Iz jutarnjeg programa Radio Haitija svi smo mi, svatko na svoj način, migratorni. nasmrt osuđeni zatvorenik u Port-au-Princeu nacrta začas voodoo prozorčić na zidu i onda kao ptica – cik! kroz njega lijepo iskoči. Ezra Pound u Londonu, 1909. štap i zelene hlače od čohe s biljarskog stola, ružičasti baršunasti sako s dugmadi od plavog brušenog stakla, ručno bojana kravata, griva crvenkastožute kose brižno stjerana pod golemi klobuk, smaragdne oči i šiljata bradica urbanog Pana, kao u španjolskog konkvistadora, i nakraju tirkizna naušnica što nehajno se klati s lijevog uha, dakle, čisti Puccinijev lik, modni mačak na pločnicima Kensingtona, koji na samom početku dvadesetog vijeka živi u skromnom londonskom sobičku na dvije funte tjedno, iz dna duše mrzeći sve to filistarsko kapitalističko smeće, „usamljeni vulkan“, kako mu je tepao Yeats, promijenit će mnogo toga u književnosti i oko nje, samo da bi nakraju završio u savezničkom kavezu kao još jedna nesretna utopijom ispijena prišipetlja fašizma, ljubitelj Dantea, provansalskih trubadura i drevnih Kineza, bio je hodajuća sinestezija modernizma što sijala je istrajno u pojavnosti koliko i u riječima prestrašnog Cantosa, a neki među nama i danas misle da je Johnny Rotten izmislio punk Zadvarje 1971. skačem oko oca poput zeca među drvenim bancima na Sv. Bartula. preklinjem ga da mi kupi Hajdukov prsten sa šahovnicom na kojoj je bijelo polje ono početno. on me eskivira krajnje umješno za krupnog i debelog čovjeka i odvlači negdje nalijevo riječima „gle, gle, vidi tek ovog hipika!“ malo kasnije žena s crnim rupcem spušta crvenu majicu s Che Guevarinim portretom na dno plastične Pall Mall vrećice. pedeset godina kasnije stojim i pušim na balkonu žnjanskog stana i mislim se: „hvala ti, stari, uvijek si znao što su dobre investicije.“ Oči Jure Francetića plaše me oči Jure Francetića. dvije hrđave plombe na zubima Belzebuba. dva oštra klina što strše iz poviestnog topuza. jedan za Ivana – drugi za Gorana. Bei Dao Bei Dao je znao kako da iz obične vrtnje zvrka izvede ozbiljnu kritiku sistema. poezija nema lica. ona je trska koja raste pravo u prazne oči glodara. glas koji se rijetko odaziva. ali može se živjeti čak i u Švicarskoj i po cijeli dan zuriti u labudove na jezeru. čekati da se stvari same od sebe pokrenu. Rosa Luxemburg u erotskoj ekstazi doći će prevrat i imat će tvoje oči. u ovom korzetu je spleteno sve što je ostalo od mene. uzmi ga i premda nisam Tárregina gitara u meni svaka žica – jedna ptica pjeva za tebe. ali ti i ne slutiš što revolucija znači za tijelo obične žene. jednom kad sve ovo prođe, bit će ti me sigurno žao. menopauza se s gornjeg balkona društvenog stroja čini tek kao razbibriga frivolnih dama s golemim šeširom. ali doći će u tvoje naručje i kojekakve privilegirane kučke, takozvane neobuzdane, samosvjesne žene. svejedno, umrijet ću sretna, budem li znala da si dok si bio u meni, barem malo mislio na mene. Lear, kralj hipstera djeca su kao heroin. najprije izazivaju blaženstvo, zatim tešku ovisnost. nakraju te kao telefonski kabel smjeste metar-dva pod zemlju. Damir Šodan, Život s maskom, VBZ, Zagreb, 2023.
