John Freeman je kasno počeo čitati, ali to ga nije spriječilo da postane jedan od najutjecajnih savremenih američkih književnih kritičara. Ali prije toga postao je očaran Johnom Updikeom. Nabavio je skoro sva izdanja Updikeovih knjiga, više od pedeset naslova. Sve osim dječije literature. Svoj život odjednom je mjerio životima Updikeovih likova, onda i Updikeovim životom. Potom su im se putevi sudarili, Freeman je intervjuisao svog „gurua“, a Updike nije bio zadovoljan intervjuom. Tako obično biva. Pogotovo kada život pisca suviše doslovno povezujete sa njegovim djelom ili insistirate na tome kako roman služi kao zamjena za pravi život. To je sada Freemanov nauk. Susreti sa piscima za njega su uvijek bili uzbudljivi. Iz njih je nastala knjiga „Kako čitati pisca“. Osim književnih kritika, Freeman piše i eseje i poeziju. Sve to dostupno je bh. čitalačkoj publici, kojoj je Freeman već nekoliko godina, kao stalni gost književnog festivala Bookstan, dobro poznat. U ovom intervjuu uglavnom pričamo o američkoj književnosti, odlasku stare i dolasku nove generacije, 90-im godinama i promjenama koje su došle sa 11. Septembrom 2001, književnom klubu Oprah Winfrey, kritičarskom uticaju Harolda Blooma te recentnim društveno-političkim događajima, pokretu Black Lives Metter i strahu od međurasnih sukoba u SAD-u.
EDIN SALČINOVIĆ
U glavi mi je mnogo pitanja, ne znam od kojeg krenuti. Možda od jednog glupog. Zbog čega u knjizi “Kako čitati pisca” nema Cormaca McChartya?
JOHN FREEMAN
Pa on ne daje intervjue. U posljednjih 20 ili 25 godina dao je samo dva. Jedan Oprahi Winfrey, a drugi jednom prijatelju. To je bila kao neko vraćanje usluge, u vrijeme kada je izašao roman “Svi ti lijepi konji”. Mislim da je objavljen u Vanity Fairu. U tom intervjuu pričao je kako posjeduje sedam kamioneta.
EDIN SALČINOVIĆ
To je Cormac McCharty. Jednostavno mora imati sedam kamioneta.
JOHN FREEMAN
Baš tako. Hahahahahaha… Čini se da je njegov život savršen, baš onako kako biste zamislili. Uglavnom, nisam ga mogao intervjuisati. Da li je on prevođen u Bosni?
EDIN SALČINOVIĆ
Čitao sam prevode koji su izašli u Srbiji.
JOHN FREEMAN
Ok, to je isto.
EDIN SALČINOVIĆ
Da. Imam šest njegovih knjiga, a mislim da je prevedeno sedam ili osam.
JOHN FREEMAN
Cool. Najavio je da uskoro izlaze još tri knjige, ali nisam siguran kada.
EDIN SALČINOVIĆ
Super, a sad ozbiljno. Krenut ćemo od početka. Iako kažeš da si kasno počeo čitati, postao si jedan od vodećih američkih kritičara. Da li se ponekad plašiš da će doći vrijeme kada nećeš imati šta čitati?
JOHN FREEMAN
Ne, vjerovatno zbog toga što stalno otkrivam autore koji su objavljivali u prošlosti. Poput Lucije Berlin. Vidim da je prevedena i ovdje, a do prije nekoliko godina jedva da je nekoliko ljudi u SAD-u znalo ko je ona. Ni ja nisam znao, nikad je nisam čitao. Onda je FSG (Farrar, Straus i Giroux je američka izdavačka kuća koju su 1946. godine osnovali Roger Williams Straus Jr. i John C. Farrar, op.a) objavio zbirku priča sa predgovorom Lydije Davis. Pročitao sam je i pomislio: “Kako je moguće da sam ovo propustio?”. Taj proces otkrivanja neprekidno teče. Toliko se knjiga objavljuje svake godine da uvijek nešto propustite. Tokom pandemije Covid-19, dok sam čistio police primijetio sam da imam previše knjige. Posjedujem oko 15.000 knjiga, a izdavači mi svakog dana šalju nove. Tako sam odlučio da se riješim nekih, ali niko ih nije htio. Čak ih ni knjižare više ne žele.
EDIN SALČINOVIĆ
Zbog čega?
