Odložio si fasciklu i ugasio svjetlo. Ležao si budan i slušao nepravilne otkucaje svoga srca, očiju prikovanih za tamnu sjenku iznad sebe. Zamišljao si Niklasa kako leži u jarku i gleda u Johanov Sig Sauer, uperen u svoju glavu.
O čemu čovjek razmišlja u tim trenucima?
Vidio si plamičke Nikijevih plavih dužica u koje se skupio čitav njegov život, sve ono što je bilo i sve ono što će biti, njegov život bez njega, prazan, gluh, mogao si jasno da osjetiš strah koji je bjesnio u njegovom tijelu, proždirući sve organe munjevitom brzinom, čuo si šum krvi koja je gusta proticala pod njegovom kožom, trenutak prije nego je šiknula van. Jednom si na komadu papira, zamišljajući tu užasnu smrt, zapisao sljedeće:
Je li ovo zaista kraj, upitao se.
Potražio je odgovor u očima tamnoputog muškarca koji je stajao iznad njega s Johanovim pištoljem u ruci, ali one su bile ledene i prazne. To je ipak to, pomislio je. Osjetio je kako mu se negdje dolje, u preponama, javlja onaj poznati osjećaj straha i munjevito se uspinje prema dijafragmi. Pokušao se pomjeriti, ali je bol u nogama bila toliko jaka da nije uspio. Koliko je uopće metaka dobio? Tri? Četiri?
U ušima mu je još uvijek brujalo od pucnjave. Mjesto na kojem je ležao – plitki kanal uz cestu – bilo je mokro: od krvi ili mokraće? Zar je uopće važno?
Nije se usudio moliti za milost. Ako je već morao umrijeti, onda neka to bude dostojanstveno i dostojno herojstva kakvo je pokazao Johan. Pomislio je na Annu. Pokušao je u svoja čula prizvati njenu blizinu.
Anna.
Kako li će reagovati kada sazna da je mrtav?! Sutra su trebali otputovati u Forsvik i tamo provesti vikend. Htio joj je pokazati kuću u kojoj je odrastao i upoznati je s roditeljima. Nijednoga trenutka nije sumnjao da će im se svidjeti: Anna je bila takva šarmerka da joj je bilo nemoguće odoljeti.
U predvečerje bi je poveo u šetnju obalom jezera Vättern i usput joj pričao o davnim tajnama, o ribama, o svetoj Katarini i legendama u koje je kao dječak vjerovao. Zamišljao je kako prolaze pored rustikalnih kuća s visokim pročeljima, ribljih restorana u centru i barki na doku, ispred male kapele u predgrađu. Vidio je samoga sebe kako je kroz gusti brezovi šumarak vodi sve do stare napuštene pilane i tu, na jednom šupljem, oborenom balvanu, gdje se kao dječak igrao, počinje da je ljubi onako kako je nikada ranije nije ljubio.
Anna.
Koliko već sve ovo traje, pomislio je. Sekundu? Deset sekundi? Minutu?
Potpuno je izgubio pojam o vremenu: kao da se, umjesto da ide naprijed, vrijeme vrtjelo ukrug. Cijev Johanovog Sig Sauera još uvijek je bila tu, uperena u njegovo lice. Nije više osjećao nikakav strah, ni paniku. Sada je bio posve miran i sve što je želio jeste da to užasno čekanje što prije završi. U mislima je opijeno posmatrao mirnu pučinu jezera Vättern i slušao Annu kako mu šapće: „Volim te, volim te, Niki“, i onda ga ljubi onim svojim punim, sočnim usnama.
Anna ga ljubi onim svojim punim, sočnim usnama.
Eto, to je u konačnici bila posljedica odluke koju si donio one noći, na straži, u Dračevicama. U nekom paralelnom vremenu, gdje se zbrajaju svi naši postupci i gdje se odlučuje o životima i smrtima svih nas, te je davne majske noći zapečaćena Nikijeva i Johanova sudbina.
