„Jeste li, možda, za šalicu kafe“, kaže Ida Blom, sjedeći na sofi zastrtoj muslinskim prostiračima. Pažljivo posmatraš njenu valovitu, farbanu kosu, bore na ispijenom licu i male, kvrgave ruke položene na masivni sto od mahagonija. Doima ti se dosta starijom u odnosu na fotografije koje si viđao na internetu. Na lijevoj ruci primjećuješ prsten, dosta jednostavan, s oblim, minijaturnim dijamantom na vrhu.
Čekaš da Thomas prevede njene riječi. Potom odmahneš glavom i uljudno joj se zahvališ. Ida se malo pomjeri u stranu i njene velike, pomalo izgubljene oči bez ikakvog sjaja i vedrine, potraže tvoje. Ne možeš da izdržiš taj pogled, Miko. Ostaješ savladan snagom bola koji zrači iz njenih prodornih, sivih zjenica. Iznenada se počinješ znojiti, osjećaš kako ti se grudi nadimaju i spuštaju. Uzbuđen si.
„Imala sam dvadeset osam godina kada sam rodila Johana“, počinje Ida. „Suprug me je vrlo brzo napustio, pa sam ga morala odgajati sama. Nije bilo nimalo lako u to vrijeme biti samohrana majka.“
Mnogo su se tih godina selili. U Boxholmu im je bilo previše tijesno, u Vimmerbyju nije mogla pronaći odgovarajući posao, a u Eksjöu je njenom jedinom djetetu škola bila predaleko od mjesta gdje su stanovali. Kada se ponovo vratila u Vimmerby, uspjela se zaposliti u prehrambenoj kompaniji, te poslije dogurati do direktora sektora. Bilo je to u vrijeme kada je Johan otišao u Solnu da završi akademiju i postane policajac – zanimanje koje ga je, usprkos njenom protivljenju, oduvijek najviše privlačilo.
Ponešto od onoga što kaže zabilježiš u rokovnik, iako znaš da nema potrebe za tim: siguran si da ćeš se sjećati svake pojedinosti ovog razgovora. S vremena na vrijeme, u predsoblju zakriješti nakostriješeni papagaj – tada Ida prekine priču i izgrdi ga, nježno, kao da grdi neposlušno dijete: „Zašto već jednom ne prestaneš s tim, Felix? Zar ne vidiš da razgovaramo, maleni?“
Tokom svih tih godina imala je vrlo malo vremena za sebe, sin je bio sav njen svijet, jedino biće kojemu je posvećivala ljubav i pažnju. Trudila se, koliko je mogla, omogućiti mu normalno odrastanje. Drugi muškarci je nisu zanimali, a onih par usputnih veza koje je imala nisu vrijedne spomena.
„Ponekad, ipak, poželim da sam se vezala za nekog“, kaže. „Međutim, kada pomislim na Johana, ne žalim. Ispao je prilično dobro, zar ne, Thomas?“
„Da. Više nego dobro.“
Dnevna soba je prepuna teškog namještaja. O zidovima vise Johanove diplome i slike: iz škole, s Akademije, s posla, s vjenčanja. Na komodi, gurnutoj uz zid, fotografija majke i sina s neke davne školske priredbe i, odmah do nje, slika Johanove djece, Adriana i Hane. Na neke od tih fotografija nailazio si u elektronskim izdanjima švedskih novina. Printao si ih, skupa s člancima, i lijepio po zidovima svoje radne sobe. Da, Miko: umjesto da odlaziš u teatar, baviš se sportom ili, jednostavno, provodiš vrijeme s porodicom, tvoj hobi je bio da istražuješ pojedinosti oko onoga što se dogodilo u Malexanderu. Odlučio si da o svemu tome napišeš knjigu, ali užitak njenog pisanja nikada nisi osjetio: postojala je samo potreba da se kaže ono što se nikako nije moglo prešutjeti.
Odjednom, bez ikakvog povoda, u misli ti se vraća sjećanje na ono februarsko veče, prije dvanaest godina, kada je sve počelo i kada si, saznavši za Niklasovu i Johanovu smrt rano tog jutra, stigao kući razoren krivicom, alkoholom i očajanjem. Prije nego si joj ispričao šta ti se dogodilo, uzeo si svoju suprugu s toliko žestine i gnjeva da ti je poslije rekla nešto što nikada nećeš zaboraviti: „Ima u tebi nekog mraka kojeg se jako bojim.“ Danima joj poslije nisi mogao pogledati u oči zbog toga. Da li je taj mrak o kojem je govorila Asja ušao u tebe u ratu, dok se na sve strane ginulo i smrt ti disala za vratom, Miko? Ili možda one noći kada si Aakera držao na nišanu?
Ida ustaje i odlazi u kuhinju. Ubrzo se vraća s dvije čaše voćnog soka i čašom vode za sebe. Potom nastavlja da priča.
