1.
Jedno od najvećih imena japanske književnosti XX stoljeća svakako je Kimitake Hiraoka (1925 – 1970), mnogo poznatiji pod pseudonimom kojim je potpisivao svoja djela – Yukio Mishima. Mishima, koji se tri puta našao u užem krugu kandidata za Nobelovu nagradu, mjesto u književnoj povijesti osigurao je ne samo svojim djelima (Ispovijesti maske, Zabranjene boje, Zvuk valova, Madam de Sade, i mnoga druga) već i kontroverznom smrću – izvršio je seppuku, ritualno samoubistvo karakteristično za samurajsku vojnu tradiciju kojoj je pripadao, nakon što nije uspio animirati pripadnike japanske vojske da izvrše državni udar i ponovo uspostave carsku vlast u Japanu, krajem novembra 1970. godine.
Zanimljivo je da su pojedina Mishimina književna ostvarenja obilovala scenama ritualnih samoubistava, a jedno od onih koje i danas izaziva polemike i različita tumačenja jeste njegova kratka priča Patriotizam[1], objavljena devet godina prije njegove smrti.
Radnja priče obuhvata događaje između 26. i 28. februara 1936. godine. Jedna frakcija japanske vojske – koju povijest pamti pod nazivom Kodo-ha – digla je ustanak protiv cara Hirohita. Shinji Takeyama, tridesetjednogodišnji oficir u carskoj vojsci, izvršava seppuku u svojoj kući u Tokiju nakon što ne može razriješiti dilemu u kojoj se našao: ispoštovati carsku naredbu, po kojoj se narednog dana trebao sukobiti s pobunjenicima, njegovim kolegama, oficirima, ili ne.
Skupa s Takeyamom, seppuku izvršava i njegova dvadesettrogodišnja supruga, Reiko.
2.
Ono što čini samu srž priče Patriotizam i što, ujedno, zauzima najviše mjesta u njenom narativnom prostoru, jeste pripremanje supružnika za sami čin seppukua, koji dolazi na samom kraju, u njenom finalu, u kojem autor do u detalje opisuje Takeyamino i Reikino samoubistvo.
U rano jutro 26. februara, Takeyama – koji još uvijek nema uvid u ozbiljnost vojno-političke situacije, jer je samo čuo trubu što poziva na zbor – odlazi od kuće, a ispraća ga ova rečenica:
Kada je bez riječi istrčao iz kuće tog snježnog jutra, Reiko je na poručnikovom licu vidjela njegovu rešenost da umre.
Kako bi ova informacija dobila na važnosti, Mishima je saopštava tek nakon što utvrdi da niti on niti Reiko nisu čuli nikakve pucnje, iako je rezidencija čuvara državnog pečata, izvjesnog Saitoa, gdje se drama i odigrala, bila u blizini njihovog stana. Dva dana poslije, u ranu večer 28. februara, Takeyama se vraća kući i saopštava supruzi svoju namjeru da izvrši samoubistvo. Njegova želja za samouništenjem toliko je radikalna da izostaje bilo kakav vid psihološkog otpora.
Posmatramo li Takeyaminu odluku s aspekta zapadne kulture i njene humanističke tradicije, moglo bi se ustvrditi da se njegova krivica sastoji u tome što on ne samo da ne doživljava samoubistvo kao zločin prema samome sebi, nego je narcistički zaljubljen u svoju viktimizaciju, ili, drugim riječima, fasciniran je sobom kao žrtvom. Njegov Thanatos kao da djeluje po jednom drugom modelu, koji se temelji na dobro poznatom principu: ne postoji razlog za život, ali postoji razlog za smrt.
Ovakvo tumačenje Takeyaminog samoubistva predstavlja ambivalenciju u odnosu na način na koji se ono tumači unutar matične, japanske kulture. Samoubistvo, kao etički čin ili izraz protesta, duboko je ukorijenjeno u samurajsku tradiciju koju su tokom pedesetih i šezdesetih godina na Zapadu popularizirali filmovi Akire Kurosawe (Sedam samuraja, Krvavi prijesto, itd.), te djela pisaca kakvi su Ryūnosuke Akutagawa (Rashomon), Yasunari Kawabatta, Yukio Mishima, kao i još nekih drugih japanskih umjetnika. U tom kontekstu, Takeyamino ja spoznaje, djeluje i razmišlja isključivo po zakonitostima pripadajuće tradicijsko-kulturološke matrice, koja bi se, za ovu priliku, dala sažeti u epigram: tamo gdje nema časti, ne smije biti ni života.