Pogledao si oko sebe: kroz prozor bivše zatvorske ćelije, sada sobe hotela Långholmen, prodirala je prva svjetlost. Ustao si, obukao se i potom skoro čitav sat vremena hodao zatravljenim obalama kanala, nedaleko od hotela, pokušavajući da u nečujnom postojanju mirne, tamnozelene vode pronađeš mir. U Mostaru si, za tu potrebu, imao svoje šetnje uz Neretvu i Bunu, one su te liječile, crpio si iz njihove protičuće snage onoliko koliko si mogao kako bi se nosio sa svijetom oko sebe i u sebi.
Posmatrao si zvijezde u odsjaju vode, njihovo blijedo treperenje na rudećoj pozadini neba, pitajući se jesi li učinio dobro što si došao u ovu zemlju. Kako bi bilo da si ostao kući, uz Asju, i sve ovo pokušao da zaboraviš, jednom zauvijek: Niklasa, Johana, Aakera, Idu Blom, knjigu, sve? Ono što je bilo – bilo je i ničim se više ne da ispraviti.
Nije li, na kraju krajeva, Melisa bila u pravu kada je rekla da je sve to bila samo slučajnost, samo jedna od onih koje se svakodnevno događaju u milijardama drugih života? Ali, ti nikada nisi povjerovao u to. Naprotiv, tog jutra shvatio si da je ne poznaješ: to nije bila žena kojom si se oženio. Udahnuo si duboko i prešao most koji je vodio prema malom trgu s druge strane kanala. Melisa. Tako prazno je sada zvonilo to ime u tvom srcu.
Pa ipak, proživjeli ste dosta toga lijepog prije nego se vaš brak pretvorio u noćnu moru, u stalno sukobljavanje, na kraju, i oko najbanalnijih pitanja poput onih da li bi za vikend trebali otići na planinu ili na more, ili hoćete li prijatelje pozvati na večeru u srijedu ili u četvrtak. Razmjere bijesa koje bi izazivale vaše beskonačne svađe, žestina koju biste ispoljavali pri zaštiti ličnog integriteta ili zaprepašćujuća spremnost da se u tjeranju kaprica ide do krajnjih granica, sve je to bilo u potpunoj suprotnosti s toplinom i nježnošću koju ste imali tokom prvih mjeseci
vaše veze.
Sjećaš se jednoga trenutka s rastave, dok ste sjedili u bezličnoj sudskoj kancelariji nestrpljivi da po svaku cijenu i što je moguće prije okončate neuspjelu bračnu avanturu. Primjećujući kako joj je lice smršavjelo i preblijedilo, shvatio si koliko su je vaši posljednji zajednički mjeseci koštali zdravlja i živaca – jedne večeri, u neurednoj spavaćoj sobi, dok ste u pidžamama ležali pod plahtom, prigovorio si joj nešto u vezi s čistoćom stana u kojem ste živjeli, a ona je reagirala tako žučno, trgajući s tebe pokrivač i razbacujući jastuke i odjeću po sobi, s nekom čudnom bijelom pjenom u uglu usana, da si pomislio kako će, naprosto, pući od bijesa. Gledajući je tog jutra, u onoj njenoj rozoj vesti, očiju lišenih sjaja, svu ispijenu, blijedu, napetu, bez imalo žala za onim što je tada već bilo iza vas, pomislio si: zar je ovo sve što na kraju ostane od ljubavi?
Odmah nakon doručka, koji nisi ni okusio, metroom ste se odvezli u dio grada gdje je trebalo da prisustvujete nekom seminaru, koji su, u sklopu programa posjete, za vas organizirali vaši domaćini. U konferencijskoj sali švedskog Instituta za proučavanje historije bilo je mnoštvo ljudi, Šveđana i Bosanaca, većinu njih vidio si prvi put i bio si siguran da ih nakon ovog putovanja vjerovatno nikada više nećeš vidjeti, što ti je umnogome olakšavalo situaciju jer nisi imao ni volje ni želje da učestvuješ u njihovim trivijalnim razgovorima.