JOHN FREEMAN
I oni imaju previše. Čak ni dobrotvorne trgovine, kao Goodwill ili Crveni križ, koje ponekad prodaju knjige, ih nisu željele. Čini mi se da u Americi ima više štampanih knjiga nego ljudi koji ih žele čitati. Ali će uvijek biti i onih koji žele.
EDIN SALČINOVIĆ
I moj je utisak da se nikada nije štampalo više knjiga nego danas. Ali, sa druge strane, u Bosni i Hercegovini i ostalim republikama nastalim disolucijom SFR Jugoslavije književna kritika skoro da je nestala iz javne sfere. Kako se u SAD-u kritičari danas drže?
JOHN FREEMAN
Pa mislim da su u nekoj tranziciji. Nekad su književnu kritiku objavljivale sve dnevne novine u Americi. A bilo je na hiljade novina. Danas mnoge od njih imaju samo online izdanja, a neke su jednostavno prestale izlaziti. Ne sve, ali novinarstvo je biznis koji je najbrže opadao u posljednjih pet godina u SAD-u. Tako da takva vrsta kritike, recenzije pisane za sve čitaoce, izumire. Časopisi se još drže, NewYorker, Harper’s, Atlantic, New Republic… Ali se pojavilo mnogo književnih žurnala koji imaju kritičke eseje. To su mali tiraži, do 5.000 primjeraka, neki izlaze samo online, ali to nam pokazuje da ozbiljna književna kritika ima dobru perspektivu u SAD-u. Samo više nije namijenjena svim čitaocima, nego je usmjerena na neke „mikroklimatske“ grupe čitalaca. Ali mislim da je u zemljama kakve su Rumunija, Bosna i Hercegovina, možda Bugarska, koje doživljavaju smjenu autroskih generacija, pravo vrijeme da se počnu objavljivati prikazi. Mladi autori ne trebaju samo čitaoce, nego i kritičare koji će interpretirati njihove radove i opisivati estetske projekte. Nadam se da bi neko u Sarajevu mogao započeti projekat kao što je New York Review of Books ili LA Review of Books ili Chicago Review of Books. Kada sam prije 25 godina počeo objavljivati kritike postojao je i Boston Book Review. Tako da to ne mora obuhvatiti cijelu zemlju, a pravo je vrijeme da se s tim počne.
EDIN SALČINOVIĆ
U socijalističkoj Jugoslaviji književni kritičari su na neki način bili javne ličnosti. Danas za književne kritičare skoro da niko ne zna.
JOHN FREEMAN
Hahahahahaha…
EDIN SALČINOVIĆ
Ali, kada govorimo o američkoj kritici, ima nešto što me lično zanima. Da li ime Harold Bloom dijeli američke kritičare na dva pola?
JOHN FREEMAN
Dijelilo je, ali ne više. Nakon njegove smrti, slava Harolda Blooma je na neki način sahranjena. Ali prije 10 ili 20 godina, Harold Bloom je bio književni kritičar u kojem su se ostali kritičari morali ogledati. Napisao je mnogo knjiga, bio je falstafovska figura o kojoj su ljudi znali više nego o onome što je pisao. Mislim da je njegova knjiga o Shakespeareu donijela teorijski utjecaj koji se još drži. Ali njegovi sudovi o američkoj književnosti su proizvoljni, jer nije čitao svu američku literaturu. Čitao je stvari koje bi mu se mogle svidjeti. Volio je McChartya, mislim da je pisao o njemu…
EDIN SALČINOVIĆ
Da, ali nije volio Davida Fostera Wallacea.
JOHN FREEMAN
Nije?
EDIN SALČINOVIĆ
Znam da je rekao nešto u smislu: “Stephen King nije neki pisac, ali za Davida Fostera Wallacea on je Miguel Cervantes lično”.
JOHN FREEMAN
Hahahahahahaha. Da, jednu stvar kod njega cijenim više od drugih, imao je smisla za humor. Ali, mora postojati neko ko posjeduje vrhunski talenat, inteligenciju i glas, spreman da se posveti književnoj kritici. Neko ko misli da kritika može biti seksi. Neko ko razmišlja da je pisanje kritike ravnopravno pričama, romanima, poemama. Važno je da prostor za kritiku bude otvoren, ali kritika je najčešće dosadna.
