***
U meni živi zaljev sjećanja satkan od srdoboljnih ameba. Došle su same, putem receptornih stanica i s vremenom doputovale u živčane ćelije mozga.
Prisjećanje je misaona oluja, naplavljivanje njihove obale. Svako prisjećanje uzrokuje diobu stanica ameba. Kada sjećanje dostigne svoju puninu, raspodijeli se i izrodi nova sjećanja.
Neke amebe su konkretne, pronađu miris kuhanog kukuruza i oblik prolivene kave na štednjaku. Druge pak čuju povlačenje popucalih tapeta i pomicanje staklenoga stola u dnevnom boravku. Treće prikažu riječi redovnik, mirnoćaili mekoća brade, sve s bijelog kalendarskog omota na kojemu sam ispisivao asocijativni niz o tebi.
Najgore su amebe koje razmatraju gustoću zraka među našim rukama, opseg slijepljenih obraza ili kako je moguće da se netko uvuče u svijetlu put naslikane žene koju držim visoko na polici. Takve apstraktne amebe žive najdulje i ponekad, ničim potaknute, paraliziraju mi shvaćanje svijeta.
Pokušao sam sjećanjima promijeniti oblik, dodati im novu nijansu stvarnosti, ali amebe ih privuku k sebi i progutaju. Ona ostanu razvodnjena u njihovim trbušastim stanicama. Amebe su jedina bića koja imaju autonomiju nad održavanjem sjećanja i ovisno o njihovim pobudama, stvaraju im dodatan sadržaj i produžetak.
Sve moje amebe s vremenom se začahure i miruju u tišini oseke. U tišini, sve su riječi iznova beznačajne, zvukovi ne dopiru u vodenu dubinu, a jedini miris koji prilazi još uvijek mi je nespoznatljiv. Ako ipak ugledam oblik tvoga lica, mozak će mi rasploditi poplava živih osjeta.
***
Oči su posvuda. Smeđe oči. Oči gazele prije ugriza hijene.
Pokušavam pobjeći od takvih očiju. Uvuku se u zidove i istječu crnu rosu. Pokraj parka u kojemu hranim vrane raspolovljenim orasima, jedno oko sraste s korom platane. Ispod mosta, kojeg možeš prijeći tijekom žednog razdoblja godine, povremeno isplivaju iskopane riblje oči. Iz tvornice u blizini, izlaze ljudi s ogromnim očima što se poput golemog crvenog mjehura presijavaju u njihovim rukama.
Kada mjesec noću pomiluje visoku travu i reflektira nejasne obrise, kada obližnje kuće pojedu sjene i iz njih istrči pas pred automobilska svjetla, vidim oči koje gledaju kako cesta postaje raspuknuti suzni kanal.
Oči su posvuda. Suhe, od pijeska i bakrene trave. Sparne savanske oči.
***
Vodu smo držali u lastavičjim gnijezdima. U šumi je bilo vlažno, travke su se uspinjale prema visećim nastambama. Lastavice smo čekali kraj kamena. Šumski čovjek smatra da kapljice kondenziranog mora majke nose u gnijezda kako bi oprale ljuskava krila mladunčadi. Svojom slinom prebrisale bi im kljunove, a nakon toga bi čučavci trljali svoja tjelesa o rubove gnijezda. Šumski čovjek kaže da se možemo ugurati u gnijezdo ako skinemo sa sebe odjeću, zalijepimo kapke i pričekamo da nam koža nabubri od isparavanja drveća. Majka lastavica uzet će nas k sebi i milovati slanim vršcima krila.
Trava se u vrtlozima usmjerava do ptičjeg staništa, stvara dvosmjerni tobogan prema rodilištu. Hrastovi crnike priljubljuje se uz naša usta, izdišu nam u grla svoje gorke žireve. Kamenje je dobilo noge i trči u susret slijepim pticama. Priroda se uvijek pokloni majkama lastavicama.
Kad nam je koža postala mekana membrana, ušima smo čekali poziv u gnijezdo. U sumrak, kada lepet krila podiže vlagu s površine listova, majka ispljune dobrodošlicu i pokupi nas nogama. Prije prolaska kroz otvor, obliže nas morskom vodom, prekrije perjem i kljucne zatvorene oči.
Progledajte djeco moja, s ove visine čuvari ste voda. Svojim letom posolite nebo. S vama more odlazi u oblake.
***
Neki se šum izgubi krošnjama, neka hladna struja ugura vjetar pod nakvašenu travu.
U studeno jutro čovjek poželi vratiti svoje ruke. Rekli su mu: „sve ćeš prste pronaći skupljene u hrastovom korijenju“.
Pomisli, jutrima sam u naručju držao sjenovitu glavu, podnevima sam grlio zaklopljene uši, večerima sam njegovao potamnjene oči – ruke su mi odnašane svakoga dana.
Rekli su mu: „šuma je blaga, ako se dovoljno primiriš, sama izrodi tvoje želje“.
On sjedne uz stablo, iskopa jedan korijen i isplače mu se na dlačice. Zatim ga omota trulim lišćem, ugura nazad pod zemljani pokrov i zamoli mrave neka ga čuvaju. Vratit će se uslijed proljetnog jednakonoćja.
Ruke zriju od zviježđa Jarca do zviježđa Riba. U sebi drže sate, pomiču datume i uzimaju onoliko sunca koliko je potrebno vodi da dopre arterijama u njihov kožni pokrov.
S prvom ožujačkom svježinom, na granama promole pupoljci prstiju. Nakon tjedan dana, rascvjetaju se šake. U jutro ravnodnevnice, drvo čovjeku raširi ruke.
Čovjek se vrati šumi i potrči u hrastova njedra. Drvo ga prihvati, pomiluje lisnatim prstima, raširi grane i obgrli nebo. Nakon puno vremena, on se odmori u iskrenom naručju.