Odgovarao si na pitanja u svega nekoliko riječi, otvoreno pokazujući nezainteresiranost za sve ono što se oko tebe događalo. Mogao si, barem, da se ljepše poneseš prema Fatimi Betić, direktorici Pedagoškog zavoda, ženi u godinama pred penziju zahvaljujući kojoj si se i našao u projektu razmjene, kada ti se u jednoj pauzi ljubazno osmjehnula i upitala te da li je sve u redu. Odgovorio si joj da se još nisi oporavio od napornog putovanja, trebat će ti neko vrijeme da se dovedeš u prvobitno stanje, ali da ne brine, sve će biti kako treba. To ju je zadovoljilo, počela je da priča o drugim stvarima, a ti si šutio i kimao glavom, pretvarajući se da je slušaš.
Jesi li joj možda trebao otkriti da za tebe ovo nije bila obična posjeta?
Ne, nisi to mogao. Izuzev s Melisom i Asjom, nikada ni s kim o tome nisi razgovarao, pa čak ni s kolegama u redakciji Fronta, iako si četiri godine ranije objavio reportažu o užasima koje su preživjeli Asjini roditelji tokom rata, a u kojoj si pisao i o svom iskustvu s Johnnyjem Aakerom. Tako je bilo sve do prošlog ljeta, kada si u Mostaru upoznao Leifa Markena i Jonasa Nordgrena, dvojicu profesora iz göteborške škole Hvitfeldtska Gymnasiet.
Poslije seminara, koji je trajao nekoliko sati, proveli ste izvjesno vrijeme u šetnji Gamla Stanom i ti si bio oduševljen onim što vidiš. Iz praktično svake arhitektonske linije, svake forme, izbijala je tebi do tad nepoznata ljepota – hladna, jednostavna i nekako svijetla, čista, precizna,
simetrična. Ispresjecan kanalima i povezan mostovima, s dugim, popločanim kejovima, starim crkvama, širokim avenijama, velikim parkovima, luksuznim hotelima, Stockholm je, tog dana, intenzivirao u tebi ono staro, ratno osjećanje da si rođen i da živiš na pogrešnom mjestu. Koliko si samo puta poželio da odeš iz tog malog, razrušenog grada na jugu Hercegovine, da zauvijek napustiš tu prokletu, podijeljenu zemlju, ali nikada nisi smogao dovoljno hrabrosti da to učiniš. Sada si već u godinama kada je kasno za neki novi početak i sve što možeš jeste da se ljutiš na samog sebe što si čitav svoj život protraćio na tom jadnom mjestu, kojim već dvije decenije vladaju lokalni politički moćnici, nacionalisti, ratni profiteri i kriminalci.
Naredni dan proveo si lutajući gradom. Napustio si dvorište hotela, bez plana i cilja, i nakon izvjesnog vremena postao si svjestan da si se izgubio u mreži kvartova i ulica. Nekoliko puta si zastajao i osvrtao se, pokušavajući da po sjećanju odrediš svoj položaj u odnosu na hotel,
ali nisi uspio. Orijentacija ti nikada nije bila jača strana, uspijevao si da se izgubiš i na mnogo jednostavnijim mjestima, ali ovaj put to te nije brinulo, nisi osjećao nikakvu paniku, čak je ugodan bio osjećaj koji te tjerao sve dublje u taj nepoznati, elegantni grad, toliko različit od svega što su tvoje oči pamtile.
Predvečer si zastao pred izlogom jednog bara, razgledavajući njegovu unutrašnjost, uređenu u retro stilu, s crno-bijelim fotografijama stockholmskih znamenitosti okačenim na zidove od ukrasne crvene opeke. Iz zidnih svjetiljki dopirala je prigušena svjetlost, za četvrtastim zelenim stolovima gosti su ispijali krigle s pivom, silueta kelnerice minula je u dnu salona. Ušao si, smjestio se u ugao i s velikom znatiželjom počeo da posmatraš ljude oko sebe. Slušao si žamor razgovora koji su se odvijali za susjednim stolovima, ne razumjevši ni riječi.
