Život se, eto, nekako zakačio za mene
- Bolest
Jedna od verzija mitskih priča o jeziku kaže da je hebrejski bio prvobitni jezik čovječanstva, on je „ne samo u molitvi izražavao namjere srca, nego je bio jedini koje su razumjele nebeske sile, a pobrkavši ga u babilonskoj katastrofi, Bog je spriječio da buntovni graditelji posegnu da se na nebu čuje njihova volja.“ Umberto Eco je u svom romanu Fukoovo klatno, unutar primarne fabule gdje trojica prijatelja pokušavaju da rekonstruišu zvaničnu historiju svijeta, simbolički vješto ukomponovao bolest mikro i makrosvijeta. Ecovi junaci su, u stvari, pokušali da ponovo ispišu Toru, a Knjiga je, po kabalističkom učenju, ono na čemu počiva svijet, pa stoga pobrkati slova iz Knjige znači izmiješati svijet. Izmiješati svijet znači načiniti pobunu protiv „univerzalnog poretka“. Sefiroti moraju biti u čvrstoj harmoniji – makro i mikrokosmos moraju biti u dosluhu. Ako su svojom igrom, koja je u jednom trenutku prestala biti igrom i prerasla u svoju najcrnju suprotnost, izopačili svijet onda je analogija neumoljiva – mora stradati i tijelo. Metafora, na kojoj Eco insistira u svom romanu, izlazi na vidjelo. „Bolest“ koju su posijali u svijetu sada se preselila u organizam u jednog od junaka Ecovog romana – Diotalev. Otuda on mora umrijeti od raka. Na isti način, kako su trojica prijatelja mjesecima izgovarali različite kombinacije slova Knjige, GCC, CGC, CCG, Diotaliev organizam je usvajao različite permutacije unutar svojih ćelija. I njegove ćelije su izmislile jedan različit Plan koji sada ide drugačijim putem nego to zahtijeva „priroda organizma“. Njegove ćelije izmišljaju priču koja nije svačija, nego samo njihova, kao što je bio samo i njihov Plan o templarima. „Jesi li ikada razmislio da je retorički izraz metateza sličan onkološkom izrazu metastaza?“, reći će Diotali svom prijatelju, i na kraju završiti: „Radi toga ja umirem, Jakopo, i ti to znaš.“
Karcinom je bolest našeg doba. Da li je čovječanstvo, kako to ironijski sugeriše Eco, kažnjeno od Boga (Boga koji je istjerao čovjeka iz raja da ne bi jeo s drveta spoznaje; Boga koji odlučuje da potopom uništi ljudsku vrstu, jer mu niko ne udovoljava, osim najdražeg Noje; Boga koji od Avrama traži da žrtvuje svog jedinog sina Isaka kako bi dokazao svoju ljubav prema Njemu) ili farmaceutske industrije (najdrastičnijeg primjera kapitalističkog društva gdje nagomilani predmeti, ono što je mrtvo, više vrijedi od ljudskog rada, od onoga što je živo) – odgovora nemamo, kao što još uvijek nemamo ni lijek za ovu pogubnu balast. Zbirka kratkih priča Alme Đozić pod naslovom Bijeli tunel donosi svijet prisutne a nikada do kraja ispričane stvarnosti – svijet u kojem bol i bolest raka pustoše tijela i na zastrašujući način preispituju duh.