EDIN SALČINOVIĆ
Da, s tim bismo mogli i završiti naš mali razgovor o kritičarima. Možemo preći na knjižare i izdavače. Salman Rushdie u knjizi “Joseph Anton: Memoari” piše da je tokom 90-ih na Šestoj aveniji bilo mnoštvo knjižara. Nesale su nakon 11. septembra 2001. Da li je Rushdiejeva opservacija tačna i kamo su otišle te knjižare?
JOHN FREEMAN
U Brooklyn. Tamo se nalaze neke veličanstvene nezavisne knjižare. Jedna se zove Greenlight, ima dvije lokacije, jedna se zove Word, tu je i jedna relativno nova, pojavila se nakon 11. septembra, smještena je u Noliti, to je četvrt sjeverno od Houston Streeta, zove se McNally Jackson. To je vjerovatno najbolja nezavisna knjižara na Manhattanu. A tokom 90-ih knjige su se uglavnom prodavale u lancima knjižara. To su bile ogromne knjižare. Na Šestoj aveniji su bile dvije, udaljene samo deset blokova. Kao da su kafići. Ti lanci su prošli lošije od nezavisnih knjižara. Amazon je usmjerio ljude da kupuju ili preko Amazona ili u svojoj omiljenoj maloj nezavisnoj knjižari. Između te dvije opcije velike knjižare su postale suvišne. Znate, na Amazonu možete naručiti knjigu i ona vam dođe istog dana. Ne znam gdje se kriju, možda su u mom stanu. Taj nivo povjerenja i brzine na koji se oslanjaju očekivanja kupaca, pomalo je demonski. Nezavisne knjižere se s tim ne mogu takmičiti, ali mogu obezbijediti čist i dobro osvijetljen prostor u kojem ljude žele boraviti.
EDIN SALČINOVIĆ
A gdje je u svemu tome bio Književni klub Oprah Winfrey i koliko je uticao na popularnost književnosti?
JOHN FREEMAN
Ljudi koje je Oprah uvjerila da kupe knjige, npr. Jonathana Franzena, su ih zaista čitali. Prodala je nekoliko miliona primjeraka knjiga Toni Morrison. A vodila je i ozbiljne razgovore. Gostovao je i McCharty. Vidjelo se da mu je duboko neugodno, kao da se pokušava zaštititi od televizije…
EDIN SALČINOVIĆ
Normalno, čovjek ima sedam kamioneta.
JOHN FREEMAN
Da, vjerovatno bi radije bio sa svojim kamionetima. Ali, Oprahin klub je sada mnogo manji i na drugoj TV mreži. Ali sada svi selebritiji imaju književne klubove. Reese Witherspoon ima književni klub, mislim da ga ima i Sarah Jessica Parker. To ima svoju svrhu. Izlazi mnogo knjiga i ljudi žele znati šta da čitaju. To nisu glupi čitaoci, samo žele znati o čemu da razgovaraju, a klubovi im u tome olakšavaju. Knjige koje se čitaju u klubovima nisu loše knjige. Ne čitaju oni Dana Browna. Osim toga, Danu Brownu nije potrebna njihova pomoć da bi bio čitan.
EDIN SALČINOVIĆ
Svakako. Sada živiš u New Yorku, kako gledaš na događaje koji su potresli SAD posljednjih godina. Prije svega Black Lives Metter, pokret za rasnu ravnopravnost, možemo li u njemu čuti glasove Faulknerove Amerike?
