1.
Čudnovato putovanje Ibrahima Talhe kratka je priča Irfana Horozovića, objavljena u njegovom proznom prvijencu Talhe ili Šedrvanski vrt (Zagreb, 1972).
Ibrahimu Talhi, inače djedu pripovjedača Bagrema Džafera Talhe, jedna je perzijska lampa, što ju je njegov otac, Anafor, kupio u nekoj zalagaonici za vrijeme putovanja na Bliski Istok, odredila životni put i sudbinu. Kada Anafor počne gubiti imetak, on će založiti mnoge dragocjene predmete, među kojima i srebrenu petrolejku, kako bi se spasio bankrota. Mnogo godina kasnije, Ibrahim tokom posjeta tetki Sadi oživljava uspomenu na ovaj izgubljeni predmet i odlučuje da ga pronađe. Međutim, onoga trenutka kada ode od kuće, on počinje gubiti bića koja je najviše volio: djevojku Zulejhu, starog kujundžiju Jakuba i svoga konja Seklemeza. Na tom putovanju, koje je dvostruko i koje ne obuhvata samo vrijeme i prostor narativa, već se odnosi i na unutarnje ja središnjeg lika, Ibrahim prelazi put od od nevinosti do zločina, od racionlanog do iracionalnog, pri čemu se lampa javlja kao predmet njegove žudnje, kao agalma, u lacanovskoj determinaciji tog pojma.
Strukturalistički pravac analize dovodi nas do zaključka da je lampa, zapravo, sredstvo pomoću kojeg kosmički princip Zla upravlja Ibrahimovm postupcima, pa se kao primarni odnos u priči pojavljuje odnos unutar binarnosti Dobro – Zlo, svojstven mitu i bajci. S tog aspekta Ibrahimovo putovanje moglo bi se protumačiti paradoksom koji odražava tragiku njegovog lika: žrtvujući sve ono do čega mu je bilo stalo radi jedne stvari, ispostavlja se da je time izgubio baš nju.
2.
Binarne suprotnosti ne počivaju na jasnoj kategorizaciji, nego su, u biti, izmiješane i njihov je odnos mnogo kompleksniji od onog koji nam je nametnuo strukturalizam. Stoga bi Horozovićevu priču valjalo temeljito pretresti s ciljem da se pronađu samorazličitosti, odnosno oni aspekti u tekstu koji podrivaju ustaljene tvrdnje o Ibrahimu kao žrtvi zlih sila, odnosno vlastite, ljudske sudbine. Jacques Derrida je jedne prilike izjavio da svako čitanje uključuje pretpostavke, a sam će tekst osigurati slike i tvrdnje kojima ruši te pretpostavke.
Vjerovatno najupečatljivije poglavlje u priči jeste ono posljednje u kojem se Ibrahim Talha preobraća u ubicu nakon što jedan od pijanih sejmena razbije lampu za kojom je tragao. Ibrahim vadi mač i oduzima život ne samo njemu, već i njegovim prijateljima, te krčmaru, provjerenom razbojniku. Priča završava nadrealnom scenom:
Kad su poslije izvjesnog vremena naišli gradski stražari, da zavedu red u gostionici, ugledali su krvavu odaju i na sredini stol ispod kojeg je ležala razbijena lampa. Na stolu je stajao ponosito uspravljen Ibrahim Talha s blagošću u kutu usana. Ruke je sklopio iznad glave, tako da su izgledale kao cilindar za plamen na petrolejci. Stražari su zaprepašćeno gledali kako se odaja kupa u svjetlosti.
Promatrana kroz posljednju scenu, čitava priča dobija metafizičku auru. Slika Ibrahima kako svijetli implicira bajkovitost i na taj način pomjera radnju izvan narativa, odnosno iz njegovog realnog u nadrealno, pri čemu je sasvim dopušteno tumačenje da je sve ono što se u priči događa samo posljedica borbe između Dobra i Zla. U tom smislu, lampa, koja je, zapravo, lucifersko sredstvo u zavođenju čovjeka na stranputicu, ima hipnotičko dejstvo na mladog Ibrahima koji postaje njenom žrtvom, odnosno otjelovljenjem zla. Tako Čudesno putovanje Ibrahima Talhe dobija dvostruki karakter i istovremeno govori dvije paralelne i kompatibilne, ali ipak različite priče: onu, koja je u prvom planu (priča o Ibrahimu Talhi) i onu koju bismo mogli nazvati pričom broj dva (mitološki odnos Dobro – Zlo) koja je kodirana u njene međuprostore, s tim da se potpuno otkriva tek na kraju, postavljajući okvir unutar kojeg treba posmatrati glavnu priču.