Pa ipak, savršeno si razumio sve te osmijehe, odjeću, pokrete… Gledajući ih, vrlo lako si mogao steći dojam da je ovaj svijet sasvim u redu i da bezbrižno diše zašuškan u ugodnost svog postojanja. Naručio si pivo i prepustio se razmišljanju. Niklas i Johan su u ovom gradu završili policijsku akademiju. Jesu li ikada prošli ovom ulicom ili možda sjedili u ovom baru? Instinktivno se osvrćeš oko sebe kao da tražiš neki znak njihove prisutnosti, sve dok ne shvatiš koliko je to besmisleno. Pomišljaš na Roberta Leonardsona, bivšeg dispečera policijske stanice u Motali: je li se i on ovako osjećao nakon 28. maja 1999?
O njegovom osjećanju krivice pisao ti je Thomas Petterson u svojim mailovima i ti nisi mogao da ne suosjećaš s tim mladićem. Godinama ga je progonilo to što onoga kobnog dana informacija o Toyoti Avensis iznajmljenoj u Stockholmu nije stigla do Niklasa i Johana. Da je bio
brži u provjeri podataka, možda bi se policajci iz Mjölbyja drukčije postavili prema automobilu koji su slijedili, možda bi još uvijek bili živi. Na kraju je napustio policiju i otišao na sjever. Pokušao si da ga pronađeš, ali je na Google pretraživaču bilo toliko Roberta Leonardsona da ti se činilo besmislenim baviti se mišlju koji je od njih onaj koji tebe zanima. Pa ipak, njegovo prisustvo jasno si osjećao u vlastitoj krivnji. Mogao si da oćutiš njegovu patnju i zamisliš način na koji ga je razarala.
Dva dana poslije Leif i Jonas čekaju te na göteborškoj željezničkoj stanici. Dok se rukujete, jasno osjetiš da među vama postoji nešto više od običnog prijateljstva: toj dvojici sredovječnih prosvjetnih radnika sudbina je dodijelila epizodu u tvojoj životnoj priči i oni su je, svjesni njene
važnosti, objeručke prihvatili. Ili su ti barem to obećali one tople majske noći, prije godinu dana, kada si im u jednoj maloj kafani na obali Neretve ispričao priču o Johnnyju Aakeru, plaćeniku Hrvatskog vijeća obrane u bosanskohercegovačkom ratu, prvom Šveđaninu u historiji te zemlje osuđenom za ratne zločine.
Jasno se sjećaš Jonasovog pogleda, koji nije mogao sakriti šokiranost. Pomaknuo je pepeljaru kako bi napravio mjesta za svoje široke laktove i onda ti se primakao toliko blizu da si mogao osjetiti zadah nikotina iz njegovih usta.
„Jesi li nam to upravo rekao da si se sreo oči u oči s jednim od najvećih zločinaca u švedskoj historiji?“, upitao je, toliko snizivši glas da si ga jedva čuo.
Klimnuo si glavom, osjetivši kako njegove modre, skandinavske oči pažljivo proučavaju svaki tvoj pokret.
„O tome pišem knjigu“, potvrdio si. „Roman.“
Jonas je izvadio cigaretu iz kutije i stavio je u usta. Leif ju je pripalio njegovim upaljačem, koji je cijelo vrijeme vrtio među prstima. Na njihovim nevinim, milosrdnim i razumnim licima, oslobođenim od svake primisli zla, patnje i ludila, čitao si duboku užasnutost. Skoro da si mogao vidjeti kako se pred njihovim očima redaju slike kojima su pokušavali sebi predočiti sve ono o čemu si im upravo pričao. A pričao si o reportažama koje si o Aakerovim zvjerstvima pisao za Front, onda o onom danu, kada je u Mostaru, u Ulici Alekse Šantića, pijan i
nadrogiran, greškom pao u ruke legalnih bosanskohercegovačkih vlasti, te, naposljetku, o Johanovoj i Niklasovoj smrti 28. maja 1999. u mjestu Malexander, u pokrajini Östergotland, u Švedskoj.