Više ništa ne osjećam, ništa ne mislim, možda više i ne postojim… Ipak, odnekud kao da dopire zvuk, kao da osjećam dodir. Nešto hladno i vlažno na mom obrazu, zatim na mom nosu, čelu, opet obrazu, očnom kapku, nosu…, kao krhki poljupci vlažnim usnama koji padaju po mom licu. Polako u pluća opet ulazi curak zraka, čujem ga kako svira. Prva misao je pitanje: “Gdje sam?” (A. Đozić: Bijeli tunel. Tešanj, 2015, str. 52)
- Ljubav
U jednom od tekstova o Andriću pisao sam o fenomenu boli koji razdire glavnog junaka i tako ujedno kao osnovni dinamički motiv pozicionira strukturu pripovijetke Pismo iz 1920. Bol je ono što kida i u kratkim pričama Alme Đozić, ali naravno na potpuno drugačiji način. Bol Maksa Levenfelda je vezana za makrosvijet, dok su priče Alme Đozić isključivo u mikrosvijetu. Bol je ovdje rascjep. On siječe na komade. On dijeli ali tako što u isto vrijeme vuče sebi i tako skuplja. Bol ovdje rascjepljuje život i priziva smrt, ali njegovo kidanje je i skupljajuće dijeljenje, pa se život otvara ponovnim rođenjem kojeg priziva najprije tek saopštena dijagnoza, a potom ljubav.
Tamo s druge strane stvarnosti tamo gdje život ne pristaje na svoju suprotnost – smrt – pojavljuje se, dakle, treća važna tema ovih priča, ljubav. To je ona sila koja teži sjedinjenju s drugim bićem pod uslovom očuvanja sopstvenog integriteta, sopstvene individualnosti. Ljubav je ovdje aktivna čovjekova moć koja ruši zidove razdvajanja, koja ga sjedinjuje s drugima.
To, i Andrejev i moj zajednički pogled na našu djecu davalo je neograničenu sreću. Riječima nije neopisivo to šta čini pogled na tu grudvu genetičkog materijala i preživljavajuće energije koja je proizašla iz nas samih. Taj klimaks emocija, nakon dugotrajnog diskomforta i boli, ravan je nečemu uzvišenom, levitirajućem. Da su mi u tim trenucima zatreperila krila na ramenima, sigurna sam da bih umjela letjeti. (Ibid, str. 70)
Paradoksalno, ljubav ovdje iako lišena radosti života zbog teške bolesti i straha od smrti, aktivna je zainteresovanost za život i rast onoga što se voli. Kao odgovornost u svom pravom značenju, ona je odgovor na potrebe drugog ljudskog bića, bilo da su one izražene ili ne izražene, bilo da se odnose na djecu, muža, majku ili prijatelje. Bolest zna da ponizi čovjeka, da mu oduzme dostojanstvo uspravnog hoda i dalekog pogleda. Lijek se ovdje pojavljuje u vidu poštovanja (respicere – gledati), one sposobnosti da se osoba vidi onakva kakva jeste, da se bude svjesno njene jedinstvene individualnosti, bila ona dijete ili životni saputnik.
U tom smislu koncipiran je i naslov ove zbirke – bijeli tunel. Prolaz kroz tunel simbolizira fazu iščekivanja, često punu straha i neprijatnosti ili period u kome se iz jedne životne situacije ulazi u drugu. U ovom slučaju to je procjep između zdravlja i bolesti, između života i smrti.
Osjećam da visim između ovdje i tamo. U sebi gledam u unutrašnjost sniježnobijelog tunela koji kao da me mami da kročim u njega. Inituitivno znam: ako zakoračim, bol će nestati i ja ću otići. Otići tamo. Ali nešto me ipak drži ovdje. Strah? Ili…? (Ibid, str. 68)
Tunel je ovdje neka vrsta podzemnog mosta jer olakšava prolaz kroz nešto što je čvrsto, stjenovito, ustvari, nesavladivo i što bi se moralo zaobilaziti, te predstavlja i vrstu prečice. Ali ovo nije crni nego bijeli tunel, a bijelo se u alhemijskoj tradiciji isključivo veže za ženski princip, neku vrstu nerazlučene čistote svjetlosti.
- Smrt
Knjiga Alme Đozić nema strukturu romana, u pitanju su, kako je rečeno, kratke priče koje su obilježene zajedničkim temama pa je zbirka ciklično komponovana kao neka simfonija. Tema se nagovijesti, ispusti, ponovo prihvati i sve se one prepliću u prividnom neredu da bi se kasnije snagom imaginativnih dodira autorice pregrupisale u neki logično precizno iskonstruisani red.
