Rasvjetljavamo li tminu prošlosti samo reflektorima sadašnjice? Da li nam je, dok razmišljamo o prekjučer, važno šta je bilo jučer? Šta danas znamo o književnosti koju si pisale autorice između 1500. i 1780. godine, a šta smo jučer znali? Carme Font, profesorica engleske književnosti na Autonomnom univerzitetu u Barseloni, nedavno je dobila stipendiju od Evropskog istraživačkog vijeća u iznosu od 1,5 miliona eura, s ciljem da u narednih pet godina u bibliotekama, arhivima i privatnim kolekcijama nađe takve rukopise.
U tekstu koji je 27. decembra prošle godine objavio engleski The Guardian, Carme Font pojašnjava da cilj istraživanja zapravo i nije otkrivanje nepoznatih i nevidljivih autorica, već “osnaživanje glasova autorica čija su djela uobičajeno odbacivana zbog pretjerane intimnosti i anegdotalnosti ‘ženskog pisma’”. Shodno tome, istraživanje je usmjereno na “manje sofisticirane radove koje nisu pisale slavne autorice”. U pitanju su, kako navodi ova istraživačica književne historije, žene bez formalnog obrazovanja. Pisale su popularne tekstove, religiozna i politička pisma. Većina ih se služila religioznim jezikom, ali tekstovi obuhvataju mnogo više od biblijskih motiva. One razmišljaju o životu, filozofiji i prirodi duše. Mnoge pišu o svakodnevnici, obiteljskim i bračnim problemima, seksualnim poteškoćama i zlostavljanju, o ličnimnezadovoljstvima, kao i o politici i savremenim društvenim događajima. Njihovo pisanje, riječima Carme Font, “pokazuje duboko razumijevanje ljudske duše i artikulira ga jednako impresivno kao i muški savremenici”.
Osim što ruši tezu da su žene u ranom novom vijeku bile pasivni intelektualni posmatrači, istraživanje Carme Font ima svrhu da promijeni percepciju ove književnosti, izbavljajući je iz samostana pamćenja, u kojem je, prema njenom mišljenju, završila zbog predrasuda prema rodu, ograničenog pristupa obrazovanju za žene i onodobnih intelektualnih konvencija.
Danas zapostavljena u samicama biblioteka, arhiva i privatnih kolekcija, ta književnost je sredinom 18. stoljeća još bila živa i, u jednom specifičnom smislu, društveno aktuelna. Frazu “u jednom specifičnom smislu” ne koristim zato što sam živio u 18. stoljeću i uvjerio se u neprebrojne smislove, nego kao ograničavajuće sredstvo kojim će se književnost svesti na mjeru upotrebe. Ta književnost je 1760. godine dovoljno živa da se u nju može vjerovati. Na samo da se na prost način u nju vjeruje kao u “fino tkanje duha” koje nudi zanimljive odgovore na pitanja o vremenu i svijetu, nego i na onaj prostiji, da se u nju vjeruje kao u pripadajući dio svakodnevnice koji praktično upotrebljavamo u prigodne svrhe. Da se u nju vjeruje kao u Facebook status, tweet ili poruku na Viberu.
Belialova djeca
Ljetopisi pariških besposličara izvještavaju da je godina 1760. obilježena komedijom “Filozofi”, koja iznenadnu i bučnu slavu donese izvjesnom Palissetu. Biće da se komedija po višem nalogu davala na pozornici Comedie Francaise. Navodno su najveće ličnosti tadašnjeg Pariza potajno pomagale ovaj poduhvat, a kasnije, kada na autora te općedruštvene zabave pade prezriva uspomena, nađoše shodnim javno se od njega ograditi kao od kakve sramotne ljage. Dok je cijeli Pariz raspravljao o tom, kako se kaže, skandalu, Denis Diderot, koga osamnaestovjekovni francuski Aristofan kratke slave izabra za svoga Sokrata, jedini se nije bavio njime. U to nas, ne ostavljajući nimalo sumnje, u svojoj korespodenciji uvjerava Friedrich Melchior, Baron von Grimm, blizak prijatelj i saradnik Diderotov.