„Ako želiš, možemo ti pomoći da odeš tamo“, ispalio je Leif, prekidajući tišinu, ispunjenu šumom rječnih brzaka i pirkanjem povjetarca u obližnjoj košćeli. „U Malexander.“
„Da“, složio se Jonas. „Vrlo rado ćemo to učiniti. Mjesto je udaljeno svega tri sata vožnje od Göteborga. To nije mnogo.“
„Zapravo bi bilo dovoljno da me odvezete do Mjölbyja“, rekao si. „Tamo imam prijatelja, policijskog inspektora, bivšeg Niklasovog i Johanovog kolegu, s kojim bih se poslije odvezao u Malexander.“
Leif i Jonas su se pogledali i gotovo u isto vrijeme klimnuli glavama.
Dok stojite na peronu među ljudima koji izlaze iz voza, na njihovim licima odmah počinješ da tražiš bilo kakav trag datog obećanja. Odjednom te obuzima strepnja – šta ako, iz nekog razloga, ne odeš u Mjölby? Ako, recimo, Jonas i Leif budu prezauzeti ili ne budu mogli pronaći zamjenu u školi? Ili im to obaveze u sklopu projekta ne budu dozvoljavale?
Čak i sama pomisao da bi se cijela ta stvar mogla izjaloviti beskrajno te uznemiravala. Ako ne odeš u Malexander i ne sretneš Idu Blom, tvoje očajanje bit će pojačano mišlju da si propustio priliku koja ti se više nikada neće ukazati.
Stojeći u staničnom metežu, ometani grajom, dozivanjem i bukom točkića na koferima koji stružu o beton, razmijenili ste nekoliko srdačnih riječi, a onda ste krenuli prema izlazu, gdje vas je čekao taksi. Kasno sunce bacalo je izdužene sjenke na široku cestu, ulice su bile poluprazne i ti si ravnodušno posmatrao njihovu arhitekturu lišen osjećanja radoznalosti koje se u čovjeku javi uvijek kada stigne u nepoznati grad; sve što je od tog osjećanja ostalo jeste saznanje da si došao još jedan korak bliže Malexanderu i Idi Blom.
Odsjeo si kod Leifa, u njegovom lijepo uređenom stanu u četvrti Landala. Bilo ti je drago kada si na jednom od zidova u dnevnoj sobi opazio bakrorez Starog mosta koji si mu poklonio prije godinu dana. Upoznao si i Helenè, njegovu vjerenicu, visoku i naočitu profesoricu književnosti u četrdesetim, o kojoj ti je sa zanosom pričao u Mostaru. Večerali ste dimljenog lososa, Leifov kulinarski specijalitet, popili po čašu crnog vina i onda još neko vrijeme razgovarali o ratu u Bosni i Hercegovini, politici i književnosti. Napolju je mrak bio gust, svjetlo u trpezariji prigušeno, a bore na svijetlim, skandinvskim licima tvojih domaćina tupe i osjenčene.
Kada ste prešli u dnevni boravak, učinilo ti se da između Leifa i Helenè postoji izvjesna doza napetosti zbog čega si odmah počeo da osjećaš blagu nelagodu, jer nisi znao da li je prouzrokovana tvojim prisustvom ili možda nekim međusobnim nesporazumom s kojim nisi imao nikakve veze. Zbog toga si nastojao da skratiš razgovor što je više moguće, pravdajući se glavoboljom i umorom. Ipak, ostao si još toliko da ti Leif izloži plan aktivnosti tokom tvog
boravka u Götebrogu, među kojima je bilo i predavanje o besmislu rata, koje si trebao održati učenicima Hvitfeldtskae Gymnasiet. Ono što te je najviše zanimalo ostavio je za kraj, kao da želi testirati tvoje strpljenje.