U ovisnosti na koji način i s koje pozicije tumačimo Mishiminu priču, poručnik Shinji Takeyama, bit će okarakteriziran ili kao heroj ili kao neurotik.
3.
Zanimljivo je da istu suicidalnu odlučnost koju iskazuje Takeyama nakon što se u večer, 28. februara, vrati kući, susrećemo i kod Reiko, iako je u njenom slučaju taj nagon posve drukčije motiviran: ona ne može pojmiti život bez muža, zato odabire smrt. Njeno nemoćno ja obavezalo se mužu s izrazito jakim nagonima, koji reagiraju onoga trenutka kada postane svjesna da je došao dan koji je suđen vojnikovoj ženi.
Odnos između supružnika, inače, zasnovan je na patrijarhalnoj tradiciji prema kojoj je muškarac dominantan u odnosu na svoju ženu, što već po defaultu Reiko dovodi u položaj ovisnosti o svome mužu. U svojoj odanosti ona je infantilno iskrena: ne samo da sve muževe zahtjeve izvršava bez pogovora nego u tome nalazi i lično zadovoljstvo. Stoga je u odnosu dvoje supružnika – svejedno da li ga posmatramo iz Reikine ili Takeyamine perspektive – nemoguće ne prepoznati jedan drugi odnos: kćerka – otac, odnosno otac – kćerka.
Za Reiko bi se moglo reći da utjelovljuje ponešto od onog što Lacan definira terminom histeričarke: ona se identificira s očinskom žudnjom, s muškim zadovoljstvom. Zadovoljstvo voljenog muškarca i njeno je zadovoljstvo. Ova se imaginarna identifikacija stalno izmjenjuje sa simboličkom: što priča dalje odmiče, ona postaje sve sličnija svome mužu, a njihovo psihološko i emotivno izjednačavanje kulminira tokom scene seksa u kojoj, zapravo, u potpunosti postaju jedno.
I Takeyamino i Reikino suicidalno ja ne nestaje ni časka, njegove granice jasne su i vidljive čak i u trenucima erotskog blaženstva: supružnici vode ljubav i posmatraju jedno drugo, svakoga trenutka svjesni da su posljednji put zajedno. Sjenka skore smrti, koja lebdi nad njihovim odnosom, umnožava osjećaj zadovoljstva do krajnjih granica: ono prožima ne samo njihova tijela nego i kompletno biće, njihovo ja, koje je u časovima sjedinjenja nemoguće razdvojiti na dva pola, dvije odvojene svijesti, dva sebstva.
Odnos Erosa i Thanatosa uspostavljen je, ovdje, po lacanovskom obrascu: dok je objekt želje naprosto željeni objekt, uzrok želje (objet petit a) je pojava uslijed koje želimo željeni objekt. Iz ovoga je jasno da svijest o blizini smrti kod supružnika utiče na želju za onim drugim kojem u takvom odnosu pripada uloga željenog objekta, što zapravo sugerira da je njihov Eros od prvoga trenutka upleten u metafizičku potragu za smrću.
4.
U kratkom eseju Ljepota smrti, objavljenom u zbirci Zavjesa, Milan Kundera govori o smrti Ane Karenjine i, između ostalog, primjećuje da prizoru Anine smrti prethode scene ružnoće s kojima se susreće na željezničkoj stanici (trk nakazne žene, tu je i nakazni seljak u željezničkoj kapi, itd.), te zaključuje: pola sata prije nego li i sama napusti svijet, vidi kako ga napušta ljepota. Dok stoji pored tračnica i čeka pogodan trenutak da se baci pod voz, obuzima je osjećaj nalik na onaj što ju je podilazio kad se pred kupanje spremala da uđe u vodu. Za Anu, u tom trenutku, umrijeti znači ući u ugodnu, toplu kupku, što je u potpunoj opreci s onim što ostavlja iza sebe: stalni nesporazumi i svađe s Vronskim, odvojenost od Serjože, itd. Drugim riječima, smrt za Anu – osim što je prizvana lijepom uspomenom – znači i izlaz iz klopke u koju ju je uhvatio život.
U slučaju Shinjija Takeyame, odlazak s ovoga svijeta događa se u sasvim oprečnim okolnostima i na posve drugoj psihološkoj razini. Njega s ovoga svijeta ispraća ljepota Reikinog tijela, a smrt mu se ukazuje u vidu jedne izuzetno ružne epizode samouništenja. Za njega umrijeti znači sačuvati svoj ethos, ali istovremeno i proći kroz mazohistički proces samomučenja.