Nije teško osjetiti kako autorica povezuje čistotu trenutka sa ishodišnom namjerom da se izrazi bol i nemoć naspram strahota i usuda svijeta upakovanih u opaku bolest. Ove priče imaju svoj uzrok u svođenju naizrecivog u pjesničko, na pokušaj razumijevanja elementarne afektivne reakcije u kojoj se život svodi na punoću ili prazninu trenutka.
U jednoj pariškoj bolnici ležao je dječak koji je bolovao od raka pluća u terminalnom stadiju. Ljekari nisu mogli više ništa za njega uraditi osim olakšati njegove patnje na putu ka smrti. Međutim, ta smrt nije dolazila, i nije dolazila… Ljekari su primijetili da dječak čak malo bolje izgleda, te su odlučili ipak napraviti još jedan sken njegovih pluća. Na skenu su mogli vidjeti da je mrlja na plućima potpuno nestala. Pitali su ga šta je radio u protekle dvije sedmice. Dječak je odgovorio da nije radio ništa drugačije nego inače, ali se sjetio da je, kao veliki ljubitelj Star-Wars-a, zamolio svog idola Luke Skywalkera da uništi sve strance iz njegovog tijela. I on je to učinio. Došao je sa oružjem i uradio pampam-pam, i svi su stranci nestali… Dakle, tako jednostavno to može. (Ibid, str. 88)
Smrt je centralna tema zbirke. Smrt je pretvaranje živog u neživo. Ali se ovdje ipak ne slavi smrt, nego život, jer se trenutak u vremenu ovdje sagledava u kontekstu tragičnosti postojanja.
Ne plaši se. Svako od nas ima svoj trenutak kad će otići. Ne mjeri svoju sreću, ili nesreću, kroz vrijeme. Zaboravi ga, zaboravi ono iza i ono ispred sebe, i živi život onako kako ti dolazi. Ne zaboravi da uživaš u malim stvarima i probaj sve opcije, jer nikad ne znaš šta će tebi biti od koristi. Pogledaj mene, živim već osam godina. Život se, eto, nekako zakačio za mene… (Ibid, str. 87)
Trenutak, mjesto i priča se ne mogu mijenjati, jer bi to bio neki drugi trenutak, neko drugo mjesto i neka druga priča. Ali trenutke možemo razvlačiti, od mjesta možemo praviti prostore, a priču možemo živjeti. Pisanje Alme Đozić je kvalitativni napor da svoje priče pretvori u prostor ničim neomeđene subjektivnosti, osim one koje određuje sama umjetnost. On sadrži prijedlog da se čitalac uživi u stotine životnih trenutaka koji su po svom intenzitetu nezamjenljivi.
Osjetim da mi je glas malo promukao i da je alegorija izblijedila zbog kratkog udara adrenalina i gubitka fokusa. Želim ponovo nestati u priči, otrgnuti se od stvarnosti, ali papirna je lutka prenamočena vodom i kofer je izgubio svoju formu. Pokušavam da ga zategnem prstima jedne ruke. Ne ide, nezgrapna sam. Šta sam ono htjela…? Lovim sebe u odsutnosti. Gdje sam htjela da ih odvedem ovom pričom? Ah da, htjela sam im dočarati koliko je važno čitati knjige, kako se za to znanje moramo boriti. (Ibid, str. 31)
Sve se ovdje razvlači između dobro poznatog, diskretnog, ovozemaljskog i onozemaljskog. Ovdje se korača između, traži se povod i hrabrost da se prihvati taj odlučujući korak ka beskonačnosti. U svim drugim okolnostima junakinju bi ova muka dotukla, ali ona se ljuljuška u stolici života, i trenutak – kao zadržano prostiranje (trenutak ne podrazumijeva u sebi protok vremena), i dalje je tu. No u svakom momentu tog razvučenog trenutka, može se zaljuljati jače i odskočiti u nepoznato, ali poznato je ovdje oslikano kako kroz nadu tako i kroz brigu za drugog, pa je ono i presudno.