JOHN FREEMAN
To je stvarno dobro pitanje. Mislim da to jeste neka vrsta revolucije, uporediva sa Ljetom slobode 1964. ili godinom kada je ubijen Emmeth Till. Ubistvo Georga Floyda bilo je kulminacija, nakon niza ubistava nenaoružanih crnih građana, ljudi su revoltirani. Mislim da se to raspoloženje ne zadržava samo u političkoj sferi, ulazi i u književnu. Nekliko je posljedica o kojima mogu govoriti. Prvo, ljudi su postali nestrpljivi da dobiju pravdu u književnosti. Šta to znači? Prije svega, izdavačka industrija u SAD-u većinski je u rukama bijelaca. Književni kritičari i urednici časopisa su uglavnom bijelci. Želja da se to promijeni je dobro usmjerena, ali to se ne može dogoditi preko noći. Potrebno je vrijeme da naučite npr. kako da budete izdavač. Ali prvi koraci ka promjeni su učinjeni. Primijetite književne kritike u New York Timesu. Ne radi se samo o tome da je prikazano više knjiga obojenih autora, nego i o tome da knjige obojenih autora prikazuju obojeni kritičari. Druga stvar za koju smatram da je važna, ljudi sve više čitaju i raspravljaju o knjigma o pravdi. Kada pogledate listu New York Timesa, vidjet ćete mnogo nonfikcionalne književnosti. Mnoge od tih knjiga govore o rasi i pravdi. Mislim da se počinje mijenjati i način na koji ljudi zamišljaju SAD. Znate, odavno vlada mišljenje da su SAD uglavnom benigna zemlja, što je glupo. Ubistvo Georga Floyda i ubistva drugih crnih Amerikanaca kojima smo svjedočili, kao i izbor Donalda Trumpa za predsjednika, da li je to prošlost koja nije prošlost, da upotrijebim jedan faulknerovski pojam? Faulkner se još nije vratio u modu. Još jedna stvar koju je kreirao pokret Black Lives Metter, a savršeno je razumljiva, je želja crnih pisaca da podrže druge crne pisce. Tako se mnogi mladi crni pisci ne okreću Faulkneru, okreću se jedni drugima. To će se vjerovatno nastaviti. Ali u određenom smislu, budući da se ovo događa u talasima, mislim da je vrijeme u kojem živimo slično rađanju pokreta crnačke umjetnosti 70-ih, iz kojeg su izašle Tonni Morrison, pjesnikinja Lucille Clifton, romansijerka Alice Walker, koja je dobila Pulitzera za roman “Boja purpura”. Bilo je tu još mnogo pisaca. Danas su najbolji pjesnici u Americi crni pjesnici. To traje već neki period, ali kada sagledamo recentne događaje jasno je zašto, oni govore o najvažnijim pitanjima u Americi.
EDIN SALČINOVIĆ
Šta za tebe predstavlja pojam amerikana? Dok strahuje od unutrašnjih rasnih sukoba, Amerika je ipak ponudila dom Ngugiu Wa Thiong’ou, Edmundu Paz Soldanu ili Aleksandru Hemonu.
JOHN FREEMAN
Amerikana je mnogo upotrebljavan pojam, ali ne mislim da ga treba odbaciti. Mislim da ga treba osavremeniti. Za mnoge amerikana predstavlja kondore, kamionete, Richarda Forda i Cormaca McChartya. Ali, znaš, iako se čini da McCharty predstavlja starinsku verziju amerikane, ne treba zaboraviti da on piše o jugozapadu, gdje je granica fikcija. Narko trgovci svakodnevno prelaze granicu, tu granicu vidimo u “Nema zemlje za starce” i drugim romanima, teško je reći gdje završava Amerika i počinje Meksiko, i obratno. “Krvavi meridijan” je tu temeljan. Tu možemo vidjeti kako transnacionalni prostor ubijanjem postaje Amerika. Zato kažem da pojam na neki način treba osavremeniti. Nadu mi ulijeva i to što se mnogo ljudi involviranih u književnost slaže oko toga. Univerzum američke literature se mijenja. Generacija poslijeratnih pisaca, poput Johna Updikea, Philipa Rotha, E. L. Doctorowa itd, odlazi. To je velika promjena, poslijeratno mišljenje nestaje. Ono što dolazi je uzbudljivo, tu je cijela nova generacija autora, poput Oceana Vuonga, a imamo i autore koji su oduvijek bili tu, kao što je Louise Erdrich, koja je ove godine dobila Pulitzera.
EDIN SALČINOVIĆ
Kada govoriš o novoj generaciji pisaca, šta se u današnjoj Americi promijenilo za obične ljude poput Rabbita Angstroma i Franka Bascombea?