„Tog 28. maja 1999. godine, u petak, ranije sam izašla s posla. Kao i svakog dana, odmah sam krenula kući. Usput sam, u parku, preko puta tvornice u kojoj sam radila, nabrala svežanj ljubičica. Namjeravala sam ih sutradan odnijeti na majčin grob. Nisam ni slutila da ću ih dva sata poslije položiti na mjesto Johanove pogibije.“
Negdje oko 15:30h sjela je u auto i krenula ovamo, u Våkthult. Vimmerby od njene farme dijeli nešto više od sat vremena vožnje, rutom 34 i onda regionalnim putem 135. Bio je ugodan i topao dan, s nešto malo vjetra koji je dopirao s obližnjih jezera. Nedugo nakon što je izašla iz grada, na radiju je čula da se u Kisi dogodila pljačka. Spiker je izvjestio da je policija u potjeri za pljačkašima. Naravno, odmah je posumnjala da je Johan umiješan.
„Tog je dana radio dnevnu smjenu. Sutradan ujutro, trebao je doći ovdje, jer smo se nekoliko dana ranije dogovorili da za vikend ofarbamo kuću. Volio je da mi pomaže. Uživao je u svakom minutu provedenom ovdje… U neposrednoj blizini mjesta gdje je pogubljen, naišla sam na policajca, koji je zaustavio saobraćaj. Upitala sam ga šta se dogodilo. Odgovorio mi je da je došlo do pucnjave u kojoj su stradala dvojica njegovih kolega. ‘Johan Dalberg i Niklas Florin’ rekao je, ne znajući da sam ja Johanova majka. ‘Moj sin jedinac, Johan, je mrtav?!’ vrisnula sam u nevjerici. Policajac me je pogledao, neugodno iznenađen. Tada je shvatio ko sam.“
Pustio ju je da prođe kroz barikadu. Ida je potrčala niz cestu i, spustivši se niz oštru krivinu, ubrzo ugledala policijski auto, izrešetan mecima.
„Johan je ležao straga. Preko njegovog lica bilo je prebačeno žuto ćebe. Podigla sam ga i vidjela užasan prizor.“
Ida napravi kratku pauzu, kao da prikuplja snagu da nastavi dalje. Thomas spusti svoju ruku na njenu i kaže joj nešto na švedskom. Ona odmahne glavom i nastavi da priča. Glas joj je visok i drhtav, na rubu plača. Slušaš je pogruženo, ne usuđujući se da je bilo šta pitaš. Zadivljen si njenom snagom, jer tako mirno, bez imalo kolebanja, govori o najbolnijem iskustvu u svom životu.
„Košulja mu je bila raskopčana i poprskana krvlju, baš kao i tegetno plava majica ispod nje. Svuda je bilo krvi. Lijeva strana lica… bila mu je raznesena. Skroz. Na sredini čela imao je rupu od metka iz koje je isteklo dosta krvi. Zbog položaja glave, slila mu se niz tjeme, kroz kosu, i napravila lokvu na asfaltu. Imao je predivnu kosu, crnu, meku i gustu poput vune…“
Niklas je ležao u jarku pored ceste. I on je bio prekriven žutim ćebetom.
„Ne sjećam se onoga što se događalo poslije. Glasovi, ruke koje me pridržavaju, neka tekućina u mojim ustima, nešto što liči na vodu, ali joj je okus bljutav i težak kao tečno olovo, škljocanje policijskog fotoaparata, uzvici, izrazi saučešća, sve mi se to nekako miješa u glavi, daleko, nejasno i zamagljeno. Jasno se sjećam još samo toga da sam, kada je uviđaj završen, otišla do auta i uzela buket ljubičica koji sam položila na mjesto na kojem je ležao Johan.“
U staklenim vratašcima komode, nazireš svoje lice bijelo kao kreč. Razmjenjuješ poglede s Thomasom, pokušavajući prikriti emocije. Toliko si patnje vidio, Miko, da si počeo vjerovati kako u prirodi samog zla postoji nešto što izmiče moći logičkog rasuđivanja i, samim tim, nadilazi ljudsko postojanje. Kao da neka viša, metafizička sila želi dokazati da ljudska okrutnost nema granica, da je uvijek moguće ići dalje, izmišljajući načine da se drugom nanese zlo.