U jesen 2013-te u rano jutro kihnula sam i istog trena završila na podu, a kasnije i u hitnoj ambulanti. To je bio bukvalno BIG BANG mom tijelu (to sam kasnije shvatila). Poslije Big Bang-a počeo je, kao što se to desilo i sa majkom zemljom, novi život u meni. Ili novo poimanje života. Prije poznatog Big Bang-a nije bilo nas na zemlji. A možda nije bilo ničega. Ako to apliciram na sebe, onda znači da nisam ni živjela prije nego što sam kihnula. (Ibid. str. 42)
Ovo su priče izašle iz matrijarhata. Za razliku od patrijarhata koji raspiruje konkurentske odnose, majčina ljubav je bezuslovna, ona je svezaštitna, sveobuhvatna, zato što je bezuslovna ona se ne može ni kontrolisati, ni steći – budući da majka voli svoju djecu zato što su ona njena djeca, a ne zato što su dobra ili poslušna. Svi su ljudi jednaki zato što su svi djeca jedne majke, zato što su svi djeca Majke Zemlje.
Noa i Zana su tihe. Usisane u priču. Obožavam ta lica, potpuno zatvorena za vanjski svijet u trenutku užitka u mojoj naraciji. Pogled na njihovu usmjerenu pažnju je moja meditacija. (Ibid, str. 73)
Priče se, dakle, čitaju kao znak u posebnom smislu. Za razliku od znaka koji uvijek upućuje ka drugom znaku, ženskom diskursu pripada simbol. On se može čitati samo unutar sebe samog. On je maglovit jer se pojavljuje kao otkinuta polovina – dakle cjelina kojoj vječno nedostaje drugi dio da bi se vladala kao prisutnost. Zasićen značenjem i nikada, iz pozicije znaka, dovoljno dekodiran, simbol se kao rasuto značenje ovdje preispituje iz pozicije majke, žene, supruge.
Moja pepeljara od pečenog kaolina sa tirkiznom glazurom pala je. Razbila se. Unikatna, napravljena sa ljubavlju rukom bolivijskog uličnog umjetnika, raspala se u hiljadu malih umjetničkih djela koja se presijavaju kao dijamanti na užeglini…. (Ibid, str.26)
Ne može se, čitajući ove priče, a da se ne postavi pitanje koja je svrha književnosti!? Poznato je da neuropsihijatrija u nekim svojim vidovima liječenja upravo pisanje koristi kako bi pacijenti uslijed strašnih neuroza došli do svog „skrivenog ja“, do nekog vida katarze. Ali to nije književnost, to je pisanje koje ima za cilj staviti na papir vlastitu intimu. Iako je očito da i pisanje Alme Đozić ima neku svrhu iscjeljiteljske uloge (u smislu one sintagme – kako mogu da znam šta mislim dok ne vidim što sam napisa(o)la), ipak ovo je književnost u pravom smislu riječi. Ontologija teksta ovdje, bez obzira na motive autobiografskog, briše puteve dokumentarnog i uspostavlja ono što književnost u najboljem smislu riječi treba da radi – pokreće pojavnu stvarnost, tjera čitatelja da preispituje, vrednuje i da živi ako ne drugim a ono intezivnijim životom. Život naprosto postaje vidljiv, nešto slično onome što se dešava u filmskoj umjetnosti s krupnim kadrom ili sa smijehom u komediji – oživljava se skriveni mikrosvijet.
