21. oktobar 2023.
jutro i prijepodne
Dino podiže mobitel, brzim potezima palca slika interni ekran u dubini kupea TGV‑a, na kojem brojevi kao na benzinskoj pumpi nezaustavljivo rastu i staju na tristo dvadeset kilometara na sat. Kažem mu: “Slikaj, neće nam niko vjerovati!” On govori u nevjerici: “Maloprije je pisalo tristo četrdeset kilometara na sat, nije mi jasno šta ekran pokazuje, ne čini se da idemo tako brzo.” Voz je toliko jurio da je počeo kočiti pred pariškim predgrađima u dolini rijeke Marne. Konačno se izoštravaju slike u okviru vagonskog prozora: redaju se uspavane kuće od sedre i cigle duž pravilnih ulica, iz glinenih dimnjaka sa završecima nalik na fesove ili naopako okrenute saksije ništa ne izlazi. Iako je prohladno kasnooktobarsko jutro, Francuzi grijanje ne pale dok se dobro ne smrznu; još je na snazi naredba pokojnog Mitterranda iz vremena štednje i stabilizacije da se šofaži imaju paliti tek kada temperatura u kućama padne ispod osamnaest stepeni.
Putnici ustaju sa sjedišta, u raskoraku čekaju trenutak kada će se voz zaustaviti na peronu stanice Gare de l’Est. Ove TGV vozove niko ne dočekuje, postoji samo kretanje ili čekanje na sljedeći voz, što je također kretanje. Silazimo s vagonske papuče na peron. Glas stanične dispečerke pod nekim je spleenom, možda više pospan, mikrofon ne može da sakrije njena osjećanja – jasan znak da glas nije snimljen i pušten u beskonačnu repeticiju. Promakao je trenutak kada sam Dini trebao reći da me mobitelom slika dok silazim na peron Gare de l’Esta. Ponašam se kao fotoaparat, okidam na svaki iole zaustavljen kadar unutar stanične zgrade, uvjeren da je memorija nevidljivom fotoaparatu i dalje velika, ali čas kasnije ožalošćen jer mi je odavno jasno da se pri svakom “okidanju” briše prethodna foto‑memo zabilješka. Nešto me vuče da što prije izađem – potežu me sile vakuuma ili vir vuče nadole, osjećam neku blagu nesvjesticu – imam tremu od grada.
Okrećem se iza sebe. Molim Dinu da sačeka – na staklenom poluluku stanične krovne konstrukcije na oko pet metara visine rasprostrta je velika slika ili ogromno slikano platno. Priđem da pročitam autora: Albert Herter; prikazuje odlazak francuskih vojnika u Veliki rat, godina 1914, na slici su njihove žene i djeca, vjerovatno i roditelji – zadržavaju ih na peronu; vojnici su odjeveni u iste uniforme, neki drže bebe u rukama, ali voz iza njihovih leđa je nestrpljiv. Na suprotnom zidu ispisana su brojna imena i godine smrti, ispod njih stoji parola: Pour la patrie (Za domovinu), hoće reći da su vojnici s perona ušli u voz na slici. S dispečerkinim glasom koji stanicom dobija eho nadmeću se cvrkuti vrabaca, nešto ih iznimno uzbuđuje pa se ne smiruju. Dino me čeka ispred, vidi dazaostajem i da se neprestano zbog nečega vraćam u staničnu aulu, njegova silueta zaustavlja se na izlaznom portalu, od direktnog sunca ne vidim mu lice i to me plaši.
U romanu radnog naslova Vera pelle (Prava koža), a pišem ga uporedo s ovim dvodnevnim bilješkama i ovdje će se, s razlogom, mnogo puta spomenuti, glavni junak je bivši domac, štićenik doma za djecu bez roditeljskog staranja – Doma Mladost u Bijeloj, u Boki kotorskoj, tada poznatijeg kao dom Jadranska straža i remek‑djelo arhitekte i olimpijca Momčila Tapavice; pod imenom Jadranska straža dom je radio sve dok nije postradao u katastrofalnom zemljotresu 1979. godine, kasnije je rekonstruiran i danas je to hotel u kojem služe štićenici Doma Mladost. Pripovijest Vera pelle, tačnije ispovijest o nestalim godinama počinje od trenutka kada domac napušta dom – s navršenih osamnaest godina (novembar 1978). Privučen jednom rečenicom s prve stranice knjige Rakova obratnica (Sveučilišna naklada Liber, 1978), dolazi u Pariz – grad velikih obećanja, jedna od njegovih fiks‑ideja je i ta da će u tom gradu možda naići na njenog autora, Henryja Millera, prema vjernim opisima pariških kafana s Bulevara Saint‑Michel koje je u knjigama za sobom ostavio ovaj raspjevani pisac. Nije sreo njega, ali jest neke druge važne ličnosti, za te slučajne susrete nije postojalo nikakvo drugo objašnjenje, kako je kasnije jasno shvatio, nego da se tu morao pojaviti baš on, bezimeno siroče iz doma, i povezati sudbine, onako kako se sudbine dodiruju – nikad direktno i uvijek preko nekoga drugog, nekoga koga vidiš prvi put u životu, ko čak i nije u glavnoj ulozi ili u prvom planu, ali jest dovoljno blizu. Djetetu ostavljenom pa nađenom na klupi u parku ili pokraj kontejnera, u kartonskoj kutiji za cipele s oznakom “prava koža” (vera pelle), ne upisuje se datum rođenja već datum kada je nađeno, tako da su svi lični podaci zapisani u domskoj zelenoj knjizi o njegovom identitetu bili lažni, uključujući ime i prezime, te se ono u romanu ne spominje, osim pariškog nadimka Halal; njemu se taj nadimak sviđa i kasnije ga prihvata kao vlastito ime. Smiješan je trenutak Halalovog upoznavanja, on pruža ruku i govori: “Halal!” Svi su zbunjeni, sa strane izgleda da Halal oprašta nepoznatoj osobi za sve loše što ga u budućnosti može snaći; takvo upoznavanje oslobađa. Njegova je važna osobina da može zapamtiti skoro sve što pročita, ako to hoće; pamti i naslove knjiga, ali rijetko imena autora – u svojoj glavi nije ih uparivao, osim kad su to autobiografski romani, ili romani pisani u prvom licu, pa ga je sve zanimalo na način da to što se događa, događa se onome ko piše, a posredno i onome ko čita; posebno ističe knjigu Papillon (Leptir, Svjetlost, 1970), u kojoj autor Henri Charriére opisuje bijeg s Đavoljeg ostrva, što čitaoca od početka do kraja knjige ostavlja bez daha. Papillon je i danas tolika legenda u Venecueli, gdje se nastanio nakon bijega iz zatvora, da mu vlada iz Caracasa i dalje šalje pozive na kućnu adresu, a njegovo ime još se ne briše s liste za općinsko glasanje; to jest administrativni propust, možda i nečija sabotaža, ali mu se upornim pozivom na glasanje osigurava besmrtnost iako je preminuo davne 1973. godine.
Damir Uzunović, “Pariški maraton”, Buybook, 2024.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
