I
U gradu gdje
voda ima
okus
krvi
I dobri pastir
povampiri
Jutrom
Sasušena krvca
omiljenog
Šliježeta
U kutu
Njegovih
Žvalja
Peče jače od sinoćnje rakije
A krvavom vodom
Obraz se ne
Sapire
II
na hrgudu
sada
opet mirno pasu
ovce
i ne znaju o tlačiteljima i klačima
što praznim riječima
uzgajaju nove vojske
hale i tvornice
domovi kulture
muzeji
silosi
hangari
sa svojim fantomskim
smradom sperme i krvi
sad su pusti
sve miruje.
Idilična slika postapokalipse
pred supernovu
III
u gradu gdje
voda
ima
okus
krvi
dobri pastir
zaboravio je
na
svoju
čast
IV
uzaludne hekatombe
još krvare
pred oltarima davno mrtvih
božanstava
(u mesu nisu nabubrili ni prvi crvi)
votivni kumiri ćute
iskolačenih očiju
uklesanog keza
i rugaju se
bezimenim
neposvećenim
leševima
i svi pastiri
ih se potajno
plaše
izlaze im na san
njihove grimase
V
nova pokoljenja
pasu zajedno
sa svojim stadima
tove se za sljedeću prigodu
po rijetkim ledinama
(koje nije dotakao
nuklearni otpad)
još uvijek niče
stid
VI
Aminina nena je imala običaj reći
“ono bijelo cvijeće, to ti se zove stid
jer ona mala crna tačkica u sredini
kaže ti koliko je stida u svijetu ostalo”
ledine se bijele od stida
kasnije će ga preživati nadute krave
a one bestidno puštaju u ozon
metan zbog čega ćemo svi
izgorjeti
mora će prokuhati i postati velike, slane, riblje čorbe
(jadne kornjače i delfini ionako se guše plastikom)
daleko od mora,
na obroncima usnulih kamenih džinova
ledine se bijele od stida
jadne kornjače i delfini u plastici
su uspavanke za naivnu mladunčad
posljednje tačkice stida
u bijeloj pjeni oko usta
pred smrt
Aminina nena
bila je mudra žena
VII
bekana je nane
hranila na flašicu
jer ga je mati
odbila od sise
prerano.
jednu zimu
milovala sam
njegovo
runo
i hranila ga
mekinjama
na proljeće
bekan je stigao za mnom
u mostar
upakovan
u plastičnu kesu
na pruge
“bajramubarekosum
dostum halalosum”
VII
dobri pastir
zgrabio je
bekana
i zasjekao
u zadnji tren
ruka mu se
zatresla
bekan je otkasao
nedoklan
po snijegu –
nikli makovi
VIII
ovdje
voda
ima
okus
krvi
na krv mirišu
i jorgovani i
narcisi
makove ne smijem da onjušim
od njih, kažu,
boli glava
IX
nekim
krvnicima
nedoklani
(il’
zaklani)
može
(mora)
oprostiti
pogotovo
ako ga je
hra
ni
o
iz
ruke
(pitao
napojio
podojio)
pas rijetko grize ruku koja ga hrani
ovca – nikad
X
ženama je trajanje krvarenje.
ja
kada žudno krvarim
onda krvarim
po nadmadracima
olovnih vojnika
što im pod ožiljcima
čuče sablasti
i u čijoj pljuvačci
osjetiš tragove
stotina žena
kada nevoljno krvarim
onda krvarim
po stolicama
iz kojih se plašim
ustati
zbog zakrvavljenih očiju
i pogleda zarivenih u moje
debelo
meso
kada krvarim
saperu me hladnom vodom
i kabašom
u napukli
lavabo
(ili improvizovano korito
pred štalom)
XI
hihot je ponekad
hropac
ruganje smrti
koja ti je urođena
dobri pastiri
odavno su
povampirili
hihot ih je
povampirio,
kažu
XII
mladi pastir sanja peksimete i hurdu
uronjen u bijeli oblak djeteline
ne vidi da su mu koze
pojele udžbenik iz patologije
i komšijski plot
i bostan
ne zna da će ga taj komšija
za nepunih deset godina
strpati u silos
što će njegovoj kćerci
četvrt stoljeća kasnije
fantomski smrditi na krv i spermu
ponekad legnem u djetelinu
i zamišljam
mladog pastira
ostarjelog
kako nije stradao u poratnoj najezdi
umirućih očeva
zamišljam ga
kako me štiti od povampirenih intelektualaca
ratnika svjetlosti koji alkoholom
oslobađaju svoje mrakove
zamišljam ga
kako me štiti od poljubaca olovnog vojnika
kojeg ja prkosno ipak ljubim
pružam ruke suncu pokrivam
igra sjenki po mojim obrazima
žena sam
moje trajanje je krvarenje
ali na ovom žrtveniku
(od djeteline i stida)
neću iskrvariti