Nešto od svega toga pomoglo je da opet imam kosu, da se obnovi moje lice sa kojeg su otpadali komadi kože (posljedica kemoterapije), da se brzo dignem iz kreveta nakon što su mi iz malog mozga izvadili tumor veličine mandarine, da vratim dio od nekih dvadeset kilo- grama koje sam izgubila zbog bolesti, da opet vozim biciklo… Ali moj saputnik i dalje polako osvaja teritoriju, a posljedice zračenja mozga postepeno mi stvaraju rupe – kako u starom tako i u neposrednom sjećanju. Kažu da neće drugo trajati prije nego što mi râna demencija oduzme brzinu i logiku razmišljanja, te senzibilnost reakcije na okolinu. To znači da ću samo još kratko moći biti pisac. I zato sam danas ovdje. (Ibid, str. 85)
- Život
Shodno temi priča, preciznoj sintaksi, pretapanju različitih prostora u izmišljajima, čitatelj prisustvuje jednoj diseminaciji značenja gdje se značenjska jezgra do kraja ne pokorava nijednom upotrebljivom kontekstu kao svom prirodnom okruženju (taman onako kako to život čini). Pjesničke slike ovdje pokreću sve sličnosti a zaustavljaju predstavu inkorporiranu u nju, i zbog toga ne samo da se značenja ne mogu do kraja stabilizovati nego imaju uvijek više od jednog identiteta.
Lampa mi je postala enormo teška i kliznula iz ruke, da bi se zatim otkotrljala po podu i lupnula od nogu kreveta, proizvodeći posljednji zvuk koji još mogu razaznati. Osjećam da mi se grudni koš, bez zvuka, podiže i spušta, da mi se cijelo tijelo iz blage utrnulosti pretvorilo u neizmjerljivu lakoću (Ibid, str. 52)
Slikama je potrebno vrijeme, dok je za predstavu dovoljan prostor. Zapravo sintaksička slika kod Alme Đozić koristi prostor u sve tri njegove dimenzije, da bi preko njih ostvarila novu četvrtu dimenziju s kojom obuhvata trenutak u kojem njen fenomen dostiže vrhunac. A fenomen nije isto što i pojava. Pojava se percipira preko opažaja, dok je fenomen nešto u svijesti i svijest o nečemu.
Ako se dobro, dobro zagledaš – u njemu možeš naći svaku uspomenu koju želiš. Ako si nešto izgubila, ili ako ti neko nedostaje, tu ih možeš vidjeti. Samo to moraš jaaako željeti. Pupoljci su moja uspomena koja je vječno sačuvana u ovom staklu, (Ibid, str.60)
To je u stvari naša predstava o vremenu, koju Alma Đozić tako dobro koristi. Sadašnjosti se daje uloga (pro)toka i nameće čitatelju poseban ugao gledanja: da vrijeme posmatramo iz njegovog sada, onog zadržanog trenutka koji se uslijed boli ili radosti graniči sa svijesti o postojanju vječnosti. Zbog toga Almina junakinja ne govori o ciljevima, nego ciljeve svodi na puteve: Zato ne biram “mjesto” nego biram PUT. Moj put je moje SAD.
Na taj način čitatelj, skupa sa naratorom, podvrgava sadašnjosti i prošlost i budućnost, memoriju i očekivanje. U svim pričama sjećanje je osnovno motivacijsko sredstvo koje, u odnosu na zadnje stranice knjige gdje su napisani biografski podaci autorice, u svijesti čitatelja priziva dva svijeta – svijet fikcije (fabula) i svijet pojavne stvarnosti (autobiografski podaci). Ta vrtoglava sjećanja, predstavljena kroz svijest junakinje, uspostavljaju neku vrstu bergsonovske istovremenosti – jer se s nultom tačkom pripovijedanja stvari ovdje broje u vremenu a sa sjećanjem se broje u prostoru. Stoga je vrijeme svake priče ponaosob podložno impresionističkim modifikacijama koje oblikuju cijeli život glavne junakinje. Tako npr. budućnost, ideja ozdravljenja, ideja prolaska kroz bijeli tunel, javlja se istovremeno u mnoštvu oblika, podjednako dragih, podjednako zastrašujućih, podjednako mogućih i pojednako odsutnih. Ideja budućnosti je plodonosnija od same budućnosti i zbog toga više draži Alma Đozić nalazi u davanju nego u posjedovanju, više u književnosti nego u stvarnosti. A kako drugačije, kad su boje u životu uglavnom samo za mazanje dok ih umjetnost koristi isključivo za slikanje.
