira. On svoje dijete od malena uči da je sreća u grebenoj dolini suza nemoguća i svaka njegova riječ nije tu da ga povrijedi, već da ga na takvo što navikne, da ga ojača.
Važno je reći i da se drama ovog djetinjstva odvija na selu, tamo gdje je tek stigla televizija i gdje otac još uvijek upreže bikove kad je orati ili ići do grada. Kao i u Karakaševom prethodnom romanu to selo je opet njegova rodna Lika, po svemu sudeći piščeva neiscrpna tema. Koliko god da je okrutan taj svijet, ovaj autor mu pristupa s nježnošću. Damir Karakaš je dovoljno velik pisac da u svojoj literaturi nalazi razumijevanja i za vlastitog krvnika, čak mu na jedan suptilan način iskazuje i ljubav.
Sjećanje šume je višeslojan roman, ovo je tek jedan od njegovih segmenata o kojima bi se dalo i pričati i pisati. Ovdje bih još htio spomenuti Karakašev istančan osjećaj za trenutak kada priču treba završiti, za trenutak kada ona treba prestati, pa čak i pod cijenu da ostanu skriveni možda i njeni najljepši dijelovi.
Svaka rečenica u romanu Sjećanje šume je promišljena i pažljivo napisana. Karakaš je kao muzičar, on svoj tekst ispisuje uz pomoć metronoma. Tu nema viškova, niti jedna riječ, niti jedno jedino slovo. U njegovoj literaturi je sve na svom mjestu; njegova proza je vješto zategnut čaršaf pod tijelom nepokretnog pacijenta, čitaoca.