„To je bilo ubijanje iz čistog zadovoljstva“, nastavlja Ida. „Tako su ubijali nacisti. Na suđenju sam saznala da su Philipsson, Matsson i Aaker zaista bili članovi neonacističkog pokreta. Tokom trajanja procesa, nijedan od njih nije pokazao ni mrvu pokajanja ili krivnje zbog onoga što se desilo.“
Jednoga dana je došao po mene. Tada sam bio u zatvoru u Gabeli. Kao, neko ga je poslao. Izveo me je iz hangara i prijeteći mi protivpožarnim aparatom tjerao me da tražim neka kliješta ili makaze za žicu, ne znam više tačno: bilo ga je teško razumjeti, jer je jako loše govorio naški. Stajao je preda mnom i mumljao: ‘makaze, kliješta, žica’, nekoliko puta ponovivši te riječi. Ja sam slijegao ramenima, jer nisam mogao da razumijem šta želi od mene. Tada mi je naredio da trčim po krugu, a on je trčao za mnom i kada god bi me stigao, udario bi me crijevom po leđima. Na vrhu crijeva nalazio se šaraf koji mi je doslovno kidao meso pri svakom udarcu. Ne sjećam se koliko me je puta udario prije nego sam se, iznemogao, srušio na zemlju i ostao tako ležati nemajući snage da se pridignem. Potom mi je naredio da ustanem i da nastavim trčati… Rekao sam mu da ne mogu, a on je poludio. Udarao me je nogama i crijevom od protivpožarnog aparata. Mislio sam da će me ubiti… Leđa su mi danima poslije bila crna od modrica. Ne mogu to nikada zaboraviti. Na svu sreću, jedan vojnik ga je zovnuo i on je otišao, ostavivši me da tako bespomoćno ležim i krvarim. Kada ga je na suđenju tužilac upitao da li se kaje zbog onoga što mi je uradio, njegovo lice poprimilo je izraz iznenađenja, kao da nikada nije čuo tu riječ i kao da nagađa šta bi ona mogla značiti. „Radio sam ono što mi je bilo naređeno“, odgovorio je, samouvjeren i siguran da time opravdava sve što je učinio.
Svojim kriještanjem, iz predsoblja se ponovo oglašava Feliks. Na licu Ide Blom zatitra slabašan smiješak.
„Tako je dosadan, pogotovo kada imamo nepoznate ljude u kući“, kaže.
„Ne znam da li sam ti o tome ikada pisao, ali tako teške stvari, kao što su ubistva ili problemi s neonacistima, ovdje su više nego rijetke, M. Ovo je miran kraj u tom smislu, iako to ne znači da nema kriminala.“ Thomas načas zastane i razmijeni nekoliko švedskih riječi s Idom. Potom se ponovo okreće prema tebi i nastavlja govoriti ne engleskom. „Evo ti jedan primjer. Nakon Johanove i Niklasove smrti, bilo je nekoliko lokalnih kriminalaca, ljudi s ozbiljnim policijskim dosjeima, koji su došli u stanicu i izjavili nam saučešće. Čak su nam nudili pomoć u hvatanju ubica. Hoću da kažem da velika većina ljudi ovdje ne razmišlja na tako destruktivan način. Problem je u većim gradovima kao što su Stockholm, Göteborg ili Malmö, gdje je naseljenost mnogo veća, a samim tim i socijalne razlike među stanovništvom. Na kraju krajeva i njih trojica su taj dan stigli iz Stockholma.“
„Razumijem“, kažeš.
Ida ustaje i otvara jednu od tri ladice u komodi. Za tili čas, u njenim rukama stvori se foto-album smeđih, kožnih korica. Dok ga lista, shvataš da se radi o fotografijama s Johanovog sprovoda.
„Skoro čitav grad je došao na njihov posljednji ispraćaj“, kaže Ida.
Na jednoj od fotografija prepoznaješ Thomasa, odjevenog u svečanu policijsku odoru, kako s još nekolicinom kolega nosi lijes.
„Sahranjen je u dvorištu protestantske crkve u četvrti Högby, nedaleko od kuće u kojoj je živio. Niklas je, na zahtjev njegove porodice, kremiran i sahranjen na groblju Skogskyrkogården, u Karlsborgu. Na sahrani je bilo jako mnogo vladinih zvaničnika kao i najvećih policijskih dužnosnika iz Stockholma“, objašnjava Thomas.
Ida prijeđe prstima preko folije na fotografiji koja prikazuje sami čin spuštanja Johanovog kovčega u raku. Jedna suza se iskrada iz njenog oka, ali je ona brzo obriše zapešćem, ne dopustivši joj da poteče niz lice.
„Volio bih da posjetim Johanov grob“, kažeš i otpiješ nekoliko gutljaja voćnog soka ne bi li ugasio tihu vatru u živcima.
Thomas kimne glavom. „Naravno. Usput nam je.“
Zapisuješ nekoliko stvari u rokovnik. Ida ustaje i vraća foto-album u ladicu. Kroz prozor posmatraš uredno podšišano dvorište ispred kuće. Negdje duboko u sebi znaš da je došao trenutak kada moraš skinuti masku s lica i reći joj ono što te godinama muči: mogao si spriječiti smrt njenog sina da nisi bio tolika kukavica. Sjedeći u fotelji koja ti odjednom postaje mala i neudobna, pitaš se hoće li ti ta pregažena, slomljena žena moći oprostiti?