Jedan sudski slučaj, godinu ranije, privukao je pažnju mnogih članova visokog društva, među njima i markiza de Croismerea, koji u to vrijeme prijateljevaše s Grimmom i Diderotom. Bijaše to čovjek, kako ga opisuje Grimm, koji je sačuvao mladost duha s ljupkošću, lakoćem i čarima čija dražest nije oslabila. Šarmantni markiz napusti Pariz 1759. godine i ode u svoje zemlje u Normandiji, blizu Caena. Odlazak teško pogodi njegove prijatelje, pa su se petnaest mjeseci dovijali kako da ga domame u Pariz. I dok su u Comedie Francaise igrali “Filozofi”, Diderot se dosjeti da se njihov prijatelj interesovao za slučaj, o kojem se uostalom mnogo govorilo u društvu, neke mlade redovnice iz Longchampa, s imenom Suzana Saulier, u dopisivanju i kasnijem romanu nazvana Simonin, što je sudskim putem tražila odrješenje od svetog zavjeta, na koji su je prinudili roditelji. Uskoro Diderot odluči iskoristiti taj slučaj, pišući u njeno ime markizu de Crosimereu pismo u kojem ga obavještava da se bijegom spasila iz samostana, pa ga moli za pomoć i zaštitu. Pisma mlade redovnice i odgovori gospodina Croismerea mjesecima su izazivali grohotan smijeh u društvu, a kada se markiz previše zainteresovao za sudbinu redovnice, Diderot odluči da ona umre. Pisma su na kraju vratila markiza u Pariz, on se smijao toj podloj zavjeri, koju Grimm naziva djelom djece Belialove, a nesreća sirote redovnice čvršće je vezala jedno prijateljstvo.
Međutim, dok je pisao ta pisma Diderot se i sam upalio. Odlučio je potanko napisati ispovijest mlade redovnice. Koliko je bio posvećen sastavljanu pisama, koja će se paralelno razviti u ispovijest, najbolje ilustrira jedna opaska Barona von Grimma: “Pošto bi proveo jutro sastavljajući dobro napisana, dobro smišljena, vrlo patetična i vrlo romantična pisma, gospodin Diderot upotrebljavao bi čitave dane da ih kvari izbacujući iz njih, po savjetu svoje žene, i svojih drugova u lupeštvu, sve ono što je bilo izvanredno i pretjerano i što se protivilo krajnjoj jednostavnosti i potpunoj vjerojatnosti.” Iz ove napomene možemo zaključiti da je Diderot smatrao kako književnost ne treba izazvati divljenje, nego pobuditi iluziju istine. Da odgovorimo na pitanje šta je u tom trenutku “iluzija istine” pomoći će nam profesorica Carme Font: “Budući da mnoge žene nisu bile obrazovane, stil im je mnogo neformalniji, nisu strogo pratile stilske odrednice, zbog čega su kritizirane da ne pišu ‘pravilno’, da ne prate slijed uzroka i posljedice i sl.”. Iako profesorica Font u tome vidi razlog zbog kojeg je ta književnost ostala na marginama, u trenutku kada je Diderot imitira ona, očito, nije skrajnuta iz društvenog verbalno-ideološkog vidokruga.
Diderot protiv romana
Slika svijeta u romanu 18. stoljeća, kako u “Povijesnoj poetici romana” piše Viktor Žmegač, u biti je moralistička. Elementi konkretne povijesne i prirodne zbilje u pripovjednoj prozi empirista nerijetko djeluju poput kulisa, poput predmeta tek naznačenih, ali potrebnih da se postigne iluzija. Oni pojačavaju željeni dojam, ali nisu povezani sa ljudskim sudbinama. Oblikovanje je usmjereno na prikaz uzoraka ljudskog ponašanja, na psihologiju konvencija, na međuljudske odnose u ideološkom tumačenju, a kako pisci sve podređuju implicitnom raspravljanju o moralu, književni aktanti su gotovo isključivo ljudski likovi i njihove misli.
