MINIMALIZAM
Prema navigacijskom proračunu Turkish Airlainesa
Istanbul od Stockholma dijeli oko dvije hiljade kilometara.
Ni u jednoj od osam zemalja koje nadlijećemo
Nikada nisam bio, izuzev, nedavno, u Slovačkoj.
Zbog mogućnosti da tek jednu tačku na karti –
Preko koje avion na kompjuterskom ekranu iscrtava
Svoju putanju – poistovjetim sa živim sjećanjem,
Evropu, skupljenu u pogled s jedanaest hiljada metara,
Mogu da doživim jedino kao stoput odgledanu reprizu
Trenutka u kojem Izet Hajrović šutira prema golu Jána Muche.
RAVNODUŠNOST
Rat je u mene usadio osjećanje ravnodušnosti
Prema svemu onom čemu se normalan svijet iščuđava.
Ovdje, na Gamla Stanu, među besprijekorno
Povučenim arhitektonskim linijama, ta
Ravnodušnost postoji kao svijest o ruševinama.
I zaista, ne mogu se oprijeti davno stečenoj navici da
U svakoj formi vidim sliku njenog uništenja.
Neodvojivom mi se, tako, od doživljaja arhitekture prikazuje
Misao o njenom rušenju, koja, zapravo, hoće reći kako
Svakoj rušiteljskoj namjeri na putu stoji samo
Naivno uvjerenje arhitekte da je onoga trenutka
Kada dobije formu, njegova ideja konačna.
BESMRTNOST
Ne bavim se više ničim
Osim što, svakoga jutra, satima
Ispijam kafu u nekom od lokalnih barova:
Jednostavno, volim gledati ljude kako se
Pojavljuju i nestaju u geometriji izloga,
Prateći ritam moje starosti.
Osjećaj, često prisutan u svima nama –
Da čovjek može da izbjegne smrt na duže ili kraće vrijeme –
Kod mene je povezan s mogućnošću
Da se ovaj grad zamisli isključivo
Kao mjesto u kojem je, jedne noći,
U ljeto 1946., prespavao Ivo Andrić.
PANORAMA
Stojeći na brežuljku
Odakle se pruža lijep poged na Göteborg,
Na pamet mi pada jedna kratka priča iz Sarajevo Bluesa
U kojoj Semezdin Mehmedinović piše o tome kako
S vrha ulice Abdulaha Kulukčije izgleda Sarajevo.
Nema ničeg posebnog u tome – samo potreba da se
Prostor, oku nepoznat, premreži osjećanjem vlastite kulture
Ne bi li se lakše podnijela odvojenost od kuće.
Nisam nikada posmatrao Sarajevo s vrha ulice
Abdulaha Kulukčije, ali mi se čini da bih upravo sada –
Gledajući, dakle, Göteborg u jutarnjoj izmaglici –
Mogao prstom da pokažem mjesto
Na kojem se nalazi minaret Begove džamije.
OČARANOST
Svoju očaranost ovim malim gradovima
Na jugu Švedske mogu jedino da objasnim
Potrebom da se svijetu odredi savršena
Mjera u odnosu na ljudsko postojanje.
Ali, ima tu još nešto:
Ono osjećanje zamora istim prostorom,
Kojeg postaneš svjestan
Tek u dodiru s nečim novim.
Otud pomisao da bih ovdje mogao živjeti
Poput šofera što upravo dostavlja pivo
Gostionicama u starom dijelu Ystada,
U čijim kretnjama jasno prepoznajem uvjerenje
Da je istovaranje i utovaranje buradi
Jedini način da se saosjeća
S tragedijom svijeta.
KUDUZ
U Skåneu, ispod Aleovog kamenja, nalazi se
Riblji restoran u kojem radi kasirka
S crnim kovrčama i debelim talogom šminke na licu –
Njen pogled, vjetar je što se valja sivim Baltikom.
Zatičem sebe kako iščekujem trenutak
Kada će iz tašne izvaditi Milde Sorte i pripaliti
Cigaretu, s vještinom koja će u kadar unijeti
Dašak topline.
UTJEHA KAFE
O svojoj bojazni da će oboljeti od raka
Priča mi, za kafom, Camilla,
Profesorica religije iz Uppsale,
Inače, ateistkinja.
S vremena na vrijeme, bacim pogled na
Plastičnu kašičicu u njenoj ruci:
Izobličena do neprepoznatljivosti,
Ona je pokušaj da se
Strahu od smrti da sasvim
Konkretan materijalni oblik.
I tako, još dugo nakon što ga
Nepomireni sa slikom vlastite starosti
Camillini prsti odbace na rub stola,
Posmatram taj izvitopereni predmet:
Od onog što je bilo obični kafanski
Rekvizit, ostala je samo
Trajna pretpostavka Boga.
GRIJEH ČITANJA
U ulici Sveavägen, nedaleko od mjesta gdje je Palme ubijen, ima jedan birc u kojem cijelo jutro sjedi djevojka plavih očiju i čita knjigu. Svaki put prije nego okrene novi list, ona vrhom jezika lizne kažiprst desne ruke.