Analogiju između Aninog i Takeyaminog samoubistva možemo nastaviti, rasvjetljavajući njihovu psihoanalitičku pozadinu: misao o samoubistvu Ani dolazi sasvim spontano, nakon što se prisjeti scene pregaženog čovjeka onoga dana kada je upoznala Vronskog, dok je, s druge strane, Takeyama svoje samoubistvo dugo nosio u svijesti. Ovdje bi vrijedilo riskirati i reći da ga je pomisao o samoubistvu opsjedala do one granice kada je njeno izvršenje postalo jedini način da se otrese njenog pritiska. Možda baš zato u zvuku trube, 26. februara ujutro, Takeyama ne čuje poziv na uzbunu, već, naprotiv, zov smrti.
Šta nam, dakle, Anino samoubistvo govori o Takeyaminom?
Dok su ta dva čina postavljena ovako naporedo, ogledajući se jedan u drugom, jasnijom nam biva njihova filozofska suština, odnosno način na koji dva autora pristupaju istoj temi. U Aninom samoubistvu, Tolstoj naglašava podsvjesne impulse kojima se njena svijest ne može oduprijeti (Ana sebi oduzima život nakon što biva privučena mogućnošću da istim motivom poveže početak i kraj svoje ljubavne priče), dok Mishima taj princip produbljuje: za njega je smrt, prije svega, jedna stalno prisutna mogućnost koja svakodnevnom životu daje sasvim drukčiji smisao. Ili da preformuliramo: ljepota bivstva može se istinski osjetiti samo ako nad njim stalno treperi sjenka njegovog skončanja, sjenka smrti.
5.
Nakon što odluče umrijeti, Takeyama i Reiko pišu oproštajne poruke. Obje su vrlo kratke. Takeyamina glasi: Živjele carske trupe; Reikina: Dan koji je suđen vojnikovoj ženi došao je…
Takeyamino pozivanje na Cara u oproštajnoj poruci neodoljivo podsjeća na pismo koje je Nikolai Bukharin, teoretičar boljševizma, pisao supruzi, Ani Larinoj, čekajući smaknuće u zatvoru Lubyanka, u Moskvi, tokom 1937. godine. Između ostalog, on kaže: Zapamti kako velika sovjetska stvar i dalje živi i kako je to najvažnije. Osobne sudbine su prolazne i nisu vrijedne poređenja. I Takeyama i Bukharin, zapravo, vjeruju u postojanje velikog Drugog (Lacan to još naziva ego-idealom, tačkom s koje subjekt posmatra samoga sebe), koji će otkupiti njihovu smrt. I dok je u Bukharinovom slučaju to sovjetska stvar, u Takeyaminom je to japanski Car.
Nad Bukharinovim pismom lebdi jedan povijesni paradoks: Ana Larina će pismo čitati tek 1992. (pismo je dugo bilo izgubljeno u tajnim sovjetskim arhivama), dakle u vrijeme totalnog raspada Sovjetskog Saveza, što, na neki način, Bukharinovu smrt čini besmislenom. No, nema li djelomično sličnu sudbinu i Takeyamina oproštajna poruka, ako se uzme u obzir da je ideal japanskog cara u ideološkom smislu pretrpio nepopravljivu štetu tokom Drugog svjetskog rata? Nakon što je 10. avgusta 1945. car Hirohito proglasio kapitulaciju, mnogi Japanci su od njega očekivali da izvrši seppuku, što on nije učinio. Pitanje je, dakle, posve logično: da li je carevo odbijanje samoubistva, Takeyaminu smrt (u ovoj analogiji bi se ime junaka, bez rizika da budemo pogrešno shvaćeni, moglo zamijeniti i imenom autora) učinilo besmislenom?