Naravno, to je ono što je od romana18. stoljećapreostalo danas. Međutim, oko godine 1760. roman je na lošem glasu. Za širenje novih teorijskih shvaćanja u Francuskoj je naročito zaslužan Diderot. Pišući ushićeno o Richardsonovim romanima, on čak ne želi da ih nazove tim terminom, jer je čitanje romana “opasno po dobar ukus i pristojno vladanje”. “Taj pisac”, objašnjava Diderot zbog čega Richardsonove romane ne treba nazivati romanima, “ne obliva krvlju raskošne zidove mramornih odaja, ne prenosi vas u udaljene zemlje, ne izlaže vas opasnosti da vas pojedu divljaci, ne zatvara se po tajnim mestima razvrata, nikad se ne gubi u predelima čarolije. Njegova pozornica je svet u kojem živimo: podloga njegove drame je istinita, njegova lica su, koliko god je to mogućno, stvarna, karakteri su mu uzeti iz društvene sredine, njegova zbivanja odgovaraju naravima svih uglađenih naroda, strasti koje slika takve su da ih i ja u sebi osećam, isti ih predmeti pokreću”. (Denis Diderot, “O umjetnosti”, prevela Radmila Miljanić, Beograd, 1954.) Roman za Diderota, kako zapaža Žmegač, postaje tako oblik diskursa o savremenim iskustvima koji simbolički sažima bitna obilježja u društvenim gibanjima epohe. Istina koju često spominje, za Diderota su one ideologeme uz koje sam pristaje. Istina je za njega, prema tome, prije svega uvjerenje da su najteža kočnica napretku društvene predrasude, napose mit o klasnoj hijerarhiji, koji je u suprotnosti sa svakom razumskom provjerom. Tako i njegovi romani teže za moralističkim djelovanjem pomoću intelektualnog razlaganja argumenata i protuargumenata. Ova preokupiranost moralističkom strukturom romana, biće od koristi pri kraju ovog zapisa, kada bude trebalo obrazložiti zbog čega je “Redovnica”, ne veliku žalost Baruna von Grimma, ostala nedovršena.
Protiv doktrine samoponištenja
Odlazak u samostan, Georges Minois u “Istoriji samoubistva”, predstavlja kao zamjenu za dobrovoljnu smrt. Čovjek od duha prezire svijet i život, teži smrti i onostranom, ali zabranjuje sebi da napravi odlučujući korak. Duhovna doktrina samoponištenja nije rijetka pojava u 17. i 18. vijeku. Zanesen idejom da se pišu djela koja “udižu duh”, “dodiruju dušu” i “svuda odišu ljubavlju” Diderot je, naravno, protivnik samoubistva. Njegov pogled na svijet, međutim, nije optimističan. U jednom pismu upućenom Sophie Volan, Diderot piše: “Roditi se u slaboumnosti, okružen bolom i kricima, biti igračka neznanja, grešaka, potreba, bolesti, zloba i strasti, vraćati se korak po korak u slaboumnost; od trenutka u kojem tepamo do trenutka u kojem bulaznimo, živeti među lupežima i šarlatanima svih vrsta, ugasiti se između čoveka koji vam opipava puls i čoveka koji vam muti razum; ne znati odakle dolazimo, zašto smo došli, kuda idemo: eto to je ono što nazivamo najvažnijim darom od naših roditelja i od prirode: životom.” Iako na ove riječi čitalacmože gledati sa blagim, i pomalo ironičnim podozrenjem, zbog toga što ih Diderot zapisuju u pismu upućenom ženi u koju je zaljubljen, uz jedan pretjerano intiman sentiment, one će isplivati na površinu već u uvodnim redova romana “Redovnica” i do kraj neće ispariti.
U Diderotovom romanu odlazak u samostan nije zamjena za dobrovoljnu smrt, duhovnu doktrinu samoponištenja, nego zamjena za ritualno ubistvo, duhovnu doktrinu očišćenja od grijeha prinošenjem žrtve. Duhovna doktrina samoponištanja Diderotu nije bila nepoznata, on će o njoj, kroz riječi Suzane Simonin esejizirati, ali o tome nešto kasnije. Zadržimo se sada na zamjeni za ritualno ubistvo.