Dekonstrukcijskim rječnikom rečeno, posljednja scena, o kojoj će biti riječi i nešto kasnije, ono je što Derrida naziva différance – ona proizvodi razliku koja proizvodi razlike, odnosno razliku koja odlaže razumijevanje. Ona svojom mnogoznačnošću ne zatvara strukturu priče otisnute u narativu, niti pak razrješava krajnju sudbinu glavnoga lika, već upravo suprotno: ona otvara niz mogućnosti do kojih se dopire dekonstrukcijom njene metaforičnosti, no niti jedna od tih mogućnosti nema orijentaciju konačnog razrješenja. Drugim riječima, završetku je oduzeto semantičko sidrište što dopušta mogućnost da se dvije pomenute priče, u svojoj nerazrješivosti, nastave do u beskonačnost.
3.
U klasičnom tumačenju priče, Ibrahim se, dakle, pojavljuje kao žrtva djelovanja kosmičkih sila; on biva zaveden baš kao što zavedenima bivaju Adem i Hava/Adam i Eva. Međutim, ovdje bi vrijedilo riskirati s pitanjima: šta ako je to samo privid? Šta ako Ibrahim nije žrtva i krvnikom ne postaje na kraju, nego onoga trenutka kada oživi njegovo sjećanje na lampu?
Odgovor na ovo pitanje valjalo bi potražiti u odnosu Ibrahima s drugim likovima, pogotovo s osobama do kojih mu je stalo. Zulejha, žena koja ga voli, u času rastanka mu kaže da će se udati ako je napusti i ode u vojsku, ali njega to nimalo ne pokoleba u njegovom naumu. Opće je mjesto u tumačenju ovakvih situacija u literaturi da se skoro uvijek rastanak događa u ključnom momentu za muškarca. Postoje dvije mogućnosti koje, u tom slučaju, stoje na raspolaganju ljubavniku: odustati od voljene žene zbog svoje misije/karijere ili ostati s njom.
Razmatrajući ovu dilemu u svojoj knjizi Tihi sugovornici Lacana, Slavoj Žižek zaključuje da su oba postupka lažna i da vode k tome da žena odbije muškarca. Po njemu, ako je muškarac u stanju preživjeti bez žene, usprkos činjenici da mu je ona sve, i, usto, ispuniti svoju misiju, ona će mu se, na posljetku, ipak vratiti. U izboru pred koji ga je dovela Zulejha, Ibrahim Talha odbacuje ljubav i odabire svoju misiju (potraga za lampom) čime je gubi zauvijek.
No, osnovno pitanje ovdje je: čime je motivirana njegova odluka? Ustaljeno razmišljanje kreće od pretpostavke da je bio zaveden, hipnotisan svjetlošću lampe; Ibrahim, dakle, osjeća zov sudbine koja mora biti ispunjena i tome se ne može oduprijeti. No, šta će se dogoditi ako obrnemo proces tumačenja? Šta ako je Ibrahimov postupak upravo odraz njegove sudbine? Ili da preformuliramo: šta ako je Zulejhu ostavio upravo zbog toga da bi bila nesretna s drugim?
4.
Baš kao što nam stvarni motiv Ibrahimovog napuštanja Zulejhe ostaje skriven – i time nam dopušta različita tumačenja – tako i u šturom opisu Jakubove smrti bivamo uskraćeni za dublji uvid u ono što joj je prethodilo. Tom događaju narator posvećuje tek jednu rečenicu:
Uskoro je opet morao da bježi, bolestan i izmrcvaren: jer su vlasti saznale za dezerterovo prebivalište, to je koštalo glave starca koji mu je bio toliko prirastao za srce.
Ibrahim se, dakle, pojavljuje kao direktni uzrok Jakubove smrti: Jakub pristaje sakriti Ibrahima, sada dezertera, što će, kako se ispostavlja, za njega biti kobno.
Prostora za tvrdnju kako je Ibrahim remetilački faktor, lutka na koncu kojom upravlja demijurgova ruka, i u ovom je slučaju sasvim dovoljno. Način na koji uvlači prijatelja u svoju agoniju suprotan je u istoj mjeri u kojoj je i kompatibilan osjećaju prijateljstva. To nas dovodi do suštinskog pitanja, na koje je, valjda, moguće dati samo relativan, pojedinačan odgovor: je li etično i, uopće, je li humano, zatražiti pomoć prijatelja u nevolji ako znaš da bi za tu pomoć on mogao platiti najveću moguću cijenu – cijenu vlastitog života? Imamo li, dakle, pravo ugroziti život nekoga do koga nam je stalo kako bismo spasili sopstveni?
U priči Patriotizam, japanskog pisca Yukia Mishime, glavni junak, poručnik Shinji Takeyama, odlučuje izvršiti samoubistvo jer ne može podnijeti pomisao da će se sukobiti sa svojim prijateljima, oficirima, vojnim pobunjenicima, čak iako se njegova politička uvjerenja u potpunosti kose s njihovim. U njegovom svijetu, dakle, prijateljski odnos sasvim je drukčije definiran, jer se izdiže iznad svega, pa čak i iznad samog života. Odličan primjer prijateljskog odnosa možemo pronaći i u kultnom ostvarenju Franka Darabonta iz 1995., The Shawshank Redemption: Andy Dufresne dvadeset godina termitski uporno kopa tunel koji iz zatvorske ćelije vodi ravno u slobodu, ali o svome poduhvatu ne govori ni s kim, pa čak ni sa svojim najboljim prijateljem, Redom. Zašto? Upravo zato da bi ga zaštitio mogućih posljedica ukoliko njegov bijeg ne uspije.