Pri traženju odgovora na ova pitanja ne smije se upasti u zamku i izgubiti iz vida stvarne motive Takeyaminog seppukua: on odbija da se sukobi s prijateljima, pobunjenicima, i zato odlučuje umrijeti, čime, zapravo, lično prijateljstvo izdiže na istu vrijednosnu ravan s odanošću caru. Stoga nam u interpretaciji Takeyaminog lika, njegova posljednja poruka može zazvučati pomalo cinično. U Hamletu, naprimjer, Claudius je idealna osoba za Danskoga kralja upravo zbog spremnosti da ubije brata, osvoji prijesto i spasi kraljevstvo, dok je Hamletov otac slabić nedorastao vladarskom pozivu. Međutim, Takeyama nije makijavelist kao Claudius. Njegov patriotizam je duboko prožet etikom, koja je, po njemu, bit svakog društvenog djelovanja, majka svih vrijednosti, princip na kojem je utemeljen i sam ideal japanskog cara kao vrhovnog autoriteta, odnosno kao velikog Drugog. Iz toga proizilazi sljedeće tumačenje Takeyaminog seppukua: odanost (bilo kojem) autoritetu postaje izlišna onoga trenutka kada ja, kao njen subjekt-nositelj, izdam ili iznevjerim ideal na kojem se ta odanost zasniva, a samim tim i autoritet koji je, ustvari, njegovo utjelovljenje. Ovome se može dodati da problem s ovakvim stavom nastaje onoga trenutka kada autoritet otkrije svoje pravo ja, koje je, obično, negacija vlastite slike u očima subjekta.
6.
Imajući u vidu pojedine Mishimine biografske činjenice, a pogotovo način njegove smrti, nemoguće je u jednoj ovakvoj interpretaciji priče Patriotizam zaobići pitanje autoreferencijalnosti. Još je Freud ustanovio da su književna djela poput sna: ona utjelovljuju ili izražavaju nesvjesno ja svakog autora. Literatura, po njemu, nije izravan prijenos nesvjesnog u simbole iza kojih stoji određeno značenje, ali jeste posljedica izmještanja autorovih latentnih želja i motiva iz podsvijesti u maštu. To, opet, ne znači da želje i motivi iskazani u tekstu ili bolje rečeno u podtekstu, moraju biti u direktnoj vezi s autorovim nesvjesnim ja, ali ga nerijetko mogu i izražavati. S ovom konstatacijom, ipak, treba biti prilično oprezan, jer savremena književna analiza, pogotovo ona koja se djelimično ili u potpunosti zasniva na Deleuzeovom i Guattarijevom pristupu, prilično zaobilazi freudovski i lacanovski pozitivizam.
Međutim, elementi autoreferencijalnosti, kojih u priči nedvojbeno ima, naprosto nas tjeraju da postavimo pitanje: da li je Shinji Takeyama, zapravo, neka vrsta Mishiminog alter-ega. Poveznica između autora i glavnog lika funkcionira i na vanjskoj i na unutarnjoj liniji: oba potiču iz iste sociološko-kulturološke tradicije, dijele iste političke nazore (i jedan i drugi su ekstremni nacionalisti), posjeduju jaku destruktivnu sklonost, koja je prvenstveno uperena protiv sopstvene ličnosti (prema unutra, umjesto prema vani), tako da se ona, u konačnici, manifestuje kao tipični mazohizam.
U dekodiranju međusobnog odnosa autora i njegovog lika, veoma važnu ulogu igra figura oca, utjelovljena, s jedne strane, u liku japanskog cara, a s druge strane u samom Takeyami. Motiv cara ima ideološki karakter. On je duhovni autoritet svih Japanaca, oličenje svih pozitivnih japanskih vrijednosti. Takeyamina identifikacija s vanjskim svijetom priče počiva na idealu careve ličnosti: onoga trenutka kada se ta veza ne može očuvati u svom autohtonom obliku, koji je, zapravo, izvanporodična replika odnosa otac – sin, Takeyama diže ruku na sebe kako bi očuvao njen integritet.
Vrlo slična stvar dogodila se u Mishiminom životu, devet godina poslije objavljivanja priče Patriotizam. Nakon što njegov govor, koji je vojnike japanskih odbrambenih snaga u Ichigaya kampu trebao motivirati da izvrše coup d’état i ponovo uspostave carsku vlast u Japanu, biva ismijan, Mishima se povlači u kancelariju komandanta kampa i tamo izvršava seppuku. Dakle, motiv cara/oca i u Mishiminom životu se javlja kao povod za samoubistvo, čime zapravo on nesvjesno povezuje svoju i Takeyaminu smrt. I da do kraja ispoštujemo freudovsku logiku: Mishima se ubija onoga trenutka kada postane svjestan uzaludnosti svojih napora da ocu vrati vlast, koju on, po prirodi, zaslužuje.