Iz korespondencije Barona von Grimma saznali smo da su Suzanu Saulier, u romanu Simonin, na odlazak u manastir prinudili roditelji. U početku se čini da je razlog miraz koji je namijenjen za udaju njenih starijih sestara, kao i to što zaručnik najstarije sestre zaljubljenim očima češće gleda Suzanu. Sredstva za miraz ipak će se naći, samo što se u ovom slučaju, umjesto zaručniku predaju samostanu. Međutim, nakon što u samostanu sv. Marije odbije položiti sveti zavjet, Suzana saznaje pravi razlog zbog kojeg je roditelji primoravaju na odlazak u samostan. Ona nije kćerka svoga oca. Riječima njene majke: “Suzana, ti si moj najveći grijeh”. Konačno, gospođa Simonin će kćerku ispratiti u samostan riječima: “Kćeri moja, jer vi ste to i protiv moje volje, vaše su sestre po zakonu dobile ime koje vi nosite po grijehu; ne nanosite bol majci na samrti, pustite je da mirno legne u grob; da može sebi reći, u času kada se bude pojavila pred svevišnjim sucem, da je ispravila pogrešku, koliko je u njenoj moći, da se može pohvaliti da nakon njene smrti nećete unositi nemir u kuću i da nećete zahtijevati prava koja nemate.”
Ako moraliziranje prepustimo Diderotu, ostaje pitanje zbog čega Suzana Simonin ne želi u samostan? Ako je u “vanjskom svijetu” našao razlog zbog kojeg Suzana mora otići u samostan, da li Diderot tamo nalazi i razlog zbog kojeg ona ne želibiti zatvorena? Vodeći najviše računa o moralnoj strukturi romana ovaj pisac umiće zamci u koju ga je mamila litetatura “opasnapo dobar ukus i pristojno vladanje”. Svijet je za njega, kako smo se uvjerili u pismu upućenom Sophie Volan, sačinjen odslaboumnosti, bola,neznanja, grešaka, potreba, bolesti, zloba i strasti…”.Teško da je išta od toga dovoljno dobar razlog da se ne ode u samostan. U skaldu sa svojim viđenjem, osjećajem i doživljajem svijet, Diderot razlog za neodlazak u samostan neće ni tražiti u društvnom životu, nego u društvenom moralu. Već u razlogu zbog kojeg Suzana mora otići u samostan, on nalazi i onaj zbog kojeg ne mora, odnosno ne želi. Na jednom mjestu u svojoj ispovijedi Suzana piše: “Kako su ljudi nepravedni u svijetu! Dopuštaju djetetu da raspolaže svojom slobodom u godinama kada mu nije dopušteno da raspolaže jednim talirom. Ubijete radije svoju kćerku nego da je zatvorite u samostan protiv njene volje; da, ubijete je. Koliko sam puta požalila što me majka nije zadavila u porodu! To bi bilo manje okrutno.”
Suzana je zapravo Diderotov argument protiv duhovne doktrine samoponištenja. Ona je mlada, lijepa, nevina, blaga, osjetljiva i nježna duša sposobna da gane i najneosjetljivija srca. Samo to, i ništa više. Za takvu moralno-psihološku apstrakciju vanjski svijet je jednaka tamnica kao i samostanski, u što čitaoca uvjeravaju i Suzanini kratki boravci u samostanu. U tome možemo vidjeti i jedan od razlog zbog kojih, nakon Suzaninog bijega iz samostana, Diderot nije dovršio roman. Pomalo cinično, moglo bi se primijetiti da naprosto više nije imao šta reći, jer, kako nas uvjerava Baron von Grimm, redovnica je najokrutnija satira ikad napisana o samostanima.
Samostan paklenih muka
Po dolasku u samostan Longchapel Suzana Simonin nalazi utjehu pod okriljem glavarice sestre de Moni. (Između ostalog, u ovom samostanu čitalac saznaje da je književnost koju istražuje Carme Font sredinom 18. stoljeća još bila živa: Suzana markizu de Croismeru za lektiru preporučuje petnaest razmatranja sestre de Moni, objedinjenih pod naslovom “Posljednji trenuci sestre de Moni”) Smrću sestre de Moni, i imenovanjem sestre Katarine za glavaricu, započinju Suzanine paklene muke.
