Sadašnjost
Čovjek tek s traumom uvidi relativnost vremena i shvati da se ono što se desilo u prošlosti, ili se može desiti u budućnosti, stalno ponavlja u sadašnjosti.
ema
I
Bila je to ista scena kao i prošle subote, samo su sada uloge bile zamijenjene. Djevojka se toliko napila da je jedva stajala, pa je momak morao pridržavati dok su plesali kao što je ona prošli put pridržavala njega. Nije bilo sumnje, radilo se o istoj, sitnoj ali skladno građenoj djevojci koja ga je zbog kratke frizure i piercinga u nosu podsjetila na onu Šveđanku iz filma Djevojka s tetovažom zmaja, dok je i sam momak pomalo ličio na mlađu verziju Stellana Skarsgarda.
Nedimu se to učinilo kao prevelika slučajnost pa se upitao da li umišlja i da li se uopšte radi o drugoj suboti u kojoj je dospio u isti kafić, ili još traje ona prošla a on proživljava neki déja vu momenat. Glava mu se još raspadala, iako se nadao da će ga proći od kombinacije ibuprofena i pive ili makar da će se toliko napiti pa će zaboraviti da ga boli. Ali pio je već šestu ili sedmu kriglu Sarajevskog, a prodorna bol u sljepoočnicama se samo produbljivala.
Zažmirio je i dlanovima začepio uši. Žamor je utihnuo, svjetlo i dim se zacrnili, a svijet se smirio. Nekoliko puta je duboko udahnuo, zamislivši da ne udiše smrdljivi kafanski dim već čist planinski zrak, a onda otvorio oči. Sve je bilo isto kao i prije, ali uvijek je postojao taj jedan trenutak u kojem je trajala dječija nada da će se nakon što ih otvori sve promijeniti. Iako se to još nije desilo, nikada ga nije prestao priželjkivati zato što bi tada sve postalo moguće i stvari bi se dešavale samo zato što bi on to poželio.
Par je i dalje plesao, a ljudi za stolom do njegovog su otvarali usta i mahali rukama. Momak za šankom grlio je lika do sebe i ljubio mu obrijanu glavu, a žene do prozora, među kojima je bila i crvenokosa, sa zanimanjem su vodile razgovor. Izgledale su kao na popodnevnoj kafi, nesvjesne glasne muzike oko sebe i konobara koji su se, nadrkanih izraza lica koje nisu mogle sakriti ni maske što su ih morali nositi, probijali kroz gomilu, često prolazeći pored njihovog stola. Bez zvuka svi su djelovali još umornije, prljavije i besmislenije, izgubivši čak i boju postali su crno‑bijeli, gotovo sivi. Odčepio je uši, buka je opet prekrila svijet a on zovnuo da plati.
Hej, ne možeš sada ići, zavjerenički mu se iskezio konobar. Cure su ti zvale piće. Nekoliko trenutaka potrajalo je dok mu do svijesti nije doprlo značenje onoga što mu je konobar rekao, a onda se konačno okrenuo prema stolu za kojim je sjedilo pet djevojaka. Gledale su u njegovom smjeru. Bile su mlađe od njega i bile u srednjim ili kasnim dvadesetim. Smiješile su se, a crvenokosa je podigla bocu Corone i nazdravila. Sjetio se da ga je privukla na početku pa poslao njoj i drugaricama piće. Poslije ga je zaboljela glava pa je zaboravio.
Nijedna nije bila njegov tip, ali crvenokosa je imala ono nešto. Dobro, nije sad da je on imao neki poseban tip niti je curama išta falilo, ali nije mu se dalo i tu noć otpočinjati istu besmislenu priču. U glavi mu se i previše mutilo da bi se ufurao u situaciju upoznavanja, trudio da bude duhovit i pametan i da se pretvara da ga zanima šta studiraju, gdje rade i koja su im interesovanja. Nije ga zanimalo ničije mišljenje ni o čemu i ne bi se mogao sjetiti teme prema kojoj bi osjetio makar malo strasti. Piće je poslao po inerciji, sa blagom željom da dođe do komunikacije, ali je ona u međuvremenu iščezla.
Bile su mu četrdeset dvije godine a prošlo je pet otkako je prekinuo s Emom. Za sve to vrijeme nije imao nikoga i Šefika mu je sve više dosađivala pitanjima o njegovom ljubavnom životu. Raspitivala se šta radi kada izađe, želeći valjda saznati zbog čega mu ne uspijeva i nije prošlo dugo dok mu nije počela dijeliti savjete kako da pristupi ženama i šta da kaže da im privuče pažnju. Kako je vrijeme prolazilo, a on nije postizao nikakve rezultate, počela se nuditi da izađe s njim i sama uvidi u čemu je problem. Svako ko je poznavao njegovu majku, znao je da se ne radi o ispraznoj prijetnji pa je Nedim odlučio da se ozbiljnije potrudi. Počeo je zagledati žene oko sebe dok se neka ne bi izdvojila nekim detaljem: tjelesnim atributom, izgovorenom frazom, bojom glasa, načinom na koji se smijala ili naprosto lijepim licem, ali stvari bi rijetko otišle dalje od upoznavanja i nakon te noći više se ne bi vidjeli. Interes bi, ako bi ga na početku i bilo, s vremenom ishlapio a on izgubio volju za nastavak. I većinom je bilo do njega, znao je. Jednostavno mu se nije dalo.
Pogledao je tu noć još jednom crvenokosu, potraživši u sebi makar nagovještaj želje, ali nije uspio. Zato im je zahvalio na piću, rekao da mora ići i na odlasku im poslao još jednu turu. Hrđavom kurcu i dlaka smeta, čuo je u sebi Šefikin glas dok je izlazio.
Prvih nekoliko mjeseci nakon što je Ema otišla, preživio je u krevetu. Otvorio je bolovanje i dane provodio igrajući igrice ili gledajući serije i filmove. Ustajao bi samo do WC‑a ili da otvori vrata kad bi donijeli hranu. Nije se kupao ni presvlačio i sve to vrijeme proveo je u istoj trenerci i majici. Njegov brat, Nedžad, po zanimanju psihijatar, zaključio je da se radi o depresivnoj epizodi koja je nastupila zbog Eminog odlaska, a i Šefika je imala slično mišljenje. Njemu je bilo svejedno, sve dok su ga puštali na miru. Prava istina je bila da se ponašao tačno onako kako je želio već neko vrijeme.
Ali onda je i tome, kao i svemu lijepom u životu, došao kraj.
Emina Žuna, “Do boljeg jučer”, Buybook, 2022.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