JOHN FREEMAN
Jedna od pretpostavki sa kojim živimo jeste da možete govoriti o bilo čemu ako ste bijelac. Bijelo je centar. Bijelo je normalno. Sve ostalo je drugo ili drugačije. U stvari, bijelo je samo koncept, tvrevina koja najčešće isključuje druge koncepte, recimo crno ili drugačije. Kako se mijenjala demogrfska struktura SAD-a, nove generacije pisaca su to dobile u naslijeđe. Mlade generacije ne morate učiti šta je multikulturalizam, one ga žive. Ne treba im teorija, odrasli su u tom svijetu. Naravno, još je mnogo podjela, ali su više bazirane na klasi, nego na rasi. Ali, za posljedicu imamo da nova generacija američkih romansijera ne piše očekujući da je prihvati nekakav generalizovani centar. Kao čitalac dobivate drugačije zvukove, koje cijenite. Drugačije priče, koje nisu upakovane tako da budu komenzurabilne. Prije dvije godine, ili je to bile prošle godine, nebitno, pojavio se triler pod naslovom “Američka prljavština” (American Dirt) autorice čiji su baka i djed Portorikanci. Knjiga je izazvala veliku raspravu. Zaradila je mnogo novca, promovirana je posvuda, a nije loše ni napisana. Solidna komercijalna knjiga. Ono, sve je tu pojednostavljeno, jezik, karakterizacija, radnja… Pisci španskog, latino ili chicano porijekla su bili bijesni, jer su sve oči bile uperene u ovu knjigu, koja govori o ženi koja pokušava prebaciti svoje dijete iz Meksika u SAD. Problem je što postoje mnogo bolje napisane knjige o temi migracija u SAD. Odatle dolaze neka zanimljiva pitanja. Recimo, kako da se kao nacija, koju još preko 60 procenata čine bijelci, uhvatimo ukoštac sa onim što jesmo, kada ljudi koje je potrebno obrazovati mogu čitati tek rudimentarne stvari? Kako ih opskrbiti sa pričama koje će probuditi svijest o tome šta je Amerika? To je smjer u kojem bi literatura mogla ići, jer za to trebaju novac i resursi.
EDIN SALČINOVIĆ
Pa mislim da to nije samo američko pitanje, nego pitanje cijelog svijeta. Evrope i Balkana sigurno jeste.
JOHN FREEMAN
Da, ali je jasno zašto je to zavodljiva priča. Migracije u SAD su teške, opasne, uglavnom uključuju pregovore na narko trgovcima. Kada kažete da je to teško, to je kao da ste rekli da je nebo plavo. Ali iz nekog razloga, velikom dijelu zemlje to još morate govoriti. Ali ne samo da im morate govoriti, nego ih morate uvjeriti da su to činjenice. A to ćete najlakše postići tako da ih zabavite. Ali zabavljačke forme dijele temelje, jezik i knjigu, sa složenijim stvarima, što kod ozbiljnih pisaca izaziva mnogo frustracija. Dok se oni bore da kažu mnogo bitnije i složenije stvari, u nešto prilično glupo, kao migracija je teška, ulaže se mnogo novca. Znaš, nakon 11.9. islamofobija se najviše razvijala među ljudima koji nikada nisu imali nikakav kontakt sa islamom. Ignorancija proizvodi svoj vremenski sistem. A posljednih godina kroz Ameriku su prošla tornada ignorancije, jer ste za predsjdnika izabrali šefa vremenskih prilika. Mislim da su ljudi odahnuli kada je to prošlo, ali problemi nisu nestali.
EDIN SALČINOVIĆ
Kada bi imao utjecaj Oprah Winfrey i toj Americi morao preporučiti jednog bosanskohercegovačkog autora, koga bi odabrao?
JOHN FREEMAN
To je teško pitanje. Moram se odlučiti za Lanu Bastašić, djelimično zbog toga što je Semezdin Mehmedinović objavio tri knjige u Americi. Saša Hemon i nagrađivan.
EDIN SALČINOVIĆ
Saša Hemon je američki pisac.
JOHN FREEMAN
Da, tako da izbor pada na Lanu. Ona se kao autorica još forimira, jako je talentovana. I kao i na drugim mjestima koja su proživjela rat, poput Lebanona, dođe vrijeme kada je potrebno, pa ne zaboraviti rat, samo ne stavljati kompletnu kulturnu produkciju u vezu sa ratom. Mislim da je Lana dobar pokazatelj u kojem smjeru se kreće bosanska književnost. Svježina njegnog jezika i njegova energija, neobična karakterizacija likova, pomalo nalik na Kafku, ali istodobno realistično. To je zanimljiva pojava u zemlji koja je nedavno prola kroz rat, gdje ljudi književnost čitaju kao historiju ili novinarski izvještaj. Semezdin i Saša Hemon su čarobni, ali kad pričitate Lanu Bastašić ne tražite mapu Bosne i Hercegovine, nego mapu njene mašte.