Ovakvo tumačenje prijateljstva baca sumnju na Ibrahimov postupak i našu tezu uvodi u domen mogućeg: Ibrahim je stigao kod Jakuba ne zbog toga da se sakrije vojnim vlastima, nego da bi ga doveo u opasnost. Istina, riječi da je starac Ibrahimu bio toliko prirastao za srce, ulaze u koliziju s navedenom tvrdnjom, no tu opet valja otvoriti novu mogućnost: šta ako se Ibrahimova komunikacija sa zlom odvija na razini nesvjesnog, dakle mimo njegovog znanja? Neovisno od toga da li je odgovor na ovo pitanje pozitivan ili negativan, ovakav pristup analizi Ibrahimovog lika treba shvatiti u kontekstu onoga što Derrida naziva indécidabilité: davanje na uvid više različitih modaliteta njegovog čitanja, s ciljem poništavanja jednog pravca tumačenja.
5.
Kada u posljednjem poglavlju jedan od pijanih sejmena razbije lampu za kojom je tragao, Ibrahim u potpunosti prihvata svoju sudbinu i izvršava četverstruko ubistvo. U posljednjoj sceni pojavljuje se ponosito uspravljen (…) s blagošću u kutu usana i rukama sklopljenim iznad glave, tako da su izgledale kao cilindar za plamen na petrolejci.
Horozovićeva završna metafora mogla bi se raščlaniti na dva osnovna segmenta, dva stupa-nosioca njenog značenja: a) Ibrahim, s rukama u položaju lampe i b) stražari koji vide odaju koja se kupa u svjetlosti. Razrješenje metafore leži u pitanju: otkuda dopire svjetlost koju stražari vide, odnosno šta je njen izvor – Ibrahim (što nam pisac implicitno poručuje) ili, pak, nešto drugo (za šta je pisac ostavio mogućnost, tako što je izbjegao da do kraja opiše sliku). Mogućnosti je, čini se, jako puno, no dvije se čine posebno zanimljivima.
Čovjek kao svjetlo, ili čovjek koji svijetli, biblijska je alegorija koja se odnosi na Isusa Krista i njegovo učenje. Međutim, islamska tradicija kojoj pripada porodica Talha, ali i perzijsko porijeklo lampe, upućuju nas na sufijsku maksimu u kojoj se možda krije jedno od mogućih tumačenja posljednje scene, odnosno Ibrahima koji svijetli: čovjek je iskra svjetla koja teži da se oslobodi, da se uspne do svoga izvora. U tom je kontekstu Ibrahimovo putovanje spiritualna putešestvija koja završava sjedinjenjem s izvorom, s božanskim ja, a Horozovićeva priča je samo jedna u nizu tekstualnih transformacija iste teme, zasnovane na sufijskoj težnji za duhovnim spoznavanjem božanskog. Samim tim, priča broj dva, kako smo je označili na početku ovoga teksta, ona koja nam namiguje u posljednjoj sceni, nema funkciju kontekstualnog okvira, već se, naprotiv, u oba slučaja radi o istoj priči. Ne postoji ništa izvan teksta, čuvena je Derridina rečenica čiji je odjek ovdje ne moguće ne čuti.
Semantički suprotstavljena sufijskoj metafori o čovjeku koji svijetli, jeste mogućnost koja se zasniva na postojanju onoga što se u filozofiji i književnosti naziva viškom životne supstance. Razbijena lampa i dalje sjaji jer je njena životna snaga prejaka da bi je stvarnost zaustavila. Ona odašilje svjetlost po istoj logici po kojoj, recimo, u početnoj sceni filma Bilo jednom u Americi Sergia Leonea (1984.), telefon nastavlja zvoniti i nakon što ruka podigne slušalicu. Na sličnu situaciju možemo naletjeti i u crtanom filmu: kojot u fanatičnoj želji da uhvati Pticu trkačicu prelazi preko ruba provalije ne mareći što više nema tla ispod njegovih nogu. I u ovom slučaju potvrđuje se dekonstrukcijsko mišljenje da se pisac ne može situirati izvan jezika i logike diskursa, odnosno ne može izaći iz jednog, generalnog teksta.
6.
Ono što je važno shvatiti jeste da niti jedan od dva navedena slučaja ne pretendira da zauzme položaj konačnog razrješenja Horozovićeve metafore i cjelokupnog teksta. Čitalac je taj koji dopunjuje priču, odnosno, u ovom slučaju, zaokružuje metaforu njenog završetka, dajući joj vlastita značenja. Isto bi se moglo reći za njenu analizu, jer ni u jednoj analizi ne postoji konačnost: sve je samo jedna mogućnost, jedan pogled na stvari, jedna razlika, jedna différance, a čini se i kako nam kraj Horozovićeve priče poručuje upravo to: izbor je vaš.