U tih nekoliko sekundi, koliko je njenim prstima potrebno da ritual u cjelosti obave, ona podigne glavu, izvije svoje tanke, nacrtane obrve i pogledom pređe preko susjednih stolova. Potom nastavi s čitanjem.
Sve to mi liči na neku erotsku igru koja me navodi na zaključak kako čitanje knjiga postoji i kao način da se u kolektivnoj memoriji čovječanstva sačuva sjećanje na zavodljivost Evinog grijeha.
RELIGIJA
U vozu za Malmö,
Razmišljam o tome kako bih,
U nekom budućem sjećanju, ovu, vrlo lako,
Mogao zamijeniti s bilo kojom drugom slikom putovanja
Da nije žene preko puta, čije lice je preplavljeno
Neugodnim saznanjem da čovjek na sjedištu do njenog –
Tamne puti i duge, raskuštrane brade – čita Kur’an.
U njenoj gesti ima neke melodramatike s kojom se,
Pretpostavljam, ljudi ovdje lako identificiraju,
Ali je, u osnovi, ona samo posljedica nedostatka one vrste
Iskustva na kojoj je zasnovana svaka ideja o Bogu.
Drugim riječima, Arap s Knjigom u ruci
Jedna je od najformativnijih mitoloških slika savremenog
Zapada, koji u njemu vidi isključivo terorističku prijetnju
Iako je on, prije svega, pjesnik.
LIČINA
U nekoj kafani, u Malmöu,
Slušam kako mi Refik Ličina sa zanosom
Priča o skandinavskim pjesnicima
Koje prevodi, a čiju poeziju, na moju
Veliku sramotu, samo ovlaš poznajem.
Poslije, kada u vozu za Stockholm budem čitao
Antologiju švedske poezije – koju će mi na rastanku
Pokloniti – naići ću na ove stihove Edit Södergran:
„Miruj, o moje dijete, nema ničeg
i sve je kao što vidiš: šuma, dim i bjekstvo tračnica.
Negdje duboko u zemlji dalekoj
postoji vedrije nebo i zid s ružama
i jedna palma i blaži vjetar –
i to je sve.
Ne postoji sem snijega ništa na granju smrčevom.
Ne postoji ništa za cjelivanje vrelim usnama,
I sve se usne vremenom ohlade.
Ali ti kažeš, dijete moje, da ti je srce čudnovato,
I da živjeti zaludno grđe je od smrti…“
I cijelo vrijeme mislit ću o tome kako
Savršeno tačno opisuju Refikovu samoću
U ovom jeziku hladnih vokala,
Gdje vjetrom uznemireno lišće slavenskih riječi,
Zašušti, tek povremeno, u prevodu
Poezije.
RUMI
Stojim na doku.
Ispred mene je more, iza – protestantska crkva, sagrađena u XIII vijeku. To znači, da gledano s pučine, Švedska njeguje perspektivu Boga kao vlastite metafore: u ovisnosti od toga da li se kopnu približava ili od njega udaljava, u oku moreplovca crkveni je toranj prvi i posljednji doživljaj doma.
Za tu je svrhu u mojoj kontinentalnoj kulturi rezerviran trenutak kada se, spuštajući se niz Žovnicu, u kotlini, s obje strane Neretve, među crkvama i katedralama, ukažu minareti džamija. To je neka vrsta utjehe za koju oduvijek vežem Rumijev katren isklesan iznad ulaza u jednu hrišćansku crkvu u Širazu:
„Tamo gdje je Isus živio okupljaju se hrabri i velikodušni.
Mi smo vrata koja nikada nisu zaključana.
Ako te muči bilo kakva vrsta bola,
zastani pored ovih vrata. Otvori ih.“
BERGMAN
Noćas sam sanjao da stojim na vratima naše sobe i gledam te dok, usnula, svako malo, rukom tražiš moje tijelo u krevetu. Soba je bila ispunjena blistavim svjetlom, a ja sam stajao u mračnom foajeu i posmatrao te – slika iznenađujuće slična onoj iz Bergmanovih Divljih jagoda, kada, u ljetnikovcu u kojem je proveo djetinjstvo, Isak Borg usnije svoje bližnje.
I sasvim sam spreman da onim što sam sanjao, jutros ispunim geometriju dana: u poređenju s Bergmanovom scenom, gdje svjetlosni kontrast naglašava teatarsku ambijentalnost i upućuje na frojdovsku tezu da je sanjač gledalac u pozorištu podsvjesnog, odsustvo svjetlosne jednobraznosti u mom snu mogu jedino da protumačim kao odnos između dvije samoće, pri čemu je moj mrak ishodišna tačka odluke da se, na izvjesno vrijeme, od tebe odvojim.
Dakle, samo tako – kroz spoznaju da danima već postojim u tvom životu kao lik na retuširanoj fotografiji, čije je postojanje pažljivo izbrisano – mogu da se identificiram s ulicama ovoga grada, u kojem se, početkom 1976., nakon trideset godina čekanja, udala za svoga princa, Lilian Davies Craig.