„Put u Mjölby planirali smo za prekosutra“, rekao je.
„Da li ti to odgovara?“
„Savršeno“, odgovorio si, uloživši ogroman napor da prikriješ olakšanje koje si osjetio. Eto, ipak će sve biti onako kako si želio. Najzad ćeš upoznati Thomasa Pettersona i vidjeti Malexander, a ako budeš imao i malo sreće, srest ćeš Idu Blom i tražiti da ti oprosti što nisi spasio njenog sina, a mogao si da nisi bio tolika kukavica.
„Leif mi je rekao da ste u ratu sreli Johnnyja Aakera…“, dobacila je oprezno Helenè.
Znao si da joj je ta rečenica stajala navrh jezika još od trenutka kada si ušao u stan i pred tvojim očima namah se ukazala zgrada predratnog restorana u naselju Dračevice, u kojoj je bila smještena tvoja jedinica, i onaj žitki ljetni mrak što je poput mokre ponjave prionuo za kožu, i ono neonsko svjetlo na vrhu betonskog stuba u dvorištu oko kojeg su letjeli oblaci komaraca, i Aakerovo pretučeno lice, smješteno među rebra prozorskih rešetaka, podlo, truhlo i opako. Kimnuo si glavom, ozbiljan, ne pogledavši je, osjećajući nepopustljivost u njenom pogledu.
„Čitala sam na internetu o njegovim zločinima u Hercegovini. Čini se da je dole radio užasne stvari.“
Prisjećaš se one vlažne garaže u naselju Uzunovići, u Stocu, i beživotnih likova dvojice bivših logoraša, žrtava Aakerovog zlostavljanja, koje si intervjuirao. Prisjećaš se dana kada si upoznao Asju.
„Možete biti sigurni u to“, rekao si. „Aaker je u ratu činio nezamislive gadosti.“
„Pretpostavljam da si jako umoran, prijatelju.“ Leif je prekinuo razgovor, primijetivši, vjerovatno, s koliko si napora govorio o tome.
„Oprostite mi na nesmotrenosti. Jednostavno sam radoznala“, stidljivo je dobacila njegova vjerenica i ti si kimnuo u znak odobravanja. „Leif, da li bi našem gostu pokazao sobu?“
„Svakako“, odgovorio je tvoj prijatelj.
Otpio si posljednji gutljaj vina iz čaše i krenuo za njim ka dnu uskog hodnika, gdje se nalazila gostinska soba. Svukao si se i legao u krevet. Iz susjedne prostorije do tebe su dopirali zvukovi para koji se pripremao za počinak.
Sklopio si oči i ponovo ih otvorio. Toliko snažno te je pritiskao osjećaj uzbuđenja da nisi mogao da zaspiš, usprkos umoru koji se nastanio u svakom mišiću tvoga tijela. Pri slaboj svjetlosti uličnih lampi, počeo si da razgledaš dijelove namještaja: ormar, radni stol, nadrealistička slika na zidu, ovalna plafonjera… Duboko si udahnuo. Sve ti je to izgledalo toliko nestvarno da si se s pravom pitao nije li zapravo sve samo san ili, u najboljem slučaju, neki dobro
izrežiran film u kojem i, ne htijući, igraš glavnu ulogu. Bio je to onaj dobro poznati osjećaj da stojiš usred nečega suštinskog, nečeg velikog i neobjašnjivog.
Nešto prije ponoći, još uvijek budan i ležeći u mraku, otipkao si SMS Thomasu Pettersonu, s namjerom da ga obavijestiš o svom dolasku u Mjölby. Potom si pisao i Asji.
„U Göteborgu sam. Sve je OK.“
„Čuvaj se“, odgovorila je vrlo brzo. „I ne zaboravi da piješ lijekove.“
“Ništa lakše od umiranja”, Laguna, 2019.