Druga slika oca, nalazi se duboko zakopana u ličnosti samog Takeyame i mnogo teže ju je uočiti. Ta se slika projicira, kako smo već rekli, kroz njegov odnos s Reiko. Takeyama je sedam godina stariji od svoje supruge (u trenutku smrti njemu je trideset, a Reiko dvadeset tri godine), ali njegova stvarna nadmoć u odnosu na suprugu ne potiče iz njihove starosti – iako, u tom smislu, ni ta odrednica nije zanemariva – nego iz tzv. Obrazovnog edikta, koji vuče korijene iz japanske tradicije i na čijim zakonitostima počiva njihov brak. Takeyamin bračni autoritet ne zabranjuje, čak ne sili i ne nameće, nego obrazuje:
Kada je Reiko rekla: „Tražim dozvolu da idem s tobom“, poručnik to oseti kao poslednji plod obrazovanja koje je sam pružio ženi, počevši od prve bračne noći, što ju je naučilo da, kada dođe taj trenutak, kaže ono što je neophodno reći, bez ikakve senke oklevanja. Ovo je laskalo poručnikovom mišljenju o sebi kao samopouzdanom čoveku. On nije bio toliko romantičan ni tašt da pomisli da je te reči izgovorila sponatano, iz ljubavi prema njemu.
Tradicijsku ulogu bračnog autoriteta ili da odemo u krajnost i kažemo bračnog oca Takeyama ne samo da ne odbacuje, nego je, naprotiv, prihvata i nameće je Reiko. Njihov brak je muškocentričan: muškarac je njegova centralna figura, njegov nukleus, dok je žena poput orbitnog elementa koji postoji da bi nukleus uspostavio ravnotežu kako sa samim sobom tako i s vanjskim svijetom.
Ovakvo tumačenje supružničkih odnosa moglo bi, pogotovo kod čitalaca koji pripadaju zapadnoj kulturi, proizvesti zaključak da Takeyama, kao nosilac bračne moći, snosi dio odgovornosti za smrt svoje supruge. Međutim, način na koji se on postavlja prema Reikinom zahtjevu (Spremna sam i tražim dozvolu da idem s tobom) za samoubistvom, sugeriše nam, prevashodno, njegovo duboko uvjerenje da oboje rade ispravnu stvar. Takeyamina smrt, baš kao i smrt njegove supruge, puka je materijalizacija ideologije kojom su njih dvoje definirali vlastiti odnos prema životu, društvu i Caru, kao paradigmi japanske države i tradicije općenito.
7.
Analizirajući u svom eseju Dostojevski i oceubistvo smrt starog Karamazova u romanu Braća Karamazovi, Sigmund Freud piše da dječak prema ocu gaji suprotne osjećaje: mržnju i nježnost. Htio bi da bude na očevom mjestu jer mu se divi, zbog čega ujedno želi i da ga ukloni.
U priči Patriotizam, figura oca je razlomljena na dva pola, dvije različite persone, dva stajališta, koji su, po Freudovoj logici, jedno te isto iskustvo iz Mishiminog života. Koliko je i u kojoj mjeri lik oca zaista dislociran iz njegovog nesvjesnog ja i transportiran u njegovu maštu, a potom i u priču, nepoznanica je većini Mishiminih biografa. Postoji jedna stvar, koja je opće mjesto u Mishiminoj biografiji, a koja se u ovom kontekstu može učiniti važnom. Mishima je imao prilično teško odrastanje koje se odvijalo u sjenci njegove bake kao dominantnog lika u porodici. Dugo je živio s njom, odvojen od roditelja. Odrastao je po strogim aristokratskim pravilima, a njegove ženske rodice bile su mu jedini prijatelji. Da li je već tada, u toj ranoj razdvojenosti od roditelja koja je obilježena bakinim strogim i pomalo čudnim odgojnim metodama, zasijana klica onoga što bi Freud bez oklijevanja okarakterizirao kao Mishiminu buduću neurozu teško je reći, ali je vrlo vjerovatno ova epizoda morala imati uticaj na formiranje njegove ličnosti.
Na kraju, još ćemo se jednom pozvati na Freuda.
U djelu Tuga i melanholija, on je utvrdio da se ni kod jednog neurotičara ne javljaju suicidalne namjere, a da one zapravo nisu odraz njegove želje za ubistvom nekoga drugog. Otud pitanje, na koje je nemoguće odgovoriti, ali ga se jednostavno mora postaviti: koga je, zapravo, Mishima želio ubiti, ubijajući sebe?
[1] Priču Patriotizam, Yukia Mishime možete pročitati ovdje: http://www.e-novine.com/kultura/kultura-knjige/109320-Patriotizam.html