Po opisanim postupcima koje po dolasku na mjesto glavarice poduzima sestra Katarina, može se zaključiti da je ta redovnica sljedbenica duhovne prakse jansenizma. Jansenizam formalno osuđuje dobrovoljnu smrt, ali zadržava želju za smrću, koja je neprestani izvor strepnje. Idealni život kakav pretpostavlja jansenizam zasnovan je na težnjiza apsolutnim koja može voditi samo u smrt. U potrazi za apsolutom, janesnisti odbacuju svaki kompromis sa niskim zemaljskim pobudama. Jansenizam stvara životni kontekst iz kojeg je ništavilo jedini izlaz, zaključuje Georges Minois.
Životni kontekst iz kojeg je ništavilo jedini izlaz za Suzanu Simonin kreira sestra Katarina. Prikazujući mučenja kojima redovnice izlažu Suzanu, nakon što sestra Katarina sazna da ona želi raskinuti sveti zavjet, Diderot se obilno i vrlo umješno koristi opisima iz gotske književnosti strave i užasa. Ta kultura smrti i adoracija ništavila eskalirat će služenjem mise za pokojnike, nakon što su redovnice sestru Suzanu polegle u lijes. Prizor završava riječima: Requiescat in pace. Vrhunac muka sestru Suzanu će snaći na Spasovo. Dok leži na zemlji pred vratima kora, neke redovnice gaze preko nje praćene glavaričinim riječima: “Gazite po njoj, to je ionako samo leš”.
Jansenisitička shvatanja života očituju se i u jednom dijalogu koji Suzana vodi sa glavaricom sestrom Katarinom.
– Šta hoćete? (pita glavarica Suzanu)
– Budući da me ni bog ni ljudi nisu osudili da umrem, hoću, časna majko, da zapovjedite da mi dopuste živjeti.
– Živjeti! – reče mi ona ponavljajući riječi sestre kuharice. – A jeste li vi toga dostojni.
Stavljajući Suzanu Simonin u krajnje nepodnošljiv položaj, Diderot će iskoristiti priliku da posredstvom njene ruke ispiše kratak traktat protiv samoubistva. Podnoseći sve teže muke na koje je stavljena, Suzana počinje razmišljati da ih okonča u jednom zdencu koji se nalazi u vrtu. Taj naum bi možda i ostvarila da nije shvatila kako jojredovnice samoubistvo nude kao sredstvo kojim će okončati očaj. “Ogadile su mi gotovo sva sredstva za oduzimanje života”, piše Suzana Simonin, “jer mi se činilo da mi one ta sredstva pružaju umjesto da me sprečavaju u mom naumu. Čini mi se da ne volimo da nas tjeraju s ovog svijeta; da su hinile da me zadržavaju, možda me više ne bi bilo. Kada čovjek sebi oduzima život, možda time hoće druge dovesti u očajanje; a kada misli da će ih time obradovati, tada ga čuva; to su duboko u nama skriveni porivi.”
U svojoj težnji za moralističkim djelovanjem pomoću intelektualnog razlaganja argumenata i protuargumenata, Diderot se suprotstavlja pesimističkom pogledu na svijet i čovjeka, i usmjeravanju nada ka onostranom. Ironičan prigovor jansenizmu sažet je u paradoksu: “Ako neko želi da postane anđeo, to je jansenista; šta za njega može biti veći izvor očajanja od toga da se neprestano sudara sa ograničenjima ljudske prirode”. Diderotu, međutim, taj paradoks nije bio dovoljan da bi se sučelio sa jansenizmom. Zato je i njegova Suzana Simonin po svojim moralno-psihološkim osobinama više nalik anđelu, nego čovjeku. Čini se da Diderot smatra da jansenizam ne može podnijeti ni anđela, jer, prije svega, ne može podnijeti želju za životom. Odnosno, ne može podnijeti život koji nije duhovna doktrina samoponištenja. Malo je pretjerao, reći ćemo, ali ne treba zaboraviti da je jansenizam neposredna priprema za ateističku filozofiju očajanja 19. vijeka.
Samostan lezbijske ljubavi
U moralnoj strukturi Diderotovog romana požuda ima jednako negativni status, bilo da se o radi o heteroseksualnoj ili homoseksualnoj sladostrasti. Kao što, uostalom, i čista i iskrena ljubav ima jednako pozitivan status, u što se čitalac uvjerio tokom Suzanine epizode u Longchampu (u Longhampu se razvija ljubav između Suzane i sestre Ursule koja na koncu te epizode umire umjesto nje).
Blagodareći dobrim namjerama (a možda i zaljubljenosti) advokata Manourija Suzana Simonin se izbavlja iz samostana Longcham i prelazi u samostan sv. Eutrope u Arpajonu. Tu, mada u svojoj dobroti, nevinosti i čistoći srca nesvjesna svega, postaje objektom seksualne požude glavarice i zavisti njenih ranijih miljenica. Naročito sestre Tereze. Doima se da je ova epizodu Diderotu više trebala kako bi pred čitaocem učvrstio anđeosku (nezemaljsku) prirodu svoje junakinje, nego za nastavak moralističkog djelovanja. Za razliku od epizoda u Longchampu, ispisanih dobrim dijelom mračnim tonovima književnosti strave i užasa, Suzanin boravak u samostanu sv. Eutrope opisan je vedrim i svijetlim tonovima, uz česte komičke gegove i duhovite situacije, bliske pučkoj komediji.
Možda se ključ u ovoj epizodi krije u ulozi ispovjednika, franjevca patera Lemoinea, čovjeka visokog, lijepog stasa, vesele naravi i vrlo ljubaznog kadase zaboravi. Pater Lemoine uživa glas velikog teologa i propovjednika, poznaje muziku, povijest i strane jezike, doktorirao je na Sorbonni. Sestre iz manastira sv. Eutrope preduzele su sve da ga dobiju za ispovjednika, a za njegovih dolazaka vladalo je veliko uzbuđenje. Ali kada u svojoj nevinosti sestra Suzana ne prešuti ništa o životu u sv.Eutropi, pater Lemoine će joj narediti: “Govorite za mnom: Satana, vade retro, apage, Satana.” Te riječi označit će kraj vedrog života u samostanu, glavarica će ubrzo sići s umai domalo umrijeti, a za njom će umrijeti i sestra Tereza. Dolaskom nove glavarice život u samostanu za Suzanu Simonin postaje nepodnošljiv i ona konačno bježi.
Ali kamo pobjeći. Druga bitna figura u ovoj epizodi je don Morel, nasljednik patera Lemoinea na mjestu ispovjednika. Don Morel je, poput sestre Suzane, u redovnički stalež ušao protiv svoje volje i podnosio je to stanje sa jednakom odvratnošću kao i ona. U jednom od razgovora don Morel kaže Suzani: “(Redovnica) ima nadu da će jednoga dana naći otvorena samostanska vrata; da će ljudi odustati od ludosti da zatvaraju u grobove živa mlada stvorenja i da će ukinuti samostane…”. Njegove riječi konačno će raspršiti iluzije sestre Suzane: ako je čovjek anđeo, svijet i život za njega su tamnica.
Dovršavanje nedovršenim krajem
Baron von Grimm je žalio što Diderot nije dovršio roman o anđeoski pobožnoj redovnici. Sigurno je da bi ova povijest, da ju je dovršio, bila jedna od najznačajnijih, najzanimljivijih i najpatetičnijih romana koje imamo, tugovao je Grimm. “Redovnica”, međutim, nije nedovršen roman. Okončan je upravo u skladu sa Diderotovom težnjom za moralističkim djelovanjem pomoću intelektualnog razlaganja argumenata i protuargumenata. Budući da mu je više bilo stalo do moralne, negoli do kompozicione strukture romana, nakon što je Suzana Simonin pobjegla iz samostana, Diderot više nije imao o čemu pisati. Na nekoliko zbrzano ispisanih stranica tek je uputio čitaoca da se Suzanin položaj “na slobodi” nije popravio, dajući mu uz to da nasluti kako ona umire. Tako su kompozicija i stil savršeno prirasli uz sadržaj i Diderotovu ideju.
Denis Diderot je, bilo kako bilo, potvrdio da je CaremeFont u jednom u pravu: “mnoge žene su u ranom novom vijeku, unatoč svemu, pokazale duboko razumijevanje ljudske duše i artikulirale ga jednako impresivno kao njihovi muški savremenici”.
